arkzin, 74, 27.9.1996. HRVATSKI ELDORADO
Laku noc, Predsjednice!
Obitelj Tudjman nikada nije iznijela stanje svoje imovine prije i poslije dolaska oca na vlast, ali su vrlo energicni u ogadjivanju svakoga tko se usudi pitati neke posve logicne stvari. Kako se dobiva poslovni prostor u Ministarstvu obrane? Kako se postaje suvlasnik u ACY marinama? Kako svrseni srednjoskolci postaju ugledni bankari? Otkud temeljni kapital za sve te poduzetnicke zahvate? Zasto ne reci istinu i jednom zauvijek zacepiti usta svima?
Pise:
"I u hrvatskoj vlasti ima starih birokrata koji se nisu sazivjeli s duhom hrvatske slobode, demokracije i nezavisnosti, te novih birokrata koji nemaju sluha ni za probleme invalida ni za druge ljude. Ima i takvih u hrvatskoj vlasti koji ne provode drzavnu politiku, ili je provode na neki svoj nacin, koji je suprotan vasim i potrebama hrvatskog naroda."
Tako je govorio dr. Franjo Tudjman akreditiranim invalidima na promidzbenom skupu u organizaciji HVIDRA-e i MOP-a. A, tko moze bolje od njega znati sve o starim i novim birokratima koji nemaju sluha za potrebe naroda?
Tko je upuceniji u provodjenje drzavne politike na neki svoj nacin od predsjednika drzave koji premda zauzet uvijek nadje vremena da se obracuna s neprijateljima, piskaralima i listovima placenim izvana?
Zanimljivo je jedino zasto Predsjednik ne ucini vise da bi strancima objasnio stvarno stanje u Hrvatskoj, jer oni su ti koji motre i procjenjuju stanje bogatstva i demokracije u nasoj domovini. Oni su ti koji Tudjmana uporno zovu balkanskim liderom. Njima treba pomoci da shvate da smo mi bili "Europa prije Europe". Oni na diplomatskim skupovima raspravljaju sto je obitelj Tudjman imala 1989, a sto ima danas. Njima je poznato da je dr. Tudjman bio umirovljeni general, gospodja Nevenka i Stjepan obicni sluzbenici, a dr. Miroslav profesor na fakultetu. Iz vlastite politicke prakse, kao ipak osvjesteniji zoon politikoni, znaju do kojih razmjera moze ici bogacenje politicke kreme u njihovim zemljama i koje su posljedice nemogucnosti i pravdanja naglog porasta osobnog standarda. Oni su navikli da preispituju bogatstva politicara i ocekuju od njih odredjeni moral (koji nigdje nije bas savrsen, ali ipak postoji strah od javnosti i njezine osude.)
Domovine d.d. sin!
Obitelj Tudjman nikada nije iznijela pravo stanje svoje imovine prije i poslije dolaska oca na vlast, ali su vrlo energicni u ogadjivanju svakoga tko se usudi pitati neke posve logicne stvari.
Kako se, recimo, dobiva poslovni prostor u Ministarstvu obrane , kako se postaje suvlasnik i partner u ACY marinama , kako svrseni srednjoskolci postaju ugledni bankari, kako se dobivaju i naplacuju poslovi u vrijeme opceg neplacanja i otkud temeljni kapital za sve te poduzetnicke zahvate?
Zasto ne reci istinu i jednom zauvijek zatvoriti usta svima?
Zasto Predsjednik ne naredi ministru Susku i ministru Jarnjaku, ministru Skari i ministru Penicu, kao i svim stranacki eksponiranim ljudima da daju popis osobne imovine nekada i sada?
Ako su nalazi drzavne revizije pokazali bjesomucna trosenja u ministarstvima i zupanijama, zasto ne rijesiti konacno puzzle rashoda u Hrvatskoj i objasniti vecini zasto ima tako malo i koje sposobnosti imaju oni koji su stekli puno. Ili, ako se vec izabrao drugaciji put, zasto se vrijedjati i sipati vatru svaki put kad netko spomene obitelj Tudjman ili kljucne ministre? U demokraciji nema nedodirljivih obitelji i zabranjenih pitanja.
U demokraciji se smiju povuci i neugodne analogije i dovesti u pitanje razni podaci. Zasto bi se recimo svi uhvatili predsjednikova zadovoljstva prosjecnim placama od 2900 kuna u Krasu. Prije svega to nisu tako osobito dobre place da se padne u nesvijest, a osim toga Kras je jedan. Zasto netko ne bi imao pravo upozoravati na cinjenicu da sve vise ljudi radi, a ne dobiva zaradjeno, da sindikati prijete izlaskom na ulice (istina oni stalno prijete i od toga malo koristi), da umirovljenici sa prosjecnih 850 kuna mirovine grcaju u neimastini dok se drzava ponasa rastrosno. Gadafi iz drzavne zarade od prodaje nafte stavlja na racun svakog siromasnog libijca 5000 dolara, A hrvatski su umirovljenici ostavljeni i bez onog sto im pripada po zakonu. Predsjednik je mogao odluciti da se umirovljenicima pocnu vracati dugovi? Mogao je odrediti rok od kada ce se to poceti, ali nije!
