Diabolique1996, Jeremiah Checkik |
|
|
Kad se Isabelle Adjani osmjehne, izgleda kao da su joj se otvorile sve stare rane. Kad se ne smije, izgleda kao da je upravo spavala s vlastitim ocem. U Diabolique se ne smije. Mozda zato sto ima jako slabo srce. Mozda zato sto je lice mumije njena ideja dobre zabave. Mozda zato sto je uciteljica u privatnoj skoli na zabacenom rubu Pittsburgha. Mozda zato sto ima grubog, sadisticnog, potentnog, agresivnog, egocentricnog muza, koji je ujedno i ravnatelj te skole (Chazz Palminteri). Mozda zato jer je etericna vlasnica te iste skole. Mozda zato sto njen muz ljubaka s njenom jedinom prijateljicom, Sharon Stone, ostrom, cinicnom, ledenom uciteljicom, koja cigaretu stisce kao sto bi neka druga zenska stiskala noz za led. Mozda pak zato sto bi najradije sama spavala s njom?
Ali psihothriller Diabolique je isprazni remake francuske klasike (Les diaboliques, 1954) Henry-Georgesa Clouzota . Dvije zenske tu trebaju trecu, da im pokaze gdje je plafon - gdje je realnost. U pocetku je sve okej: prijateljice se zasite svog inkvizitora, otruju ga, brutalno utope u kadi, tajno izbace u zarasli, neupotrebljavani skolski bazen, potom im oci ispadnu iz duplji kad se pri praznjenju bazena pokaze da tijela tamo nema!
Nestalo je.
Puf!
Netko se s njima poigrava.
Odmah bi mogli osumnjiciti Harveya Keitela, ali Keitel u ovom filmu ne igra. Iako se manipulator ocito nema namjeru sam pokazati, u igru stupa zivahna, njuskava, prodorna privatna detektivka, Kathy Bates, treca zenska naime. Te u izvorniku nije bilo, vjerojatno stoga sto je nisu trebali. I kakva je privatna detektivka: debela i neprivlacna, nitko s njom ne bi varao svoju zenu i hej, cak joj je i dojku odnijela operacija... pa ipak je gospodja sasvim bez zelje da nekog ubije. Jos gore, zeli reci: gledajte, to je realnost, one dvije diabolicarke su tek aberacija. Clouzotov origi nal, koji je 1954. stvorio najsokantniji rasplet svih vremena, jednostavno je film o zenskoj koja se boji svoga mrtvog muza. Otud intrigantnost, jezovitost, napetost: bio je hladan - i nije imao namjeru govoriti gdje je realnost. Naprotiv. Ako imas dobar labirint i dobru zelju, ne treba ti realnost. Novi Diabolique nije nista drugo do moralka o zenskoj koja se boji realnosti. Eh, tek staromodni, histericni hwoodski popcorn, koji misli da veliki Henri-Georges Clouzot sve stvari nije izrekao od kraja i da to sada treba napraviti.
Sa skrgama.