Kao knjizevni prevoditelj imao sam velikih problema s rijecima. Neke od njih me u mom intelektualnom iskustvu prate kao nerjesive zagonetke. Jedna takva je i njemacka rijec unheimlich. Prema njoj osjecam isto sto je i Faust osjecao prema prirodi kada je uskliknuo: "Gdje da te zgrabim silna prirodo?" Da li u nekom nasem rjecniku? U njima ce se za tu rijec naci izraza kao sto su neprijatno, strasno, neugodno, jezivo, itd., ali, to ipak nije to. Od pomoci nisu ni tzv., sinonimi u drugim jezicima. Ni grcki, ni latinski, ni engleski ni francuski, pa cak ni arapski i hebrejski ne rjesavaju zagonetku. Ostaju pri losoj deskriptivnosti od koje se ne zna maknuti ni nas hrvatski. Dakle, idemo ispocetka. Unheimlich je ocigledno negacija od heimlich, sto isprva znaci nesto domace, prisno, poznato. Prema tome, unheimlich bi bio izraz za ono sto u covjeku izaziva strah upravo zato sto mu je strano i nepoznato. Ali, jos smo daleko od rjesenja. O tom problemu Sigmund Freud je 1919. napisao esej. Naslov: Das Unhemliche. Ondje nasiroko raspravlja o etimoloskim nedoumicama koje prate ovu rijec. U Sandersovom Rjecniku njemackog jezika navodi se tako jedan slucaj koji mozemo prepricati u najkracim crtama ovako: Govoreci o nekoj obitelji jedan covjek kaze: S njima je kao s nekim zatrpanim bunarom ili isusenom barom. Covjek ne moze preko toga prijeci, a da ga pritom ne prati osjecaj kako ce se iznova pojaviti voda. Sugerira se da ta obitelj nesto taji, nesto skriveno i nedopusteno. Taj osjecaj, prema navedenom Rjecniku, moguce je ravnopravno opisati pojmovima heimlich i unheimlich. Dakle, jedna rijec i istodobno njena negacija oznacuju jedno te isto stanje. Problem pojasnjava Schelling za koga rijecju unheimlich nazivamo sve sto je trebalo ostati skriveno, tajna, ali je izislo na svjetlo dana. Tu zagonetnu rijec u svoju teoriju preuzeo dakako i Freud. Za njega ona oznacuje onu nelagodu i strah covjeka koja nastaje kada se susretne s njemu tudjim i neprijateljskim silama, cije izvore medjutim duboko osjeca u sebi. Das Unheimliche je ono sto je jednom bilo blisko i posve prisno, ali je potisnuto, te se sada izazvano nekim dojmom vraca iz te potisnutosti u liku tajnovitog i stranog. To je osjecaj koji nas dovodi na trag Nietzscheova vjecnog vracanja istog, a u Freuda nam razotkriva filogenetski duboko usadjene strahove kao sto je onaj pred mrtvacima. Rijec je o prastarim animistickim uvjerenjima da je mrtvac postao neprijatelj zivog covjeka i da ga namjerava povesti sa sobom. Premda je civilizirani covjek napustio takva vjerovanja, neki dojmovi su u stanju ponovo ih ozivjeti i naizgled cak potvrditi. Onaj svima tako dobro poznat osjecaj koji nas, narocito u nasim snovima, navodi da za neko mjesto ili neki pejsaz pomislimo: to mi je poznato, tu sam vec bio, poznati déjà vu-efekt, jednako zasluzuje da bude opisan rijecju unheimlich. Naposljetku, ista rijec odgovara i onom drhtaju duse kad se suoci s istinom ljubavi tako jasno izrazenom u njemackoj uzrecici: Liebe ist Heimweh (Ljubav je ceznja za zavicajem, nostalgija). Ukratko, rijec unheimlich prati covjeka na njegovu putovanju kao zagonetna slutnja neke univerzalne Itake, i jeziva i lijepa u isti cas, kao