Filmski dnevnik MARCELA STEFANCICA jr. [32]

Lepa sela lepo gore 1996, Srdjan Dragojevic Lepa sela lepo gore ... ruzna ostaju ruzna cak i kad gore: srpskifilm o bosanskom ratu koji je zaludio Beograd, svijet i FAF

---

Moja prica zapocinje prije medjunarodnog filmskog sajma, u Milanu naime, kad sam u jednom od mnogih tunelskih hodnika sreo jednog hrvatskog filmskog distributera s Metallicom na majici. Pokusavao sam ga uvjeriti kako momci iz Mettallice uglavnom misle kako bi bilo fino kad bi Hotel California bio njihov. Kad je ubrzo posustao i sâm ustvrdio kako su momci malo previse otisli u mainstream te da i njemu nedostaju pjesme poput Kill 'Em All, cinilo mi se da je zreo za teze iskusenje. I mada sam ga ozbiljnog lica namjeravo poslati na projekciju meksickog crno-bijelog filma koji je bio tako jeftin da su u glavnim ulogama morali nastupiti sami imigranti, iza nasih ledja sam naocalama skoro udario u plakat za film Pretty Village, Pretty Flame. U srpskom izvorniku Lepa sele, lepo gore. Zato sto je plakat bio dobra kulisa za nas duet i zato sto se glavnina filma Lepa sele, lepo gore odvija u tunelu, odmah sam izlanuo:

"Hej, zasto ne kupis taj film i lijepoga distribuiras u Hrvatskoj?"

"Jesi lud?"

"Gledaj, da sam lud onda bih te poslao na meksicki crno-bijeli film koji je bio tako jeftin da su u glavnim ulogama morali nastupati sami imigranti, a ovako te saljem po film u boji o bosanskom ratu u kojem glumi Bata Zivojinovic!"

"Ne, znas, nije problem u tome sto film nitko ne bi htio gledati. Problem je u tome sto bi dosli drugi i dvoranu demolirali."

"Zasto? Pa u filmu nema nijednog Hrvata.Hrvatsku uopce ne spominju. Srbi vs. Muslimani. Cini se kao da Hrvata utom ratu uopce nije ni bilo!"

"Kazem ti, nasli bi se ljudi kojima bi film pasao, ali nasli bi se i oni koji bi mi razbili ured. Ne smijes zaboraviti, cetvrtina zagrebackih mladica je bila u ratu!"

Skoro sam vec zaboravio.

 

Dobar, los, zao

I skoro sam vec zaboravio kakvih su problema Amerikanci imali s filmovima o vijetnamskom ratu.

I skoro sam vec zaboravio sto se sve jos 1980. dogadjalo sa slovenskim filmom Dovidjenja u sljedecem ratu, hoh, 35 godina nakon kraja 2. svjetskog rata.

Skoro sam vec zaboravio da film moze biti dobar, prokleto i nedvosmisleno dobar, a da usprks tome ostane za neke ljude neprihvatljiv, posve i fatalno neprihvatljiv. Recimo: Basic instinct je bio dobar, ali za gayeve neprihvatljiv - lezbijke su u njemu prikazane kao psihiopatske ubojice. Ili recimo: Rodjenje nacije je tako dobar film da je postao klasika jos prije nego su ga snimili, ali za crnce je neprihvatljiv - prema rasizmu je preblag, prema crncima pregrub. Politicki nekorektni filmovi mogu biti klasika: recimo Trijumf volje. Skoro pa sam zaboravio i da niti jedan Srbin nije bio voljan niti za huronski honorar igrati u h'woodskom filmu Peacemaker u kojem su srpski diplomati prikriveni teroristi.

I naravno, film Dovidjenja u posljednjem ratu je bio dobar i jos uvijek je, mada za partizane, aparatcike, partiju i samoupravnu socijalisticku zajednicu u svoje vrijeme neprihvatljiv. Nekorektan. Kad bi im ga netko previse gurao pod nos poslali bi ljute momke da demoliraju dvoranu. To je naime bio prvi slovenski film u kojem ste mogli vidjeti partizana raskopcanog trbuha. Prvi slovenski film u kojem su si partizani na polozaju rezali prsut. Prvi slovenski film u kojem si je partizan nakon seksa prao miska. Prvi slovenski film koji je tvrdio da je rat nuznost u razvoju i zrenju muskarca. Prvi slovenski film u kojem su Nijemac i Slovenac zajednicki ustvrdili da muskarac za vrijeme rata moze dozivjeti pravu romansu samo s drugim muskarcem (zenske se i tako i tako seksalo analno, da im se ne vidi lice), i razglabao o "pijanstvu muskih cuvstava". Prvi slovenski film koji je opazio da je 2. svjetski rat bio lijepa prilika da covjek zavoli smrt. Skoro.

