Ako je vjerovati Vesni Pusic, ceka nas sretna, odnosno liberalna buducnost, sto je za mnoge isto. Naime, na sljedecim izborima, kako je stopostotno sigurna Vesna Pusic, pobijedit ce opozicija. A, kao sto je poznato, sva je opozicija u Hrvatskoj liberalna. Najprije HSLS, onaj Budisin, valjda je jos uvijek liberalna stranka, potom Gotovceva-Banceva Liberalna stranka, koja bi, ko sto sveto ime kaze, trebala biti liberalna, zatim Narodna stranka, koja je, kao sto kaze gospodja Pusic, "fakticki, prava liberalna stranka", pa SDP koji je, po svome samorazumijevanju, naravno takodjer liberalna stranka, dok je prava socijaldemokratska stranka u Hrvatskoj odnedavno zapravo Bozaniceva Katolicka crkva. Kad se njima jos prikljuce svi oni silni liberali iz (buduceg) porazenog HDZ-a, pa se svi zajedno opet udruze s onim hadezeovcima koji se, nakon poraza na izborima, odluce boriti za sveta liberalna nacela iz opozicije, gdje ce nam biti liberalni kraj?

Dakako, u hrvatskom socijalizmu, jer sve su te stranke ujedno i socijalne; u krscanskom narodnjastvu, jer su sve one i narodne i katolicke; u nacionalizmu, jer su sve hrvatskonacionalisticke; i dakako, u liberalizmu, jer u Hrvatskoj su svi ljudi demokrati, a svi pravi hrvatski demokrati su opet liberali, a svi pravi liberali su narodnjaci i socijalisti i nacionalisti i klerikalci i ustase i partizani i ... Ali zar je sve to vazno? Zar te ideoloske oznake jos uopce imaju smisla kad je sve ionako samo tehnika osvajanja vlasti i vladanja? A to je jedino vazno u politici u koju se iz dugogodisnje pricuve naglo ukljucila gospodja doktor Vesna Pusic, s jednom jedinom idejom - da pobijedi! Koga? Sve osim jednoga!

Na prvom mjestu ona racuna na takozvane hadezeovske tehnomenadzere, odnosno konkretno, na imena poput Valentica, Granica, ali i na Pasalica odnosno na slicne ex- ili nehadezeovske tipove kao sto su Vedris i sam Cacic. Ukratko, ulagivanje visokom hrvatskom kapitalu s europskim, uljudjenijim licem. Naravno, cijela scena na kojoj Vesna Pusic razvija svoju igru osvajanja vlasti postavljena je prema parametrima posttudjmanovskog razdoblja.

Vesna Pusic ni na koji nacin ne ulazi u otvoreni politicki sukob ili bar kritiku postojece vlasti. Ona je shvatila tko je jedini istinski aktivni oporbenjak u Hrvatskoj - priroda, odnosno prirodni ucinak vremena. Cemu se dakle danas mijesati u posao te prirode, kad ce se ona sama pobrinuti da nestane glavna zapreka pobjedi hrvatske opozicije, predsjednik Tudjman. Unutar tog presucenog okvira izlaze ona svoje poglede na hrvatsku politicku buducnost i svoju (kljucnu) ulogu u njoj.

Upravo u toj se tocki ukazuje ingeniozna formula Pusickina osvajanja vlasti, odnosno, ideoloska jezgra njezine teorije takozvane "druge tranzicije". Vesna Pusic nudi svim akterima hrvatske politike, kako onima na vlasti tako i onima u oporbi, jednu naizgled ideoloski potpuno neutralnu platformu okupljanja. Svi su, ili gotovo svi, dobrodosli na tu platformu. Bio covjek socijaldemokrat ili pravas, hadezeovac, liberal ili narodnjak, bio siromah, proleter ili veleposjednik odnosno prebogati tajkun, dakle koji god bio njegov osobni, politicki ili neki drugi posebni interes, univerzalna dobrobit gradjanskog mira - usuprot uzasu nezamislivog gradjanskog rata medju Hrvatima - bit ce odlucujuci razlog da se svrsta iza Vesne Pusic. Buduci je njezina platforma izvanpoliticka, ona je ujedno i najsira. Zato Vesna Pusic ne mora voditi politicku borbu sa svojim politickim protivnicima (jer ona nema neki posebni politicki interes, nego je njezin cilj spasavanje Hrvatske). Sva se njezina "politicka" aktivnost svodi na obavljanje razgovora - ne s politickim istomisljenicima odnosno politickim protivnicima, nego - s potencijalnim suradnicima na zajednickoj nepolitickoj stvari. Ona ih "poziva na razgovor" kao maestra koja bira najbolje djake u skoli za svoj elitni razred ili, bolje, kao nova "ravnateljica" neke hrvatske skole za visoko politicku kulturu.

