Twister1996, Jan de BontLucidna, toboganska, cinefilska voznja prema hipnoticnom tornadu: tko udje u njega, pobjedjuje! |
|
|
Vjerojatno ste sami primijetili ili vam je vec netko rekao: katastrofe su dobre jer zblizavaju ljude! Znaci, kad picne katastrofa ljudi zdruze svoje snage i jedan drugome - jos donedavno stranci - priskoce u pomoc. Kad se putnicki avion nad Atlantikom pokvari i pocne gubiti visinu, to ljude zblizi. Kad luksuzni putnicki brod usred Pacifika pocne tonuti, to ljude zblizi. Kad se tlo u Kaliforniji zemljotresno zaljulja, to ljude zblizi. Kad najvisi neboder na svijetu zahvati plamen, to ljude zblizi. Kad na Havajima eruptira vulkan, to ljude zblizi.
Ergo: katastrofe izbijaju zato sto si ljudi nisu dovoljno bliski. I katastrofe znaju gdje moraju udariti: uvijek tamo gdje si ljudi nisu doboljno bliski. Tako kao sto svaki kamen precizno zna kolika je gravitacija, i tako kao sto priroda sama precizno zna kako se mora ponasati da bi slijedila prirodne, fizikalne, kemijske itd. zakonitosti, i katastrofe dobro znaju gdje im je mjesto. Katastrofe uvijek dodju na pravu adresu.
Barem tako su u sedamdesetim govorili paradni, prestizni, all-star filmovi katastrofe. Aerodrom, Posejdonova avantura, Potres, Pakleni toranj ... Ti filmovi su imali vise poruka nego sto ih dnevno donese vas lokalni postar, ali tri su bile vjecne:
prvo: zivot je hazard
drugo: Bog nije kopilot, i
trece: nikakav sistem: sigurnosni, korporativni, kapitalisticki, drzavni,znanstveni itd. nije apsolutan.
I naravno, sve te zvijezde su uvijek uzdignute glave junacki - i masovno - skakale u smrt, pri tom odusevljeno pruzajuci utisak kao da umiru za pravednu stvar. Ne za domovinu, ne za korporaciju, ne za kapitalizam, ne za znanost, ne za film katastrofe - za covjecanstvo! Izmedju zrtava katastrofe i zrtava revolucije nije bilo nikakve razlike. Nije ni cudno: i katastrofe, kao i revolucije, ljude zblizavaju sto znaci da je u njima nesto ljudskoga, zar ne? Jos gore, uvijek se cini da katastrofe vide, huh, da imaju oci, inteligentne oci. Oh, jos gore: u cemu je stos pravih katastrofa? Da puknu i potom u samo jednom zalogaju pokose sve ljude koje su imale namjeru pokositi - u nekoliko trenutaka je svemu kraj. I sto nam govore filmovi katastrofe: da ne mozemo umrijeti svi odjednom, oh, da katastrofe naime nikad ne pokose sve ljude odjednom, u samo jednom zalogaju, vec ih kose jednog po jednog, sto zaci da su katastrofe sadisticne fetisistkinje, koje ubijaju s uzitkom. Nikakvog uzitka nema ako sve ljude pobijes odjednom, u jednom potezu. U filmovima katastrofe imas zato uvijek osjecaj da katastrofe gledaju ljude, a ne obratno. Ljudi uvijek radje zazmire - i ne gledaju taj kalvaricni, apokalipticni, katastrofalni vrtuljak koji u stvarnosti izgleda kao bombasticni, pitoreskni specijalni efekt, praznik za oci.
Twister, film katastrofe koji izgleda kao Speed s huronskim tornadom u ledjima, zato pocinje l969. na nekoj seoskoj farmi, koju cvrsto zahvati bucni, uzasni, tiranski tornado: obitelj je na sigurnom, u podzemnom bunkeru, ali kad vijci popuste i vrata nenadano otvore, tornado zagrabi samo oca, posrce ga i nepovratno odnese sa sobom. Tocno, sve ostale zatocenike tog podzemnog sklonista tornado, taj vo yeur s psihopatskim apetitom, ostavi za drugi puta, za drugu rundu cak i petogodisnju djevojcicu, ocevu malu dividendu. Za trenutak se iz mraka vidi nesto strahovito divno, uzasno slikovito, vizualno bljestavo, tornado naime, oh, tek za tren, odmah potom se vrata zatvore. Kad se otvore, nema se vise sto vidjeti. Slika je pobjegla.