i sve ono sto na sebi nosi nerazdvojive znake Erosa i Thanatosa. Ambivalentna je, jer iznosi na vidjelo ambivalentnost stvari same. Dozivjeti se mozda moze, ali prevesti nikada. Eto, ta i takva rijec pala je u razgovoru koji sam s prijateljem Ernstom vodio na jednom putovanju. Bilo je to u noci, negdje otprilike na pola puta izmedju Bosanskog Petrovca i Bihaca. Ernst je vozio kroz gustu zavjesu od kise i mraka, a ja sam vec iscrpio sve teme kojima sam do tada razbijao monotoniju voznje. Nakon podulje sutnje, on sâm je poceo pricati o svojim dozivljajima u Jugoslaviji, o krajevima kojima smo prosli, o tome da ga sve to na neki cudan nacin privlaci, da se svakako, pod drugim okolnostima mora vratiti i da je sve to, krajevi i ljudi, zanimljivo, cak lijepo, ali nekako unheimlich. Tu sam se ja nasmijao, a on je rekao da zna kako je to zagonetna rijec, ali da ne zna bolje kojom bi opisao svoj dozivljaj. Ernst je novinar, urednik u vanjskopolitickoj redakciji jednog uglednog beckog magazina. Te noci, polovicom listopada, vracali smo se iz Knina. On je bio na radnom zadatku, a ja u ulozi njegova prevoditelja. Nastavak puta do Zagreba uglavnom smo odsutjeli. On je, pretpostavljam, u glavi vec slagao svoj tekst, a ja sam pretresao svoje reminiscencije pokusavajuci dokuciti sto ga je navelo da upotrebi onu rijec. Unaprijed priznajem da to nisam u stanju racionalno obrazloziti. Mogu tek navesti neka prisjecanja, opisati pokoju sliku, nadovezati na nju vlastite slobodne asocijacije i mozda malo spekulirati. Dakle, prva stvar koja mi je tada pala na pamet, je jedna krcma na Ostrelju. Ondje u tom mjestu na pola puta izmedju Drvara i Bosanskog Petrovca bili smo se nakratko zaustavili. U krcmi osvijetljenoj skrtim zuckastim svjetlom bilo je hladno i vlazno. Sedam do osam muskaraca razmjestilo se po nevelikoj prostoriji. Od nekolicine njih dopirao je priguseni zamor, dok je vecina samo sjedila i sutjela. Neobicnost situacije pojacavao je i poseban vonj tog prostora. Neka mjesavina rekao bih smrada prljavih, zamascenih ovnujskih kozuha i onog zadaha koji neizvjetrivo struji kasarnskim hodnicima u kojima se nocu vonj mokrace mijesa s isparavanjima mokrih vojnickih cizama. U jednom trenutku zamijetio sam kako covjeku za susjednim stolom viri iz dzepa drska pistolja. Tiho sam to rekao Ernstu. Odgovorio je da on to ne vidi. Pistolj je medjutim ubrzo bio na stolu. Covjek, antipaticni debeljko, igrao se njime. Pravio sam se da to ne primjecujem, iako sam znao da se predstava izvodi zbog nas. Pistolj se vratio u dzep, ali je u drugoj ruci zazveckao svezanj kljuceva. Iz duguljastog privjeska iskocio je mali noz skakavac. Zurno smo sazvakali nase sendvice i izasli van. U mrkloj, kisnoj i hladnoj bosanskoj noci cak se i monotoni zvuk mjesalice za beton doimao nekako jezivo. I prvi puta toga dana u skiljavom svjetlu atomobilske lampice na Ernstovom licu jasno se mogla zamijetiti sjena nesigurnosti. Ispocetka njegovu samouvjerenost nista nije moglo pokolebati. Toga jutra na prilazu Gracacu pokazivao sam mu kamenje nakupljeno uz rub ceste. Tu su bile barikade. Ne, za njega su to samo odroni. Ta ipak je on profesionalac koji znade razlikovati rat od mira. Rat, to je Basra pod vatrom iranske artiljerije, to su marsevi kroz prasume Kambodze, to su tesko naoruzani Armenci na granici s Azerbejdzanom. Ja, za razliku od njega, nisam nesto takvo dozivio i mora da sam mu izgledao kao kakav prestraseni paranoik.
