Medijska euforija koja je popratila bozicnu poslanicu nadbiskupa Bozanica razotkrila je sav jad danasnje hrvatske politicke stvarnosti.

Nije li prvorazredan skandal da pored najjace opozicijske stranke koja sebe naziva socijaldemokratskom, pored druge velike opozicijske stranke koja istice da nije samo liberalna nego i socijalna, pored svih tih sindikata, upravo Crkva otkriva mrtvi politicki kapital socijalnog pitanja u Hrvatskoj?

U svojoj nekriticnosti i naivnosti neki su komentatori u Bozanicevu okrivljavanju struktura za tesku socijalnu situaciju cak vidjeli nasrtaj na sam sistem.

Zagrebacki nadbiskup sve je prije nego revolucionar. On je na celu institucije koja predstavlja sam temelj tog sistema. Hrvatska katolicka crkva danas je glavni ideoloski aparat hrvatske drzave. Tudjman vlada ne samo posredstvom svog politickog i vojno policijskog sustava, nego u najsirem smislu ideoloski, uz pomoc kulture, skolstva i na prvom mjestu Hrvatske crkve.

Ici u crkvu danas u Hrvatskoj i upraznjavati vjerske rituale, ne znaci iskazivati svoju vjeru u Boga, nego ideolosku i politicku pravovjernost. To ne znaci dakle "ja vjerujem u Boga", nego "ja sam pravi Hrvat!" Hrvatska je crkva prihvacajuci ulogu ideoloskog hegemona dovrsila proces svoje ateizacije. Sve ono sto godinama nije uspijevalo komunistickoj materijalistickoj kritici religije i crkve, naime pokazati da je sva njezina istina u njezinoj zemaljskoj, svjetovnoj funkciji, to je uspjelo Franji Kuharicu u kompletnom slizavanju Hrvatske crkve s hrvatskim politickim i ideoloskim drzavotvorstvom.

Religija i crkva danas u Hrvatskoj zive od politike. A sav je Bozanicev revolucionarni novum u tome sto je shvatio da se od te politike moze i stradati i da je jedina sansa crkve da ocuva svoje besprimjerne privilegije, svoju hegemonijalnu poziciju, u tome da napusti Tudjmanov brod prije nego ovaj potone i odvede sa sobom i nju na dno.

Strajkovi i legalna pobuna socijalno obespravljenih, to, a ne popovske prodike, je ono sto Hrvatska treba danas da bi izgradila demokraciju i ljudski dostojniji zivot svojih gradjana, a svaka sentimentalna naklonost prema popovima samo je losa kompenzacija za duboko razocaranje politikom hrvatske oporbe.

Ne smije se hrvatskoj politickoj opoziciji dati alibi da parazitski i dalje iscekuje kako ce netko drugi obaviti njezin glavni posao - rusenje samodrzca Tudjmana. Zato sto je od Tudjmana gore samo jedno - drustvena i politicka situacija u kojoj zagrebacki nadbiskupi ruse i postavljaju hrvatske predsjednike!

Bilo bi dobro za Hrvatsku da u njoj ostane netko tko jos autenticno vjeruje u Boga i postuje neke od Bozijih zapovijedi, recimo onu "ne ubij!", kako se ne bi ponovila situacija u kojoj je crkva prva kad treba uokolo dijeliti raspela i krunice, ali zadnja kad treba preuzeti odgovornost za zlocine pocinjene i pod tim znakovljima.