Proteklih dana uocili smo odredjenu kolicinu ljudi kako na javnim mjestima sjede i citaju Arkzin. Nicim izazvani. A ne poznajemo ih! Znaci mi ipak ne poznajemo poimenicno sve nase citatelje! Razbijena je jos jedna ideoloska fantazma u kojoj smo zivjeli! I sto je jos zanimljivije pocelo se nametati pitanje: Tko su uopce nasi citatelji? Tko je nasa zamisljena publike!? Tko zna.
Mi mozemo samo reci koga bismo zeljeli za svoju publiku. Ili jos bolje, kakvu publiku svojim djelovanjem stvaramo! Trebala bi to biti nova mladja urbana generacija - od gimnazijalaca do 35-ogodisnjaka - ta tajanstvena generacija X. Ljudi koji su neoptereceni traumama "ustasa i udbasa", ljudi koje ne interesira tko ce osvojiti vlast u Matici hrvatskoj - jer znaju kako se kultura (kao i politika uostalom) koja njih zanima, niti stvara niti dotice takvih "sredisnjih nacionalnih institucija". Ljudi svjesni djelovanja, znacenja i uloge medijske i popularne kulture. Ljudi spremni na kreativan i kriticki odnos prema svemu sto ih okruzuje.
Objasnjavajuci nasu poziciju cesto smo govorili kako Arkzin nije opoziciono vec alternativno glasilo! U situaciji kad nas prozivaju s govornica CK HDZ i napadaju "drzavotvorni" novinari, a dio javnosti smatra "ljevicarskom", "jugonostalgicarskom" ili cak "prosrpskom" novinom, dok neki kolege definiraju kao "ideolosku" novinu, sto to, do djavola, znaci?
Jednostavno, ne vezemo se ni uz jedan konkretni politicki projekt unutar hrvatskog parlamentarizma, dakle ni uz kakvu partiju!
Arkzin zeli biti mjesto eksperimenta, dio javnosti u kojoj se markiraju nove simbolicke pozicije, gdje se mogu postavljati radikalna pitanja o smislu - npr. ima li danas, u uvjetima globalne, elektronske, digitalne kulture, nacionalna drzava uopce smisla, pogotovo kada nove drustvene teorije vec uvode pojam hypernacije?
Mjesto na kojem nema striktne podjele na visoku i nisku kulturu, niti se politicka pitanja razmatraju odvojeno od kulturnih i obratno. Mi znamo da je politika bez kulture besmislena i primitivna, dok je kultura bez politickog isprazna i akademska.
Arkzin otvara prostor teorijski inspiriranim analizama drustvenog zivota, kritici institucionaliziranog pogona nacionalne kulture.
Arkzin nije opozicijsko glasilo ali nije ni disidentsko. On ne vidi temeljnu napetost izmedju tzv. pozicije vlasti koja tradicionalnim sredstvima represije i totalitarizma gusi slobodu, s jedne strane i tzv. liberalne opozicije s druge, koja se zbog represije ne moze razviti u zbiljsku alternativu postojecem rezimu.
Arkzin radi u uvjetima kulturne hegemonije nacionalnog drzavotvornog pokreta koja je prisutna kako na strani pozicije, tako najvecim dijelom i opozicije, koja djeluje suptilnijim sredstvima od grube drzavne prisile i koja je sveprisutna - od skola i institucija elitne nacionalne kulture; u medijima, ne samo drzavnim nego i opozicijskim - u ideologiji novinarskog profesionalizma na primjer.
Arkzin se ne namjerava boriti se za neku sredisnju poziciju u drustvu, za neko privilegirano mjesto tzv. objektivne istine. Arkzin nije fasciniran sredistem ni u kojem pogledu. Njegovo mjesto je drustvena margina, politicka alternativa, dinamika subkulture.
Kao sto je receno u razgovoru s Igorom Mandicem, mi mislimo da se s periferije stvari puno bolje i jasnije vide.
I znamo kako periferija nije isto sto i provincija. I kako je to jedino mjesto sa kojega se moze sagledati centar - iz samoga centra on se nikako ne vidi!
