 |
arkzin, #73, 13.9.1996.HRVATSKI ELDORADO
Sto kada Suharto umre?
Strani analiticki tisak o hrvatskom gospodarskom cudu: sparajuci na grincajgu Franjo, Ankica, djeca & unuci slozno su za pet godina stekli 700.000.000 US$ imovine!
|
Sto kada Suharto umre?
Strani analiticki tisak o hrvatskom gospodarskom cudu: sparajuci na grincajgu Franjo, Ankica, djeca & unuci slozno su za pet godina stekli 700.000.000 US$ imovine!
Lead:
Ako uprava u Podunavlju mjesecno stoji 2 milijuna dolara sam predsjednik mogao bi je - od pripisane mu imovine - 30 godina financirati, tako da bi i ti troskovi zauvijek bili skinuti s ledja prosjecno zaposlenog u Hrvatskoj!
Pise:
Bozo MATIC
Jezgro simpaticne indonezanske obitelji Suharto broji sedam clanova: tata, mama i petoro djece - tri sina i dvije kceri u rasponu od 34 do 40 godina. Kao sto se moze pretpostaviti djeca su posebno nadarena za biznis. Tako je imovina kceri Tutut i sina Sigita procijenjena na po 454,5 milijuna dolara, sina Bambanga na 2,18 milijardi dolara, kceri Titiek na 109 milijuna, a sina Tommya na 590 milijuna. Imovina obuhvaca ucesce u svim multinacionalnim kompanijama koje u Indoneziji i van nje posluju, a najpoznatije su Mitsubishi, Du Pont, British Petroleum, Siemens, Hyatt, Hyundai, Deutsche Telekom, Edison Mission Energy, Merill Lynch, KIA Mo tor, Rolls Royce, Westinghouse Electric...
Talentirana djeca oca koji od 1966. zeljeznom rukom vodi Indoneziju nisu, vjerujte, nimalo zainteresirana za politiku, ali indonezani svejedno strepe za svoju buducnost. Sto naime kada Suharto umre (ovog proljeca je umrla supruga i majka i ostavila veliku prazninu u dijelu upravljanja zemljom i obiteljskim poslovima)? Tko ce naslijediti oca indonezanske domovine i nece li medju djecicom zapoceti rat do istrebljenja koji bi mogao donijeti nove probleme zemlji u kojoj je firma sina Bambanga "privatizirala" gotovo cijelu izvornu privredu indonezije.
U indonezanskim medijima vec pocinju pripreme o potrebi mirnog prihvacanja smrtnosti najstarijeg Suharta. Ne bi bilo dobro, kazu novine, zapoceti lov na vjestice, medjusobne obracune i revansizam. Zasto se svetiti djeci za oca? Buduci bi predsjednik morao imati na umu da bi to moglo uplasiti strane investitore i natjerati ih da povuku svoj kapital iz Indonezije. Nije li stoga najbolje izabrati nasljednika iz krugova bliskih obitelji Suharto - prijatelja ili mozda rodjaka koji ce shvatiti potrebu stabilnosti zemlje. Indonezani se, ukljucujucio i opoziciju, slazu. Zasto talasati kada je ipak podnosljivo.
Ali zasto ici tako daleko? Postoji jos jedna obitelj.
Skrbna i ponosna mati odusevljena mnogostrukim talentima svoje obitelji.
Otac koji cvrstom rukom vodi zemlju, troje djece i dva unuka koji jos nemaju udio u Mitsubishiju (Tko zna? Tko zna?), ali zato uspjesno sudjeluju u svim drugim privrednim aktivnostima domovine. Imaju banke, jahte (cak i cijele marine), toplice, hotele, tvornice, nogometne klubove (cak cijele lige), daju ton ukupnom drustvenom, kulturnom, javnom zivotu drzave, nepresusna su inspiracijama pjesnicima i novinarima.
Ukupna je imovina do sada procijenjena u stranom analitickom tisku na 700 milijuna dolara - vise nego bilo koji predsjednik i obitelj mu u zemljama u tranziciji i vrlo blizu mnogih uspjesnih obitelji u Koreji, Vijetnamo, Indoneziji, Tajlandu.
Uzme li se u obzir da Suharto vlada od 1966. godine i da mu je ipak trebalo tridesetak godina da podigne djecu, onda 700 milijuna dolara imovine stecene za pet godina daje itekako misliti malim azijskim divovima o konkurenciji na Balkanu, a predstavlja i odgovarajuci signal za razne multinacionalne organizacije sirom svijeta.
Istodobno, tako imucna obitelj, u skladu s tom vrstom pripovijesti, ima vrlo siromasan narod. Dobar ga dio ne sjedi vlastitim, vec u tudjim kucama, pola milijuna gradjana je iseljeno u jednu susjednu drzavu da bi se drugih 200 tisuca iz druge susjedne drzave moglo pripisati vlastitom korpusu. Istodobno 4,5 milijuna stanovnika uredno opsluzuje onih susjednih 200 tisuca sto novcem, sto pretvorbom, sto besplatnim udzbenicima i financiranjem predizborne kampanje. Za to vrijeme u pustim kucama raseljenih drzavljana druge nacionalnosti naseljavaju se gradjani iz pokrajine one prve susjedne zemlje s kojom je potpisana normalizacija i dugorocno prijateljstvo.