I tko bi mogao zaboraviti da taj zadnji veliki slovenski film nije rezirao Slovenac, vec Srbin. Zivojin Pavlovic.

Film Lepa sela, lepo gore je zaludio Jugoslaviju, jer ga je navodno vidjelo vec vise od 500.000. Neki tvrde cak 700.000. Svuda su ga docekali euforicno, katarzicno - s himnama. Ali make no mistake: to je film u kojem u kojem se mnogo Srba i Muslimana valja raskopcanih trbuha u kojem si vojnici na polozaju rezu meso u kojem nakon seksa peru miska u kojem je rat nuznost u razvoju i zrenju muskarca u kojem Srbin i Musliman, Milan i Halil, predratni prijatelji i ratni neprijatelji, spoznaju, da muskarac za vrijeme rata pravu romansu moze dozivjeti tek s drugim muskarcem (zenske se i onako samo siluje) i potom se potpuno prepuste pijanstvu muskih cuvstava. Rat je tu tek lijepa mogucnost da covjek zavoli smrt. Srbi su kao Spanjolci: tako lijepo pjevaju o smrti da ju zavole. Death-metalci: uz rock si u zrak dizu glave.

Dodajte jos flert s Tarantinom

flert s Walterom Hillom

flert s Johnom Miliusom

flert sa Samom Packinpahom

flert s Baleticevim Balkan expresom

i flert s kombinacijom novokomponirane komedije i partizanskih westerna tipa Valter brani Sarajevo

pa bi filmu Lepa sela, lepo gore mogli dodati podnaslov Dovidjenja u sljedecem ratu.

Na kraju krajeva, tko je sve to zapalio i poklao, zaklo i zapalio: "Da nije drekavac iz tunela? Da nije drekavac Milane?" Da, onaj bau-bau, drekavac koji se ne smije probuditi, onaj demon iz tunela koji je sagradilo Bratstvo i jedinstvo u kojeg se Milan i Halil u mladosti nisu usudili uci i koji ih sada, usprkos svemu, vodi u 21. stoljece. Onaj demon koji se svako toliko probudi i pocne novi rat. Ciklicno.

Dovidjenja u sljedecem ratu.

 

Juznjacka utjeha

Jugoslovenska Akademija filmske umjetnosti i nauke (AFUN) je film Lepa sela lepo gore kao nacionalnog kandidata poslala u borbu za sljedeceg stranojezicnog Oskara, sto je cak i strana filmska kritika prihvatila s vidljivim odobravanjem, kao nesto samorazumljivo naime - mnogi vec u tom filmu vide sljedeceg dobitnika stranojezicnog Oskara. U Jugoslaviji su ga neki proglasili za "pravi film", u inozemstvu cak za "suvremeno remekdjelo", za nesto sto je "divljije od MASHA".

Mada, nisu svi bili tako ljubazni: Gillo Pontecorvo, selektor Venecijanskog festivala je rekao da mu se film ne svidja, jer je "fasisticki". Je li moguce o jos toplom i svjezem ratu govoriti s jezikom medju zubima?

Okej, Lepa sela o jos toplom i svjezem ratu govori jezikom koji nije stalno u ustima. Film nije politicki korektan! Zato se odmah javilo pitanje: da li je stvarno u interesu politike Slobodana Milosevica i sluzbene yu-politike, da guruca Lepa sela Jugoslaviju sluzbeno predstavljaju prema van? Zar ne bi bilo bolje na Oskare poslati nesto korektnije, nesto oportunistickije, nesto sto bi medjunarodna diplomacija lakse prihvatila? Svakako, barem ako sudimo po burnoj reklamaciji koju je u ime svoje firme Sinema dizajn ulozio Ljubisa Samardzic, nekadasnji partizanski drug Bate Zivojinovica, da je sluzbeno glasanje za jugoslavenskog oskarovskog kandidata bilo neregularno: po statutu americke Akademije u komisiji bi trebali biti samo filmski radnici, prakticari naime, a u odboru jugoslavenske filmske Akademije sjedili su i kriticari, profesori filmske teorije, programski direktori lokalnih kinodvorana i direktor Jugoslovenske kinoteke. I ti tipovi su ipak izabrali Lepa sela, lepa gore a ne Ubistvo s predumisljajem koji je producirao Ljubisa Samardzic i koji o bosanskom ratu govori politicki korektnije. Ako bi sudili po bucnom dvoboju izmedju Lepih sela i Ubojstva, mogli bi reci da Milosevicev rezim nije bio bas fasciniran time da Jugoslaviju sluzbeno predstavljaju Lepa sela.

