Urednik radikalnog i utjecajnog u arkzinu vise puta spominjanog dizajnersko-tipografskog magazina Emigre Rudy Van Der Lans, jednom je prilikom napisao: "Jedini koji imaju problema s citanjem Emigrea su graficki dizajneri!"
Mozemo to parafrazirati i reci: Jedini koji imaju problema s citanjem Arkzina su profesionalni novinari! Za razliku od "obicnih citatelja" tzv. ljudi iz struke ocekuju da novine izgledaju na odredjeni - njima dobro poznat - nacin, da se uredjuju na nacin na koji su kao novinari i urednici oni sami navikli, ocekuju da se u njima pise na standardan nacin - boje se kompleksnosti (ej, to je pretesko, nije ti to za novine...), i uporno brinu o "citljivosti".
Ali "obicni" citatelji - ma koliko ta odrednica pokrivala raznolike, potpuno nejedinstvene i nepovezane skupine - nemaju takva ocekivanja. Novine se ne citaju linearno - u njih se uranja i pliva u strujama teksta, slova, recenica, grafickih elemenata, simbola...
Slogan kojim se tipografija 90ih obracunavala s modernistickom ideologijom "svicarske skole dizajna", glasi da je Bauhausova skola tipografije pobrkala citljivost s komunikacijom - "Bauhaus mistook legibility with communication".
Kad im prigovaraju kako su im fontovi necitljivi dizajneri Emigrea ustvrde kako ne postoji nesto kao sto je necitljiv tip slova! Ako su slova, onda su citljiva. Ono sto je necitljivo nije slovo.
Recenicu Erika Spiekermanna "You can not not communicate" cesto citira i David Carson, dizajner koji se proslavio radikalnim oblikovanjem glazbenog casopisa RayGun - vec je klasicna prica kako je tekst o Bryanu Ferryju slozio iz Zapf Dingbatsa - tri stranice ornamenata! Carson nije sam otisao iz RayGuna, novinski urednici su ga otjerali kad su pozeljeli postati "ozbiljna" i "utjecajna" novina.
Ni ti novinski profesionalci nisu shvatili kako sadrzaj i znacenje novine ne leze samo u tekstovima ili senzacionalistickoj opremi, vec i u nacinu prezentacije, lay outu, grafickim i tipografskim intervencijama.
Ako bi arkzinovi sadrzaji bili prezentirani na isti nacin kao u domacim politickim tabloidima - kako i gdje bi se pojavljivala razlika nasih stavova, ideja, nasih ideoloskih opcija?
Obicno dobronamjerni kriticari kazu - ali vise bi se citali, pa bi vase ideje dospjele do sireg citateljstva, ostvarili bi veci drustveni utjecaj. Da, mozda, ali u cemu bi se taj utjecaj razlikovao od onoga Globusa i Nacionala? Zar se bas sve mora svesti na najnizi zajednicki nazivnik, utopiti u sivilo opceprihvacenih, mediokritetskih, mainstream stavova?
Tipografska uniformnost, prividna tipografska neutralnost, namece shvacanje kako se sve govori jednim, jedinstvenim, monolitnim glasom - glasom jedne klase, jedne nacije, jedne politicke opcije.
Uvodjenje tipografske raznolikosti, razlicitih fontova, velicina pisma, podebljanih i kurziviranih i potcrtanih rijeci, unosi bogatstvo govora, dijaloski efekt, visestrukost razlicitih glasova.
Ponekad za nas ukus i arkzin izgleda previse konvencionalno - ali to je samo pokazatelj kako se, nazalost, bez nekog kompromisa ipak ne moze.
Samo taj kompromis ne smije
