Primal fear1996, Gregory Hoblit |
|
|
Primal Fear je jedan od onih trilera u sudnici koji vam pokazu pravu traku i pravog pocinitelja, i potom vas svim mogucim trikovima zavedu u drugu traku i medju druge ljude, na koncu vas iznenadi - ne, sokira! - time da vam u lice pljusne traku i pocinitelja koje vam je pokazao na pocetku. Ako ste na trenutak skocili po kokice onda cete film odmah izdrzati, jer ce vas nehotice zahvatiti osjecaj da ste posveceni u nesto sto prevazilazi sve one koji ce u kino doci za vama. U suprotnom slucaju cinit ce vam se da ste vidjeli nezgodu.
S tragicnim ishodom.
I u cemu je tragedija Primal Feara? Eh, upravo u tome da ga progruntate odmah kad vas pocne navlaciti i zavoditi na stranu od prave spure i pravog pocinitelja, potom u tome da vas pokusava opiti trikovima i zavesti na stranu a vama nije do spoticanja po trakama koje su evidentno krive, cak do te mjere da bi ponekad najradje zavapili - hej, Richard, tko ti je dao diplomu i advokatsku licencu?
Sto nikako nije u skladu sa zen-trakom Richarda Gerea, koji ovoga puta glumi inteligentnog, arogantnog, cinicnog, narcisoidnog, demagoskog, oportunistickog advokata, s kojim se klijent poigrava, tako da na koncu ostane otvorenih usta.
Sto je za njega nesto posve originalno, pogotovo ako uzmete u obzir da je u Final Analysis glumio inteligentnog, arogantnog, cinicnog, narcisoidnog, demagoskog, oportunistickog psihijatra s kojim se klijentica poigra, tako da na koncu ostane otvorenih usta i heh, da je u Power igrao inteligentnog, arogantnog, cinicnog, narcisoidnog, demagoskog, oportunistickog eksperta za kontakte s javoscu s kojim se klijent poigra, tako da na koncu ostane otvorenih usta. I usput receno, to je nesto posve drugo nego u Americkom zigolu, u kojem je igrao inteligentnog, arogantnog, cinicnog, narcisoidnog, demagoskog, oportunistickog zigola koji na koncu ostane otvorenih usta, iako se njime poigra poslodavka. Za Gerea, mazohista s isusovskim kompleksom, ljudi su klijenti kao sto je jos u Oficiru i gentlemanu ustvrdio Louis Gosset jr. - i nije nista cudno da mu je ta primjedba donijela Oskara za sporednu ulogu.
Znaci, Gere misli business i nista drugo: "Ako ti mama kaze da te voli, najprije to provjeri!" zato se, kad netko ubije cikaskog nadbiskupa, a za ubojstvo optuze njegovog ministranta, jedva devetnaestogodisnjeg, vrlo povucenog, placljivog, patoloski sramezljivog juznjaka, igra ga Edward Norton, za branioca javi dobrovoljno, agh, for free. Klinac ttt-vvr-rrdi da je neduzan. Gere pak u nadbiskupovoj biografiji ubrzo nadje rupe - sumnjive poslove s nekretninama, politicke igra, porno video filmove u koje je pokojnik ukljucivao svoje mlade 'prijatelje', ali i klinac ima rupu, da naokolo hoda u dva komada: pokaze se naime da je multipla licnost, sto znaci da u svojoj jedva devetnaestogodisnjoj, vrlo povucenoj, placljivoj, patolosko sramezljivoj juznjackoj "licnosti" imenom Aaron sadrzi i jedva devetnaestogodisnju, vrlo agresivno i nesumnjivo patoloski ekstrovertiranu juznjacku "licnost" koja se odaziva na ime Roy.
I ta rupa je dovoljno velika da Gere padne u nju.
Pomislite si: kad mu se klijent raspadne na dva dijela, to je kao da je za klijenta dobio samog Boga. Bezgranican je, tako da slikari s njim ne bi mogli nista uciniti: u nijedan okvir ne ide. Primal Fear, psihopatoloski triler o medijskom trazenju pravde i istine je izvoran toliko kao twist Van utemeljene sumnje (Beyond Reason able Doubt) (pocinitelj racuna na bezdusni racionalizam svog branitlja), opasan kao dva nedavna razvikana sudska slucaja, "O. J. Simpson" (TV prenos lova na potencijalnog ubojicu, nema razlike izmedju pravde i medijskog rejtinga) i "Menendez" (ubojica tvrdi da ga je zrtva seksualno zlostavljala).
Film, naime, za kojeg su gledatelji tek klijenti.