Things To Do In Denver When You'reDead 1995, Gary FlederZivot na ostrici: nakon Seven i Usual Suspects - najbolji film sezone! |
Filmski dnevnik MARCELA STEFANCICA jr. [38]
|
|
Okej, kad imate love vrijeme je da se - makar na tudji racun - upitate, hej, jesam li zivio prekratko ili predugo? Ako ste si u podnozju svoje buducnosti na bijeli list papira zapisali deset zelja za koje zelite da vam se u zivotu ostvare, a ispunilo vam se nekih pet ili sest, onda ste sretan covjek. Ako vam ih se ispunilo sedam, onda ste zivjeli predugo. Bez brige, kad do toga dodjete, one preostale tri zelje se ionako vise ne vide - kapi krvi prekrile su i izbrisale vas zapis sjecanje, huh, pamcenje bez rupa i nije pamcenje, zar ne?
Things to Do in Denver When You're Dead je bas dovoljno zreo, dovoljno toksican, upravo dovoljno sirov, upravo dovoljno cinican, upravo dovoljno farsican, upravo dovoljno ironican, uprao dovoljno alegorican, upravo dovoljno Sturm-und-Drang gangsterski krimic, tako precizan kao sus u srce i tako klizav kao zalutali zilet u crijevima, govori upravo o tome sto obecava naslov - o stvarima koje radis kad si vec mrtav.
Odvija se u Denveru, kroz kojega se probija Andy Garcia, imenom Jimmy The Saint, bivsi gangster, naravno, nesudjeni svecenik, koji se odrekao pravoga puta, oh, vec znate, onoga normalnog, ustaljenog zivota, ali njegov mali biznis, Afterlife Service, agencija koja kamerom snima ispovijesti i uspomene na smrt bolesnih, takoreci vec mrtvih ljudi, svojevrsnu poputnicu potomcima, ne pokazuje prave znakove zivota. Jimmy The Saint je, naime, gangsterizam napustio jer je mislio da je kapitalizam nesto legalno. Ocito je deluzija velika: hej, mozda upravo zato svoje bivse gangsterske metode - chic sarm, nauljenu eleganciju, cool zavodjenje, ugladjeno prodavanje finti, retoricno ulizivaje itd. - upotrebljava samo na ljudima koji su ionako vec mrtvi. Cini se da je podzemlje napustio u pogresnom trenutku, za tren prebrzo, da, trenutak prije nego se i sam stari, zastarjeli, anahronisticni gangsterizam legalizirao i postao nesto normalno, legitimno, tocno - korporativni nacin sredjivanja poslova.
Iskreno receno, upravo je sam Jimmy The Saint zapoceo odumiranje klasicnog gangsterizma: u uvjeravanju protivnika nikad nije koristio pistolj, vec samo rijeci, iskljucivo rijeci. Nasao se u frci: nije vise gangster i jos nije kapitalist. Huh, tip je idealan za ponovno uposlenje, sto se i dogodi kad njegov bivsi sef, lokalni mafiozo, posve paralizirani, paraplegicni Mastermind, Christopher Walken, treba uslugu, u stvari samo malu, hitru intervenciju: ljubavnika bivse cure njegovog sina, kojeg je neuzvracena ljubav pretvorila u lokalnog idiota i pedofila, treba presresti, malcice prestrasiti i na vijeke vijekov prognati iz Denvera.
Jimmy The Saint, koji uvijek misli da je za svaku stvar potreban plan, koordinirana akcija i kolektiv, odmah uposli team, cetiri svoja bivsa kompanjona, ekscentricna macho outsidera (William Forsythe, Christopher Lloyd, Treat Williams, Bill Nunn), koji sada - na pravom putu - prezivljavaju malim, inferiornim, bijednim usluznim poslovima s dna (upravljanje kampom, vrcenje pornica, manikiranje leseva, deratizacija). Eh, ne samo plan, koordinirana akcija i kolektiv Jimmy, danas je za tako majusnu i naizgled usputnu intervenciju potrebna ekscesna korporativna struktura: jasno, intervencija se izjalovi - posve, katastrofalno i nepovratno.
I znaci, kazna za neuspjelo ukljucivanje u kapitalisticki proces - "slobodno trziste" - je i danas opaka.
Jos gore, "rucni rad" (klasicni gangsterizam) istisne robotiziranu industrijsku pokretnu traku: Walken, naime, za petoricom posalje uvoznog, hladnokrvnog, ekspertnog, napola robotskog profesionalnog ubojicu (Steve Buscemi), od kojega nije moguce ocekivati jednostavni sus u srce, vec zilet, huh - kolt u supak i pet suseva odozdo u crijeva, tako da ti potom preostane jos kojih 15 ili 20 minuta agonicnog grcenja, sto je ujedno i posljednja stvar koju uradis kad si vec mrtav.
Sur, Jimmyju The Saint, covjeku na ostrici, preostane jos vremena za stvari koje radis kad si vec mrtav.
I sto covjek moze uciniti kad je vec mrtav?
Mnogo, ima dovoljno vremena da pokusa spasiti prijatelje, da se zaljubi, da zacne dijete, da snimi svoje uspomene, da prebroji zelje koje su mu se u zivotu ispunile, da presudi je li zivio prekratko ili predugo, i da zilet zamijeni za srce. Da, poruke tu ostavljaju jos samo mrtvi.
Things to Do in Denver When You're Dead je, naime, film u kojem se svih deset zelja ne ispuni niti mrtvima, jos manje onima koji misle kako jos imaju buducnost. Things to Do in Denver When You're Dead je egzistencijalna parabola koja vristi, hej, koga briga za buducnost, vazno je da ste imali proslost.
Da li bi uzviseno odmahnuli nad sudbinom pet desperadosa-bez-buducnosti?
Nikad, film skoro prosikce: svi koji to gledate, u najboljem slucaju cete zivjeti jos kojih 50 godina - i sto, mislite da imate neku buducnost?
- Eh, to je, naime, film u kojem prezive samo zelje.
- Samo zena koju volis,
- dijete koje zacnes,
- i film kojeg snimis
- kad si vec mrtav.