Surviving Picasso 1996, James IvoryKoliko je zena povalio Pablo Picasso - i zasto ih nakon toga zadoruckom nije postivao? |
Filmski dnevnik MARCELA STEFANCICA jr. [39]
|
|
Filmovi Jamesa Ivoryja obicno se dogadjaju u vrijeme kad film jos nije postojao. Ili barem jos nije bio najveci kokurent vremenu. Da, vrijeme su tada ljudima mjerile druge stvari. Recimo - recitiranje poezije, setanje po muzejima, salonsko muziciranje, dugo pijenje caja, cricket, vrtne zabave i pecanje sufrazetkinja koje se pokusavaju pronaci u Indiji ili Italiji. Vremena imaju na pretek.
Filmovi Jamesa Ivoryja su himne slobodnom vremenu. Ponekad i izgledaju kao da su snimljeni u slobodno vrijeme. Starije zene se kronicno lijepe na mladje zene, a na mladje zene se epidemicno lijepe i stariji muskarci. Nije cudno da su sve te mlade zene onda stalno seksualno frustrirane, mada si ne mozemo predstaviti sto bi uopce mogle raditi u krevetu. Zato stalno cekaju da dodje studeni. Onda je lakse - izmedju njih i vremena nema vise nikakve razlike. Svima skupa jako nedostaju dobra stara vremena kad su jos imali Indiju. I svi kukaju samo o tome kako je tesko danas naci dobru poslugu.
Je li film Surviving Picasso iole drugaciji?
Ne, jos gore: izgleda prije kao djelo covjeka koji je rezirao Jeffersona u Parizu, nego kao djelo covjeka koji je rezirao Ostatke dana. Iskreno receno, Picasso je tu tek restl Jeffersona. Pitanje je, naime, samo jedno: koliko je zena u svom zivotu pofukao Picasso?
Hrpu. I nema ih smisla brojiti, zar ne?
Oh, jos kako, Ivory ih izbroji. Hrpu.
Mozda ce zvucati apsurdno, ali ipak: najtabloidniji od svih filmova Jamesa Ivoryja. Okej, stvarno zvuci apsurdno. Ivory i seks? Eh, ako ste prezivjeli ostale filmove Jamesa Ivoryja, prezivjet cete i ovoga, koji ionako nije nista drugo nego samo jos jedna prica o starcu, slikaru Pablu Picassu , igra ga Anthony Hopkins koji se lijepi na mlado meso. Pablo je u sezdesetima (+), mlado meso, Françoise Gilot (Natascha McElhone), u dvadesetitrecoj, kad udje u njegov zivot - i ostane tu nekih deset godina. Film nas uci: Pablo je bio musicav, ekscesan, narcistican, infantilan, sebican, nevjeran, tiranski i arogantan. Françoise, majka Palome Picasso, bila je njegova zrtva - mucio ju je, zatirao, varao i ponizavao. Jednom rijecju: on je bio kompleksan, a ona je patila.
Ironicno, cura od gledatelja trazi sucut. U cemu je problem: zasto bismo suosjecali sa zenskom koja je patila zbog Picassoa, a jos manje sa zenskom koja je s njim spavala? I to u vrijeme kad je Pablo glasio za najveceg genija na svijetu. Kao da bi nam zeljela reci: joj, znate, hodala sam i spavala s Picassom, ali ne bih vam preporucila da i vi to radite! Podton filma je dakle: Françoise se nije zrtvovala za Picassoa , vec za druge ljude, za nas, gledatelje. Huh, s njim je zivjela samo zato da to ne bi morale raditi druge zene. A koja zena tada ne bi zeljela spavati s Picassom? I zasto bi izazivala sucut, ako je izazivala zavist?
A Hopkins, kojeg Ivory drzi za seks simbol devedesetih? Nista, pravi se kompleksnim. Sur, kao sto je bio kompleksan i u prethodnim filmovima, kad je igrao druge historijske likove, recimo, Yitzaka Rabina , otmicara Bruna Hauptmanna, Hitlera, grofa Ciana, dvostrukog agenta Guya Burgessa i Nixona. Nasjedne, naime, na trik da je glumac koji glumi genija genijalan. Nezgodno, geniji su na koncu 20. stoljeca out.