The Nutty Professor 1996, Tom ShadyacComeback Eddija Murphyja: aerobicno kloniranje Jerryja Lewisa |
Filmski dnevnik MARCELA STEFANCICA jr. [33]
|
|
Ako je komedija svijet za sebe, onda je Jerry Lewis njen Bog. I svi znamo kako je s Bogom: u nekim drzavama ga ne priznaju. Mozda ironicno, ali prema Lewisu je najhladnija bila bas Amerika. Privlacio ju je - i odbijao! Love-hate. Hate -love. Nije da su ga mrzili, ali nisu ga niti stvarno voljeli, nikada, specificno - nikad ga nisu uzimali ozbiljno. Nisu ga zeljeli uzeti ozbiljno. Dali su mu do znanja da ga ne priznaju. Iz osvete.
Razlog?
Javna predodzba Jerryja Lewisa bio je preocit paradoks: s jedne strane egoistican, uvredljiv, kapriciozan i defanzivan s druge, infantilan, blesav, histericno smijesan. Americki odnos prema Lewisu bio je skroznaskroz shizofren, a filmovi, prije svega serija komedija s Deanom Martinom , su koncentrirali tu shizofreniju: Lewis je uvijek bio neprilagodljivi, nepromjenjivi, infantilni, manicni idiot, Martin je pak bio uvijek lijepi, snazni, nauljeni, koketni, konformisticni sarmer koji pokupi sve nagrade, i jasno, Jerry je uvijek zelio biti kao Dean Martin, ali je uvijek zavrsavao samo kao Jerry, idiot. Bio je covjek koji je po svaku cijenu zelio da ljudi u njemu vide vise nego sto su vidjeli, i koji je potom bio prisiljen uciniti sve da bi ljudi vidjeli upravo to sto su vidjeli. Nakon sto se s Martinom bucno razisao, Lewis se polako pretvorio u rezisera, postao totalni filmas, stvorio dovoljno nadrealistican svijet da je infantilni idiot u njemu bio nesto posve normalno, shizofreniju je multiplicirao tako da je u Obiteljskim draguljima (1965.) nastupio u sedam uloga, kao da kaze - u jednoj cete me vec priznati, huh. Ali 1963. je snimio klasicnu, burlesknu komediju The Nutty Professor, u prijevodu Carobni eliksir dr. Jerryja, u kojoj je nastupio u dvostrukoj ulozi - bio je osobenjacki, blesavi univerzitetski profesor kojeg carobni napitak pretvori u lijepog, snaznog, nauljenog, barsunastog, koketnog sarmera Buddyja Lovea, u karikaturu Deana Martina, kao, okej, pa znam sto ste svo vrijeme zeljeli - da budem kao Dean Martin!
Znaci, Carobni eliksir dr. Jerryja bio je Lewisov posve osobni, intimni film: pokusao je rascistiti sa sobom. Sto nas dovodi do Luckastog profesora, koji predstavlja remake Carobnog eliksira dr. Jerryja, u kojem Eddie Murphy nastupa u sedam uloga, pa i u ulozi grotesknog, plasljivog, luckastog, neprivlacnog dvjestokilaskog sveucilisnog profesora, biokemicara Shermana Klumpa, koji se za potrebe znanosti i seksi Jade Pinkett pretvori u koketnog, atraktivnog, snaznog, nauljenog Buddyja Lovea. I potom, nazad u Klumpa. Pa opet, u Lovea. I potom, opet nazad u Klumpa. Pa opet, u Lovea. I zatim, opet nazad u Klumpa. I opet, u Lovea. I tako dalje.
Sur, transformacije su specijalne i efektne, na dlaku slicne onima iz Maske, ali od svega toga skupa ostane tek povrsina - fitness, aerobik, morphing, fizicka kultura (joj, da li sam predebeo ili premrsav?), mada je Murphy sadisticno parodira. I dalje, humor je bez vertikale jer se drzi tek tijela: svi gegovi, oh tehno-gegovi naime, ustvari su genitalni i ekskrementalni, najslicniji prdcima (Dumb & dumber). Naime, film u kojem svi pokusavaju spasiti samo tijelo, a ne i dusu.
Ironicno: film aerobik kritizira jezikom aerobika, oh, aerobican film. Zato je stvarno krajnje idiotski da niski, do jucer propali, Eddie Murphy spasava imidz rimejkom filma kojim si je Jerry Lewis spasio dusu.
Da se razumijemo: Amerika i svijet su Murphyja odbacili zato sto je poceo igrati u losim komedijama.
I, oh, volio bih vidjeti manekenku koja bi svome dvjestokilaskom tipu rekla: volim te takvoga kakav si!