Na sto vas sve to podsjeca?
Nema sta, ta uvodna trauma je potpuna alegorija disfunkcionalnog kinematografskog aparata, zelim reci: podzemno skloniste izgleda kao zatamnjena kino-dvorana u kojoj sjede gledatelji, a film se vrti vani, ispred kinodvorane. Nije da zatocenici podzemnog bunkera ne zele gledati te kolosalne "slike", vec ih ne mogu, ne smiju gledati, huh. Izmedju ostalog i zbog toga sto bi identifikacija jednostavno bila premocna - stvar bi ih doslovno prozdrla.
Politicki podton: prejak angazman je opasan, korektnost je sigurna.
Socijalni podton: radnik kojeg je uvecer hipnotizirao i posrkao filmje ujutro mamuran, dekoncentriran i nesposoban za rad.
Teoloski podton: ljudi su kaznjeni zato sto zele znati.
Psihoterapeutski podton: da li bi oca spasili da su tornado vidjeli?
Twister pocinje kao film o civilizaciji koja vise ne dopusta da ljude stvari ocaraju i opsjednu, o civilizaciji naime koja je ljudima amputirala pogled. I jasno: 27 godina kasnije pokusa Twister taj izgubljeni pogled restaurirati. U svom sjaju, u svoj hipnoticnosti, u svoj nezaustavljivosti. Petogodisnja djevojcica naime s godinama izraste u marljivu, samosvjesnu, energicnu, elokventnu meteorologinju, Helen Hunt, napola manicnu, napola fanaticnu seficu znanstvene ekipe koja po ugrozenim predjelima Amerike lovi tornade, male velike najvece twistere. Ali kao ni pogled tako ni tornado vise ne mozes uloviti tek metaforicki, kako misli nova zarucnica Billa Paxtona, nekadasnjeg lovca na tornade, koji Hellen Hunt donese na potpis papire o rastavi. Mozda bi papir cak i potpisala, kad se ne bi upravo u tom trenutku negdje u blizini pojavio tornado: kao sto je receno, katastrofe zblizavaju ljude! I meteorolozi - na celu s Helen Hunt & Paxtonom - poskacu u dzipove i kombije te se zajure za tornadom i potom - kao onaj peripetum mobile autobus u de Bontovom Speedu - vise ne zaustave. Znaci, bas kao u Speedu, gdje se vjetrobran autobusa pretvori u lucidno, tobogansko, hipnoticno filmsko platno, tako se i Twister prelije u lucidnu, tobogansku, cinefilsku voznju prema hipnoticnom tornadu. I heh, sami cete neprestano imati osjecaj da se vozite u susjednom autu.
Lov na tornado? Tocno, upravo to: meteorolozi tornado love, a ne bjeze pred njim, sto bi radili u sedamdesetim. Uf, bjezali bi, migoljili i nadali se da ce se sve skupa - tornado, to vizualno remek djelo, taj besplatni specijalni efekt - cim prije proci. Nista vise od toga, uzitak u katstrofi je danas isto kao uzitak u spektaklu, zelim reci, pogled na katastrofu je spektaklski. Meteorolozi se pokusavaju na tor nado naime doslovno zakaciti. I ne samo to: zele u njega stupiti, prodrijeti, vidjeti ga, huh, iznutra. Kako? U tornado pokusavaju lansirati posebnu napravu, punu malih elektronskih senzora koji ce se rasprsiti po tornadu da bi ga iznutra snimili, tako da ga kasnije - prakticno u direktnom prijenosu - gledati, govoreci: evo, tu si, sad mi gledamo tebe a ne ti nas, ha, nema te vise. Kako uzmes moc voyeuru - kako ga potuces, dokoncas? I, kako onda: tako da ga gurnes u poziciju onoga koji je gledan. Upravo to pokusava s tornadom uciniti tim na celu s Helen Hunt & Paxtonom.
Twister je naprosto film o ljudima koji shvate da svoj izgubljeni pogled mogu restaurirati samo tako da se oslobode pogleda upucenog na sebe, tog diabolicnog, fetisisticnog pogleda, pod kojim su odrasli. Autogram mozes jos dobiti samo ako se znas identificirati s pogledom koji te gleda. Tko se dohvati pogleda, pobjedjuje.