U tom smislu Vesna Pusic, koliko god to nevjerojatno zvucalo, jest pravi i zakoniti nasljednik Franje Tudjmana. Ona je, ispred svih ostalih na hrvatskoj oporbenoj sceni, zasjela na glavni izvor Tudjmanove politicke moci - ideolosku hegemoniju, pravi i jedini zalog odnosno sredstvo njegove politicke dominacije i nepobjedivosti. Politika - borba razlicitih, medjusobno suprotstavljenih partikularnih politickih interesa - u Tudjmanovoj je Hrvatskoj uvijek bila nesto sekundarno. Prvo (hadezeovska) Hrvatska, pa tek onda politika. Ista pozicija je i ova Vesne Pusic - prvo izvanpoliticki (stranacki) konsenzus oko drustvenog mira u Hrvatskoj, a onda prava stranacka demokracija. I poslije Tudjmana - Tudjman! To je glavna parola Vesne Pusic.

"Ja sigurno nisam nacionalist!" uvjerava nas ona i nudi nam svoj hladni, gradjanski imidz oslobodjen svakog znaka nacionalno politicke strasti. Istina je ipak druga: njoj nacionalne strasti stvarno vise nisu potrebne da bi ostala dosljedni nacionalist. Isti tip ideolosko hegemonijalne vladavine koji je stvorio i odrzavao na vlasti Tudjmana cini se da nije dokraja iscrpio sve svoje mogucnosti. "Najprije Hrvatska, najprije opci nadpoliticki interes, pa tek onda stranacka politika, pa tek onda borba razlicitih posebnih socijalnih, ideoloskih i naposljetku stranackopolitickih interesa!," stara je parola koja do kraja determinira politicko polje u Hrvatskoj. Tko jednom hegemonijalno zasjedne na taj nadpoliticki opci interes i uspije sebe prikazati kao njegova autenticnog reprezentanta, taj je u tom polju odnio pobjedu. Opozicija je do sada ili pristajala na tu formulu ili bezuspjesno pokusavala preoteti taj nadpoliticki pojam od Tudjmana i njegova HDZ a. Drazen Budisa jos je davno, uoci prvih visestranackih izbora u Hrvatskoj, u polemici s filozofom Nevenom Sesardicem, jednom zauvijek definirao svoj politicki identitet recenicom: "Najprije ostvarenje hrvatske drzave, onda demokracija!" Time je a priori pristao na Tudjmanovu hegemonijalnu poziciju, i danas, kada koalira s HDZ-om, nije ni u kakvu proturjecju sa samim sobom. Demokracija kao srz drustva bila mu je i ostala nesto sekundarno. Isto tako Zdravko Tomac ulaze politicki kapital, svoj osobni i svoje stranke, u zataskavanje gazenja ljudskih prava u Hrvatskoj s izgovorom: "Branio sam Hrvatsku, a ne Tudjmana!"

Sva je politicka zaludnost Zdravka Tomca i cjelokupne hrvatske oporbe, u pokusaju da se odabere Hrvatska umjesto Tudjmana. Da se odaberu ljudska prava umjesto Hrvatske, to ne pada na pamet ni Tomcu, ni Budisi, ali ni nikome drugome iz hrvatske stranacke oporbe, pa tako ni Vesni Pusic. Napraviti od pitanja ljudskih prava u Hrvatskoj hrvatsko politicko pitanje prvog ranga i inzistirati na politickom odgovoru na ovo pitanje u samom hrvatskom drustvu, to se hrvatskoj oporbi cinilo i cini apsolutno nemogucim. Otimati se medjutim, unutar istog nacionalistickog okvira, s Tudjmanom oko ideoloske hegemonije, to im je bilo i ostalo oportunije. Otud i sva hodosasca na Kaptol.

