Nek Bog za trenutak odlozi svoj posao. Vjerujete li da su nekoc postojali zmajevi - znate, one bestije koje su plazile, rezale, letjele po zraku i rigale vatru? Vjerujete li da su zmajevi izumrli u 10. stoljecu? vjerujete li da su u 10. stoljecu izveli prvu transplantaciju srca? Okej, u Zamjevom srcu, mitoloskom spektaklu, u kojem se pojavljuju/oglase stare keltske legende, Sanco Pansa pa cak i sam Kralj Artur, izvrse presadjivanje zivotinjskog srca covjeku, zelim reci, zmajevog srca sinu pokojnog tiranina. A zato sto se radi o 10. stoljecu presadjivanje ne uspije. Bar ne posve, specificno - tiraninov smrtno ranjeni sin, igra ga David Thewlis, kojeg bi polovica zmajevog srca pretvorila u casnog i pravicnog vladara (pola srca = citava dusa), se izrodi i iskvari i postane gori od svoga oca. Sto najvise razjari njegovog ucitelja, casnog i pravicnog viteza, Dennisa Quaida , koji se odmah uputi do korumpiranog donatora, zadnjeg zmaja na svijetu (s glasom Seana Conneryja), za kojega se ubrzo pokaze da je castan i pravican (zrtva = grijeh).
Vec smo naviknuti da junak u borbi protiv zla mora uci u koaliciju, bilo s psom, kiborgom, serijskim ubojicom ili pak Demi Moore. Ovoga puta junak za partnera dobije posljednjeg zmaja na svijetu, pricajuceg zmaja. Da se razumijemo: zadnji zmaj na svijetu = pricajuci zmaj. Zele reci: bas kad su zmajevi progovorili, izumrli su. Jos direktnije: zato sto su progovorili, izumrli su. Jezik = prokletstvo. Jezik je rodio zmajeve i jezik ih je potom ubio. Knjige, eh, knjige!? Cudna poruka za film koji izgleda kao mito-tematska kompjuterska igra, oh, kao virtualni trip kod kojeg je jezik jos uvijek tek nesto izumrlo. Zato niti ne cudi da je Zmajevo srce jedan od onih filmova u kojima junaci cuju glasove.
- Glas zmaja
- glas kralja Artura
- glas izumrlog jezika.
