Suplja ideologija takozvanog novinarskog profesionalizma, koja se poteze uvijek ondje gdje je zakazao uvid u duh vremena, posebice u njegovoj medijskoj dimenziji, tvrdokorno se opirala. A upravo ona nam je nametala kao vaznu, najvazniju, jedinu vaznu, temu tekucu hrvatsku politiku - svijet politickih stranaka, natezanja njihovih vodja, tih starih, ofucanih dosadnih prdonja od kojih jos ni jednomu nije uspjelo ono najminimalnije sto covjek ocekuje od politicara - da uspiju uvjerljivo i prepoznatljivo odgovoriti na pitanje po cemu se to zapravo razlikuju jedni od drugih. cemu to opozicija "oponira" i oporba "oporbira" osim cinjenici da oni sami nisu na vlasti!?
I jos nesto su nam "novinari" nametali: simplificiranu sliku nase politicke i medijske stvarnosti kojom je dominirala podjela na njihove i nase. Njihovi su bili Tudjman, hadezeovci i drzavotvorni medijski aparat, a nasi, oporbene stranke, tzv. kriticki intelektualci i nekolicina nezavisnih novina. Po toj logici automatski smo pripadali nekoj vrsti bloka udruzeni s neprijateljima nasih neprijatelja. Slozno smo pljuvali po Predsjedniku i njegovima, sto nije bilo tesko, ali je vec bilo dosadno i neinventivno, jednako kao sto smo u idilicnoj suglasnosti s ostalima pljeskali infantilnim politickim akcijama nasih kritickih intelektualaca (Odstupi zlocesti Predsjednice!), sto je pak bilo glupo i jalovo.
Mehanicki shvacena opozicijska solidarnost kocila nas je u oblikovanju vlastita identiteta i zamagljivala nam uvid u kobne podudarnosti, ideoloske, svjetonazorske i kulturno-intelektualne izmedju tih navodno duboko suprotstavljenih pozicija. Kao sto je povijesna praksa nebrojeno puta pokazala, oni koji najkracim putem zele ostvariti drustvenu promjenu, ili bez prestanka reproduciraju jedno te isto ili tu promjenu, kad se ona stvarno dogodi, jednostavno prespavaju.
Danas nam je mnogo toga jasnije. I to ne samo na temelju novih spoznaja koje smo stekli konceptualno odbijajuci "profesionalno novinarski" pristup, nego i ozivljujuci stare arkzinovske afinitete, ponajprije one prema takozvanim subpolitickim fenomenima, prema oblicima neformalnog politickog okupljanja (iskustvo i ideja civilnog drustva), ali i prema razlicitim oblicima subkultura, u nas i vani. AntiRatna Kampanja (ono ARK u arkzinu) nikada nije mislila postati politicka partija koja bi pobjedom na izborima okoncala rat. Njena politicka aktivnost naprosto je drugacije politicke naravi i njeno iskustvo ima dimenzije koje nadilazi pitanje efikasnosti u politickoj borbi za vlast. Zaposjedanjem drustvenog sredista, osvajajuci na primjer vecinu u Parlamentu, ne mogu se vise, prema nasem misljenju, realizirati za nas relevantne politicke i socijalne promjene. Postmoderno drustvo vise se ne reproducira iz svog politickog sredista. U svojoj skepsi prema tom drustvenom sredistu, olicenom u nositeljima hrvatskog politickog, intelektualnog i novinarskog establismenta, na vlasti ili u opoziciji, arkzin slijedi senzibilitet nove generacije na globalnoj razini. Inovativni potencijali koji ce oblikovati buduci svijet ne nalaze se vise u politickim partijama odnosno njihovim ideologijama, nego u subkulturnim enklavama u kojima se sedimentira novo komunikativno iskustvo steceno u radu /igri s digitalnim tehnologijama.
Da, u arkzinu se kultura probila naprijed potiskujuci politiku. No, kao ni generacija X, nemamo namjeru zastidjeti se te apoliticnosti. Zato sto se bavimo politikom na puno ozbiljniji nacin od hrvatskih politicara, njihovih novinarskih servisera i zajednicke im otupjele publike.
Naravno, poduhvat je rizican, ali - gdje je rizik tu je i sansa.