Pogotovo ako medjunarodni mirovnjaci, emisari i komesari budu slusali i drugu, muslimansku stranu. Drugoj strani naime nisu pocurile sline. Upravo suprotno, jugslovenski "protu-ratni" film ih je izrevoltirao. U Sarajevo je naime stigla video-kaseta i sarajevska intelektualna elita - sve od Bate Cengica i Marka Vesovica, preko Mirze Idrizovica i Bore Kontica, do Nenada Velickovica i Mustafe Mustafica - je na zatvorenoj projekciji odgledala film a njihove utiske prenijelo je beogradsko Vreme.

"Provokacija."

Pa: "Osjecao sam se neprijatno."

Pa: "Ne osjecam se dobro kad vidim da su za potrebe filma zapalili cijelo selo. Zapalili kao scenografski rekvizit."

Pa:"Tesko, vrlo tesko je gledati taj film."

Pa:"Film me stravicno ugnjavio."

Pa:"Film me je razbjesnio."

Pa: "Nijednog trenutka ja to nisam dozivio kao film."

Pa: "Industrijski film."

Pa: "U tunel stupi uciteljica koju su naravno silovali Muslimani."

Pa: "Nas su gadjale konkretne granate i imali smo rat s konkretnim ljudima. Na rat zato ne mozemo gledati kao na drustvenu i povijesnu metaforu."

Pa: "Izgleda da se povijest balkanskih revolucija dogadja samo radi Bate Zivojinovica. Bata Zivojinovic ponovo puca."

I: "Zasto u filmu ne kazu cija sela u stvarnosti gore."

Ogorcenost. Bijes. Nelagoda. Eksploatacija. Komercijalizacija. Pristranost. Prikrivanje. Alegoricnost. Egzibicionizam. Snuff: za potrebe filma spalili su citavo selo!

Ne, Sarajevo se s tom vizijom i revizijom rata nije moglo identificirati. Okej, selo ustvari nisu spalili za potrebe filma, bar ne doslovno, vec su spaljeno, razruseno i napusteno selo malkice dotjerali i potom ga jos jednom zapalili, kao sto su rekli sami filmasi. Stvar se mozda uprkos tome cini ekscentricna i sporna, ali poanta je neosporna: htjeli su ostvariti sto realisticniju sliku rata, reality show. A i poruka iz Sarajeva nakon gledanja filma je bila nedvosmislena: ne kupujemo, ne prihvacamo i ne podnosimo fikciju koja se zeli takmiciti s ratom.

Lepa sela su nesnosna upravo zato sto se zele takmiciti s ratom u Bosni. Jer zele stupiti na mjesto pravog rata, na mjesto sela koja su stvarno gorjela.

 

Valter brani Sarajevo

Da je za jos jedan pravi rat prerano, najljepse je pojasnio Strajo Krsmanovic, sarajevski kazalisni kriticar, koji je ustvrdio da u Bosni "jos nemamo pravo na film o postratovskom sindromu" i da Bosancima najprije treba "partizanski film" koji ce dati crno-bijelu sliku rata, herojski film koji ce ih ohrabriti, "film u kojem ce neki nas Bata Zivojinovic pucati i ubijati neprijatelja, ma koliko to nije estetski vrhunac."

I potom su Lepa sela dosla u Ljubljanu. Prvi glas o njima je jos proljetos donio Zoran Smiljanic, kad se vratio iz Beograda, gdje je gledao "film, film o kojem su svi pricali." Jer je navala bila orijaska, morao je kartu kupiti kod tapkarosa, ali ni tapkarosi nisu vise sto su nekad bili - platio je tek 20% vise nego sto je karta kostala u slobodnoj prodaji (10+2 DIN). Njegove prve rijeci su isle ovako:

"Dobar, vrlo dobar film. I vrlo skup, kako kazu. Zavrti ti se. Vrlo realistican. Malcice previse pro-srpski, ali ne kroz to sto pokaze i kaze, vec kroz ono sto ne kaze i ne pokaze. Prica: sedam Srba u tunelu, opkole ih Muslimani i potom se sutiraju. Unakrsni metez bez konca. Tu vise nema nista objektivnoga. Srpska Juznjacka utjeha."

Fair enough. A reakcije publike?

