Babe 1995, Chris NoonanTrijumf volje: najmarksistickiji film nakon pada berlinskog zida |
Filmski dnevnik MARCELA STEFANCICA jr. [14]
|
|
Babe izgleda kao potpuna alternativa Disneyju, kao Disney kojeg nije snimio Disney, kao Disney kojeg bi Disney snimio kad bi dopustio mogucnost da ljudi zivotinje ponekad i jedu i da zivotinje u svoje slobodno vrijeme koriste za razmisljanje o tom fatalnom trenutku, oh, o trenutku kad ce otici pod noz. I ako bi Disney ikada dopustio takvu mogucnost, zivotinje bi ostavio na razini filozofa, fatalisticnog egzistencijalista.
Babe, hipnoticna ekranizacija vec dosta starog ali nezastarivog bestsellera Dicka Kinga-Smitha, je atraktivna, duhovita, briljantno odigrana basna, koja taj zivotinjski defetizam i fatalizam odbaci, razbije i preokrene. Jer zasto bi zivotinje svo svoje slobodno vrijeme potrosile na ekstaticno, turobno, paranoicno, nemocno, defetisticko cekanje na klanje, bozicnu veceru i zeludac, ako ima dovoljno vremena de se tome suprotstave?
A kako?
Oruzanim otporom?
Brutalnom pobunom?
Proleterskom revolucijom?
Ustankom zemaljskog roblja?
Babe, ezopska kombinacija skrivene animacije, tajne animatronike i zivih zivotinja je delikatna, bogata, optimisticna prica o odrastanju prasca koji ne vjeruje u sudbinu. Sto je isto kao da kazemo da ne vjeruje u fiksnu, jednom zauvijek odredjenu klasnu poziciju. Ista stvar, kazem vam. I sto je isto kao da bi rekli da spozna kako je smrt ovisna o klasnoj poziciji - da se na odredjenim klasnim pozicijama bolje, brze, cesce i vise umire.
Ista stvar, definitivno.
Ruzicasti prasac po imenu Babe (s glasom Christine Cavanaugh), naravno siroce ciju su majku zaklali i pojeli, nadje se na zivotinjskoj farmi seljaka Hoggetta (James Cromwell, nominiran za Oskara za sporednu ulogu), gdje ga posvoji ovcarka Fly, njegovi najbolji prijatelji postanu ovca Maa i patak Ferdinand. Babe na svoje veliko iznenadjenje shvati da medju zivotinjama, pripadnicima iste, podjarmljene, degradirane, potisnute, okovane, obespravljene, huh, proleterske klase, koji bi se morali drzati skupa, postoji borba, ne borba, odvratno rivalstvo koje se u krajnjoj liniji uvijek zavrsi u depresivnom i represivnom pogadjanju, tko ce biti posljednji na redu za klanje (okej, tri misa, koji medjunatpisima melodicno povezuju pricu, i to da se klanja uvijek odvijaju iza zavjese, daje filmu ocito namjerni dah grcke tragedije).
Prascu tako ne preostaje nista drugo nego da postane ovcar, pas, aristokratska zivotinja - "civilizirani ljudi" je uglavnom ne jedu! Prasac porusi red unutar svoje nejedinstvene, rasprsene, raznesene klase, ali samo zato da bi ga ponovo sastavio: hej, netko mora ujediniti i voditi sve te ovce, zar ne?
Jednom rijecju, prasac se odupre statusu quo, da, odupre se upravo konformizmu, fatalizmu, legalizmu i pasivnosti svoje klase, bezizlazno uhvacenog u sindikalni boj za male osobne interese. Prasac naime hoce ujediniti svoju klasu, prije, to si mozemo pomisliti, nego sto vladajucoj klasi zada smrtni udarac ... i sve zivotinje pretvori u ovcare.
Oh, kako je lijepo vidjeti sve te ljude koji se smiju i smrcaju pri gledanju najmarksistickijeg filma nakon pada berlinskog zida.