Amputacija onog dijela politickog korpusa koji je beznadno zahvacen gangrenom ratnih zlocina, kriminala, tzv. hercegovackog primitivizma odnosno ustaskog ridikulizma, jednako je nuzan cin u sluzbi socijalnopolitickog statusa quo, kao i povijesni kompromis s onima koji su u sjeni nacionalnog radikalizma akumulirali istinsku materijalnu bazu buduce politicke moci u Hrvatskoj. Najvise sto mogu dobiti oni prvi je zataskavanje i zaborav njihovih zlodjela. Najmanje sto se moze ponuditi ovim drugima je perspektiva uljudjene stranacko-dogovorne demokracije u kojoj ce politicki protivnici razgovarati "bez svadja i povisenih tonova" i u kojoj nikome nece pasti na pamet da postavi "revolucionarno" pitanje revizije pretvorbe. A to je ono sto u idealnoj ravnotezi nudi Vesna Pusic.

U tom hrvatskom "demokratskom izumu" u svrhu druge hrvatske tranzicije, koji je doktorica Pusic patentirala za svoju "nenacionalisticki" voljenu domovinu, nema dakle spomena o antagonistickom ustroju hrvatskog drustva, ali cak ni o demokraciji kao nestranackom procesu, ili o aktivnoj ulozi samoorganiziranih gradjana, dakle kao o civilnom drustvu kroz gradjanske udruge i nevladine organizacije. Cak su i sindikati, otjelovljeni u Lesaru - jednom od muskaraca comme-il faut s liste prozvanih bivse feministkinje koja pred nasim ocima postaje drzavotvornim ideologom, redizajnerom muske Hrvatske bez bijelih carapa - samo dio partijsko-politickih struktura. A i Feral je, kao sto naglasava Vesna Pusic, "ipak samo novina".

Mozda je za odgovor na sva teska pitanja oko buducnosti nove zvijezde na hrvatskom stranacko-politickom nebu potrebno jos neko bogopokazanje ili dimni signali s Kaptola. No dok tamo vec sjedi jedna varijanta hrvatskog Blaira s kardinalskom kapicom, i tehnomenadzeri HDZ-a vec imaju svoju Ljerku Mintas-Hodak za popravak imidza. Mozda Vesna Pusic u svome politickom samozanosu doista nesmotreno ignorira Hudelistovo hudo upozorenje da je njezina buduca stranka vec mrtva. Zar to ne pokazuju i nepopravljivo mlaki ucinci najavljenog, odgodjenog i odrzanog okruglog stola na kojem je najzivlja bila ekipa HTV-a?

A mozda ipak taj nadideoloski politicki angazman jedne sociologinje ostane samo novim slucajem vjecnog vracanja besplodnoj hrvatskoj ideologiji i praksi velikog politickog centra, nevrijedan niti teorijskog truda oko pitanja konstitucije politickog polja u hrvatskom drustvu.

Kako bilo da bilo, sigurno je da ce u trenutku rodjenja hrvatskog socijalno-liberalnog - zapravo komunitaristickog - mesije iz rebra zene Arkzin biti daleko od njegova hladnog srca. No sto Arkzin tu moze? Draga je Vesna Pusic, ali draza je teorija. Jer ona je ipak samo politicka stranka.

Cak ni njezina lista p(r)ozvanih, taj operativni plan ne-revolucionarne metode osvajanja vlasti preko telefonskih poziva, ne izaziva vise od dojma politicke groteske, sadrzane u insinuaciji o drzavnom udaru od strane tvrdog jezgra HDZ-a: ta je insinuacija doduse potreban element za funkcioniranje lekcije o "mediteranskom modelu" prelaska u demokraciju, ali je zapravo samo (svjestan li nesvjestan) pokusaj interpelacije potencijalnih negativaca u kriticnu masu "pozitivnih", t.j. buducih subjekata politicke moci.

No hoce li taj cin poluciti efekt, ne ovisi samo o tome da li ce se prozvani dati nasopati dizajnerskom teorijom demokracije Vesne Pusic.

Njezin slucaj odaje iznova, u vise-manje nedramaticnom obliku, sindrom prisilne neuroze hrvatskog politicki provjetljenog akademskog establishmenta - koji je upravo u trenutku sazrijevanja za nedrzavotvorno misljenje abruptno dozivio regres iz politickog covjeka u misleceg majmuna - da uvijek iznova poseze za istovjetnim rjesenjima svoje politicke frustracije: Da bi postali politicnima, hrvatska inteligencija i dalje napusta teorijski rad i odlazi u stranke (ili nestranacke organizacije), gdje se u politickom aktivizmu odrice svake daljnje refleksije i, osobito, samorefleksije. Kao da joj se rizik od postajanja politickim ridikulom uvijek cini manjim od opasnosti da zbog radikalnog, autenticno teorijski utemeljenog politickog otpora izgubi drzavni profesorski posao ili akademijske doplatke.