"Reakcija je trofazna. Na pocetku se gledatelji ponasaju izrazito navijacki - smiju se na pogresnim mjestima, uzivaju u opskurnim srpskim junastvima i slicno. Potom se polako uozbilje i zanijeme. Na koncu, kad ih film baci na realno tlo, dvoranu napustaju zamoreni i utuceni".

Ironicno, sto dalje od Srbije, kad Srbi vide film vise su odusevljeni. Barem ako odusevljenje mjeris decibelima. U Bjeljini su ekipu pozdravili na nogama, fotograf Denis Sarkic, koji je Lepa sela gledao u Banja Luci pricao je da je za vrijeme projekcije doslo do tuce, dok su nakon nje gledatelji izvukli oruzje pa su odjekivali samo pucnji.

Potom smo film pogledali u Ljubljani, najprije na zatvorenoj projekciji. Dobio je svoje fanove. Cinefili naime nadju film tamo gdje je. I stvarno, ako pogledate malo bolje, ucini vam se da je za srpsku optiku rat u Bosni dosao kao zanrovska revizija velikih filmskih tekstova, specificno, Hillove Juznjacke utjehe. Jos specificnije, Srbi svoje ratove shvacaju tek kao varijacije svojih mitova, tek kao perturbacije unutar svojih mitova, zato ne iznenadjuje da pokusavaju u Lepim selima ostvariti utisak da sami dolaze iz filmova (Hillovih, Peckinpahovih, Miliusovih, vietnamiada, partizanskih vesterna itd.), koji predstavljaju dovoljno kompaktnu verziju - i popriste - popularne mitologije. Sto naravno znaci da Lepa sela mogu samu "kritiku" rata - i srpskog panmilitarizma - shvatiti tek unutar zanrovskog koda, ili preciznije, gledatelja pokusavaju uvjeriti kako nije vazno tko je sve to zapoceo i tko je kriv, vec - koliko je mrtvih? Biti kritican = brojati mrtve. Ergo: gledatelj je kritican kad broji mrtve. Drustvo je kriticno kad broji mrtve. Clinton je kritican kad broji mrtve. Srbija je kriticna kad broji mrtve.

I sad su Lepa sela dosla na FAF. Rasprodano. I podijeljena publika. Na jednoj strani fanovi, na drugoj oni "ogorceni", recimo odgovorni urednik Mladine Robert Botteri:

"Taj film je uvredljiv za sve koji bar priblizno znaju sto se posljednjih cetiri godine dogadjalo u Bosni. Kako bi svijet reagirao kad bi Nijemci o svom nacistickom ratu 1946. snimili film s porukom: Ludi smo, jebiga. Ali smo najjaci! Nema sanse. Sami Nijemci bi takav film danas zabranili. Srbi su svoj cinicni pogled na rat snimili za vrijeme samog rata. Njihov reklamni slogan za film je: The first ever major motion picture shot in the actual WAR ZONE! I Istina je. Film je nastao jos prije pada Srebrenice, gdje su Srbi pobili na tisuce nesretnika koje su prije izmucili u opkoljenom gradu. A o tome film ne govori. U njemu nam osim slike Srba koji se utapljaju u srpskim traumama nude sliku Muslimana koji kolju, siluju i deru. Kao da Srebrenice, Sarajeva i koncentracionih logora uopce nije bilo. Zato mi je, pri aplauzu koji je film dozivio u Ljubljani, bilo muka."

Film je sve zbunio, uhvatio nespremne. Razdjelnica je ostra - kao sarajevska. Jos jedno smo slusali o onoj uciteljici koju su silovali Muslimani - zar nisu najvise silovali Srbi? I o onoj novinarki koju ubiju Muslimani - zar nisu i novinar ubijali prije svega Srbi?

"Bas je dobar, ne kazem, mada stalno hvali samo srpska muda."

I hej: "Sto u ratu radi dzanki?"

Vidljivo bijesan bio je i Ahmet Buric, novinar koji posljednjih tjedana zivi izmedju Ljubljane i Sarajeva:

"Srdjan Dragojevic je dosao na gotovu stvar kao reziser kultnog filma Nismo mi andjeli i snimio cisto produkcijski a ne autorski film. Sam film tako nije generacijsko promisljanje rata, sto bi morao biti. Ne kazem da bi nam se Dragojevic morao ispricavati, ali od nekih stvari bi se kao autor morao ograditi. Jasno bi morao reci tko je rat zapoceo. I pojasniti bi morao zasto je Srbiju napustilo 400.000 mladih ljudi, ako Srbija sluzbeno nije bila upletena u rat. Nije mi jasan autorski motiv toga filma. Ako je htio prikazati rat kao sveopci uzas imao ja na raspolaganju suptilnije instrumente - sjetite se Casablance. Ako je htio napraviti showtime, mislim da jos nije vrijeme za to. Mi smo svi, naime, svim tim previse optereceni - prakticno opsjednuti svim tim posljedicama rata. Mislim da ce dobar film o tome napraviti tek neki klinac koji je sad na prvoj godini Akademije."