Jest zapetljano, ali ne i nejasno. Predsjednik je nas, djeca i unuci su njegovi, zemlje su Srbija i Bosna i Hercegovina, dobrovoljni iseljenici su Srbi, dobrovoljni useljenici Hrvati s Kosova i ostalih dijaspora, a kljucna zemlja je Hrvatska pred kojom stoji skupa obnova i uspjesan razvoj. Koliko skupo i koliko uspjesno o tome odlucuje samo i iskljucivo Vijece obrane i nacionalne sigurnosti koje je uspjelo natjerati stopu rasta na sedam posto (iako komparativne analize Beckog Instituta za zemlje u tranziciji govore da je u svibnju bio 0 posto (pa bi sada, nakon turisticke sezone moglo biti u najboljem slucaju sezonskih 1 posto), a Matesu na izlizano ponavljanje energicnog pristupa drugoj fazi stabilizacijskog programa. Nekoliko zadnjih izvjestaja s VONS-a konacno otkriva pravu sliku - VONS je taj koji useljava i iseljava ljude.
VONS odlucuje da u Kistanje dodju Janjevci i samo je on mogao Juri Radicu prisapnuti odgovor na pitanje: Sto ako se vrate vlasnici? Lukavi je Jure odgovorio da ce onda iseliti Janjevce i vratiti kucu vlasnicima, a Janjevcima osigurati novi smjestaj. Bogate li drzave koja ima kuca za sve varijante.
Jure je objasnio i da je pametnije da ceste idu kroz drugu drzavu. Iako nisu ni dvije godine prosle otkako je receno da je glupa bivsa vlast pogrijesila sto je ceste vukla kroz nepocudne dijelove iste drzave (balvan revolucija).
VONS odlucuje da ce mirovina Srba u Baranji biti veca od mirovine Hrvata (i Srba) u ostatku Hrvatske. On naravno nece sprijeciti niciji odlazak, ali ce one koji ostaju nagraditi (ne i zastititi od ljutitih susjeda).
VONS trazi da se gospodarska jesen gleda kroz prizmu sanacije Tekstilne industrije Zadar umjesto kroz najavu o 300 tisuca nezaposlenih do kraja godine, sto ce Hrvatsku staviti na vrh ljestvice nezaposlenosti u zemljama tranzicije.
VONS ce sa veselim smjeskom promatrati zamah gradjevinske operative na izgradnji nerentabilnih cesta i odvojaka kroz Bosnu i zanemariti cinjenicu da stanogradnja jenjava jer nema onih koji mogu kupiti stanove (kuce su namijenjene samo dijaspori).
VONS ce se diviti ostvarenju plana od dvije milijarde dolara od turizma, ali nece spominjati propasti seljaka koji jedini mogu odmah strancima ponuditi tzv. hrvatski proizvod (od krumpira do jabuke). VONS ce pojeftiniti bunde, zbog svojih dama, i poskupjeti kruh i djecju opremu za dobro svih nas.
Odredjujuci optimizam kao drzavni svjetonazor za pucanstvo, VONS s druge strane donosi puno ozbiljnije odluke o tome ciju kasicu isprazniti, koga osluhnuti i prisluhnuti, kada koji ministar odlazi i tko na njegovo mjesto dolazi: VONS sve zna i dozna (rimovane asocijacije su nepozeljne i neukusne) i sam po sebi predstavlja idealno rjesenje za ovu drzavu.
Treba ukinuti Sabor i zastupnicke place, ukinuti sva vladina tijela i vladu (ostaviti samo Matesu kao usluzni servis), sva diplomatska i gospodarska predstavnistva (ostaviti samo Damira Zorica). Predsjednik + obitelj + VONS (prosirena obitelj) + Matesa (ili netko slican) + samo Zoric (jer slicnoga nema) = ne Indonezija, sram vas bilo, vec sreca, sigurnost i blagostanje za sav narod.
Ustede su enormne. Sav novac koji se slijeva u budzet za financiranje nepotrebnih institucija mogao bi ostati u dzepovima gradjana sto bi automatski izazvalo drasticno povecanje placa, mirovina i zadovoljstva. Luksuzne rezidencije bi se mogle dobro iznajmiti i prikupljenim novcem bi se financirali troskovi prethodno navedenih kljucnih organa i njihovih satelita (vojska, policija, SIS).
Obitelj bi vodila poslove i svi bismo radili u nekima od njegovih poduzeca, a oni bi prema potrebi uvozili ili izvozili odgovarajuce nacionalne, spolne ili dobne strukture. Ne bi bilo tesko financirati ni normalizaciju. Ako uprava u Podunavlju mjesecno stoji 2 milijuna dolara sam bi predsjednik mogao od pripisane mu imovine 30 godina financirati upravu tako da bi i ti troskovi zauvijek bili skinuti s ledja prosjecno zaposlenog u Hrvatskoj. Zemlja idile, evropski Misir je tu na pragu. Treba samo jos mnalo iskoraciti prema njemu i sve je rijeseno. Korak ce sumnje biti vrlo brzo ucinjen.
Arkzin se skromno odrice autorskih prava na predlozeni model. Sve samo da nam svima bude bolje.
Arkzin 74, 27.9.1996.,
Bozo Matic:
Laku noc, Predsjednice