Bilo kuda, on je svuda!
Zasto Predsjednik nikada nije progovorio o stvarnim teskocama hrvatskog gospodarstva umjesto sto stalno javnost sopa izvanrednim uspjesima? Zasto nije rekao kada ce biti odmrznute place, promijenjen porezni sustav? Cemu stalno pozivanje na ratne uspjehe kada u vecem dijelu drzave privredu nije poharao rat vec neracionalno gospodarenje? Kako to da predsjednik nikada nije posjetio gubitasko poduzece i pomagao da se rijese teskoce, kako to da nije razgovarao s radnicima koji ne proizvode (i cija djeca ne jedu) bajadere. Zasto nije obznanio da ce, ako 15. rujna vrate prvu ratu uzetu za uredjenje objekata, vecina dalmatinskih hotelijera (unatoc relativno uspjesnoj sezoni) postati nelikvidna sto dovodi u pitanje slijedecu sezonu. Ili mozda vodi putu u rasprodaju?
Netko ce mozda primijetiti da to nije posao predsjednika drzave. Opaska bi bila u redu kada bi se znalo sto je tocno posao predsjednika drzave u Hrvatskoj! Ali to se ne zna. "Divna" ideja o primanju podanika jednim danom u tjednu i mjesecu nikada nije ozivjela! U svojoj nadobudnosti predsjednik je planirao srdacne razgovore s malim obicnim ljudima, ali se ispostavilo da osim poltrona i prestrasenih ne podnosi ni kriticku rijec na papiru, a kamoli zive ljude s problemima.
Ne tako davno obrusio se na sve koji dovode u pitanje pretvorbu i privatizaciju ponosno tvrdeci da malverzacija nije bilo. Svako pitanje na tu temu zavrsavalo je uobicajenim optuzbama o neprijateljima koji potkopavaju mladu i neiskusnu Hrvatsku. No u govoru invalidima tvrdi da je vec "dao nalog da se sve zlouporabe u pretvorbi ispitaju i poniste".
I kaze: "dobio sam podatak da u Hrvatskoj ima 9000 onih koji su krsili zakon i neovlasteno kupili dionice".
Dakle On je dobio podatak i On ga je proslijedio u javnost i On je dao nalog da se krivci kazne. Ne radi li se to u demokracijama malo drugacije? Krece li se u lov na krivce kada se utvrdi razlog za kretanje ili kada netko da nalog? I tko moze jamciti da su u tih 9000 svi koji su krsili zakon. Nisu li neki izuzeti? Nije li nekima podvaljeno?
I osim toga to nije samo 9000 prekrsaja. To su tisuce prekrsaja na koje nitko nije reagirao nekoliko godina. To je nedopustanje da se bilo koji zakon dovede u pitanje dok se ne pokaze da je posve promasen. To su sumnje u niz pretvorbi koje su obavljene prema zakonu, jer su nepravedno ostavile bez ikakve nadoknade one koji su stvarali imovinu.
Lakse se dise!
Ostaje nejasno zasto predsjednik uporno trazi da mu se vjeruje na rijec, da njegovi monolozi budu prihvaceni bez razmisljanja i bez pogovora. Svaka Clintonova i Kohlova odluka slobodno se preispituju u medijima i javnosti i oni odgovaraju njoj, a ne ona njima. Oni se ne petljaju u gospodarstvo i ne odredjuju koji se gospodarski prekrsitelji gone jer se radi o zemljama u kojima se dobro zna sto je predsjednicki posao i kome predsjednik odgovara.
I dok se u politici mozda i mogu braniti stavovi o pobjednickoj stranci i njezinoj vecini, u gospodarstvu su neodrzivi. Privreda funkcionira po drugacijim zakonitostima i o njoj je najvaznije znati sto se hoce. A to ne odlucuju ni poslusni ni neposlusni ministri, ni stranacki prvaci u nadzornim odborima drzavnih poduzeca ni predsjednik sam. Nazalost dr Franjo Tudjman to ne shvaca ili ne prihvaca. On je u stanju iskoristiti svaki povod da smijesa politiku i ekonomiju, da pobrka podatke o izbornoj pobjedi sa stopom rasta u drzavi. Za njega je svejedno govori li na Zagrebackom velesajmu ili pred invalidima domovinskog rata! Kao sto je spojio funkciju predsjednika stranke i predsjednika drzave tako je uspio spojiti i predsjednika s premijerom. Zato i ne zna tko su mu sugovornici i zato je uspio u narod unijeti nesigurnost. Nitko naime ne zna kome se u stvari obraca: predsjedniku, premijeru, hadezeovcu ili direktnoj vezi s Bogom .
Nejasnoce u Tudjmanovoj glavi rezultirale su zbrkom u Hrvatskoj.
Gospodarstvo u tome ne moze biti izuzetak.
I zato ce Kras ostati samo jedan, a mogucnost predsjednikovih posjeta uspjesnim poduzecima sve manja i manja i manja.
Arkzin 73, 13. 9.1996.,
Bozo Matic: Sto kad
Suharto umre
Izjava javnost
za
arkzin home