I Sonja Savic, koja je nedavno i sama rezirala polsatni generacijski videodokument Supernaut filmska akademija underground, je ustvrdila da su Lepa sela rat promasila:

"Ta u biti crna komedija je naravno protu-ratni film, ali tragicne su tek smrti tih junaka. To ne treba shvatiti kao ozbiljno autorstvo, vec kao komercijalnu verziju u biti pogresnog vidjenja rata. Dragojevicev film je za Beograd stvarno katarzican, jer je prvi donio informaciju o tome sto se je u Bosni stvarno dogadjalo. Govorilo se o vikend-lopovima, ratnicima i socijalnoj ugrozenosti koja te ljude gura u smrt, ovdje su ljudi prvi put mogli vidjeti uniformirane osobe koje su to sto jesu - primitivna vojska koja je bila likvidirana."

 

Srpski Trainspotting

Lijepa sela lijepo gore, ali ruzna ostaju ruzna. Materijal za kojeg bi Oliver Stone ubijao.

"Koje je ovo selo?"

"Koga uopste boli kurac za to."

"Eto vidis, spalimo selo, a ne znamo ni kako mu je ime bilo. Koljemo se za deset deka pepela."

Rat za 10 dkg pepela? Sam film ocito nije bas tako pro-srpski kao sto se cini. Zelim reci, nijedan srpski film do sad nije tako jasno rekao i pokazao - Srbi su u Bosni ubijali i palili. I tko je rat zapoceo? Ne, nijedan od sedam tipova koji zavrse u tunelu. Ili ipak? Ako bi vec htjeli medju sedmoricom naci najsumnjivijeg tipa, onda bi mogli opanjkati tipa kojeg opanjkavaju i svi ostali zatocenici demonicnog tunela "Bratstva i jedinstva".

To je naravno spomenuti oficir JNA, kojeg glumi Bata Zivojinovic, nekadasnji prvak jugoslovenskih misijskih, petokrakih, akcijskih partizanija. I upravo Zivojinovicu srpski novovalac objasni da je uzrok rata u Bosni predstavlja slom nirvanisticnih privilegija Zivojinoviceve posljeratne, konformisticne, oportunisticke, pusacke, skorumpirane generacije koja si je beskonfliktni "pa-ljudi-smo" status quo izgradila na senkanim kreditima, kreditima i kreditima. I sve te lijepe kucice takodjer! Otkud svim tim malim ljudima, koji se nikad nisu niti minimalno naprezali, ideja da i kucicu mogu dobiti tek tako, senkano! Za lijepe oci. Tek tako. Vidite, sada sve te lijepe kuce lijepo gore. Ne iznenadjuje da netko stvarno namigne da je svejedno cije su te kuce, jer su i tako i tako bile sagradjene na crno "iz lopovluka" lopovski. Senkanim kreditima.

Znaci, film Lepa sele lepo gore je dobar upravo zato sto je politicki tako nekorektan. "Paradoksalno, agresori uvijek snimaju najbolje filmove o ratu - i kazem ti, Srbi ce snimiti najbolje filmove o bosanskom ratu", ustvrdio je Zoran Smiljanic. Stvarno, Hrvati su vec snimili hrpicu filmova o ratu, ali niti jednog dobrog ili barem probavljivog. I istina, sjetite se vijetnamskog rata: tko je snimio bolje filmove o njemu - Amerikanci ili Vijetnamci?

Lepa sela su film o generaciji koja je gledala partizanske filmove s Batom Zivojinovicem, potom zavrsila u zatamnjenom tunelu, opasno slicnom kinodvorani u kojoj se u zivo vrte izabrana djela Waltera Hilla i Bate Zivojinovica, na koncu zavrsila u bolnici. Film Lepa sela, lepo gore je srpski Trainspotting: film o generaciji koja je zavrsila u bolnici. Medju medikamentima.

Naime film o generaciji koja je iz kina otisla ravno na groblje!

Na kraju tunela je bilo svjetlo.

Izgledalo je kao sjaj kinoprojektora.

---

<< + >>

Marcel Stefancic main page

arkzin switchboard