Chain Reaction 1996, Andrew DavisChicago, mon amour: Keanu bjezi ispred globalne kabale |
Filmski dnevnik MARCELA STEFANCICA jr. [34]
|
|
Za vrijeme Bjegunca rekli ste si: oh, kad se barem film nikad ne bi zavrsio! Kod Lancane reakcije se upitate: oh, pa zasto takve naslove daju filmovima koji zavrsavaju vec pri prvoj eksploziji.
Tko zna, Lancana reakcija mozda zeli reci da filmove ne poradja niti zenska niti Bog, vec Big-Bang na kojeg se zaklinje Stephen Hawking u svojoj Kratkoj povijesti vremena. Oh, uvodna bombasticna, apokalipticna, armagedonska, hidrogenska detonacija pokrene pricu, koja potom presusi razmjerno s opadanjem snage same eksplozije.
Razumijete?
Kao da je prica ovisna samo od snage Big-Banga: sto dalje smo od uvodnog Big-Banga prica je dosadnija. Sto se ionako dogodi prebrzo za film koji nas vec u prvim kadrovima obavijesti da je pronasao nesto epohalno: formulu za "sonoluminiscenicno" dobivanje energije iz vode. Ali voda se u tom filmu pretvara samo u vodu. Ne zato sto high-tech laboratorij kao zrtva globalne sabotaze vec nakon nekoliko recenica leti u zrak, vec stoga sto Keanu Reeves, kljucni svjedok sabotaze, potom izgleda kao covjek koji zna da su dandanas u modi filmovi u kojima junaci bjeze tako bezglavo i tako besciljno da nam izgledaju kao egzistencijalisti. Reeves razgleda brojne znamenitosti Chicaga (pokretni most, muzej, zamrznuto jezero), usput razbjesni policiju, FBI, CIA-u, industrijski lobi, mafijaske trgovce oruzjem i tajnu vlast njegov bijeg se okonca kad prodje sve baze iz Bjegunca i kad se pokaze da Morgan Freeman ne igra ono sto je glumio u filmu Sedam, vec ono sto je glumio u Outbreaku.
Eh, cak i baseball ima bolji tempo.
I bolje twistove.
Lancana reakcija je primjer sigurnog filma, koji pokusava energiju napraviti iz vode.