"Eto vidis da sve to skupa nije nista", uvjeravao me kad smo prosli barikadu na ulazu u Knin. U medjuvremenu, razgovarali smo s ljudima po gostionicama, a oni su bili ljubazni, spremni pomoci, a na politicka pitanja odgovarali su posve razumno, upuceno, bez ikakve zagrizenosti i agresivnosti. Tako je bilo i u Radio Kninu i u razgovoru s potpredsjednikom kninske opcine Macurom. Sve je to ukratko podrzavalo osnovni dojam kako je cijela situacija napuhana, kako su politicki sukobi predimenzionirani i kako stvarna opasnost uopce ne postoji. Ali tada se pojavio Milan Babic. Nastupio je kao osvijestena medijska zvijezda. Srdacno se pozdravio i pracen nekim gorostasom, vjerojatno njegovim tjelohraniteljem uveo nas dvojicu, novinara talijanskog Messagera, njegova prevoditelja i potpredsjednika Macuru, u jednu malu prostoriju u kojoj je otpocelo nesto sto je trebalo liciti na intervju. Pritom nije vazno sto je receno, nego kako je sve to izgledalo. Razgovor su svojim upadicama neprestano prekidali ogromni tjelohranitelj i Macura. Suflirali su Babicu sto da kaze, ispravljali ga, domisljali efektne izraze i zajedno s njim proizvodili iritirajucu kakofoniju. Prevoditelj na talijanski, jedan onizak stariji covjek, zivo je gestikulirao pretvarajuci Babiceve iskaze u citave price ciji bi se sadrzaj ukratko mogao opisati kao Jugoslavija za pocetnike. Talijan se ispocetka trudio oko svojih pitanja i inzistirao na preciznim odgovorima, a potom se stao gubiti okrecuci se cas prema jednom cas prema drugom sugovorniku, dok su mu ovi u jedan glas tumacili sve glasnije i glasnije svatko svoje i to na razlicitim jezicima. Njegova je zbunjenost na kraju poprimila crte ocajanja. Bespomocno je zasutio izgledajuci kao covjek koji nista ne razumije, koji ne zna zasto je dosao ovamo, a jos manje umije upotrebiti to sto je cuo. Za to vrijeme Babic je naglaseno prepotentno nizao svoje izjave. Njegov nastup na trenutke se pretvarao u puko egzerciranje bahatosti. Ta bahatost djelovala je na njegovoj osobi upadljivo autenticno, pristajala mu je cak toliko da se doimala poput kakvog prirodnog dara, talenta pomocu kojeg s lakocom ostvaruje superiornost nad svojom okolinom. Taj dojam samo je pojacavalo njegovo djecacko lice, istinski ozareno samozadovoljstvom zbog potpune neupitnosti i nedvojbenosti kakvu poznaje samo blazena instinktivnost. U svojoj grotesknoj prirodnosti izgledao je kao covjek koji je postao identican sa svojom zeljom, kao otjelovljeni, hodajuci day dream, kao fantazma koja govori. Taj intervju ili bolje, dozivljaj s tog intervjua, ucas su zbrisali sve pozitivne dojmove koje je Ernst sakupio za naseg posjeta Kninu. Njegova reakcija na Babica mogla se opisati samo kao srdzba. Ona je najjasnije dosla do izrazaja u epitetima, zapravo psovkama kojima je okrstio Babica. Dorfkaiser, balkanski Trottel, idiot itd. Ali vec tada osjetio sam da se ta srdzba i te psovke ne odnose samo na Milana Babica, da pogadjaju mnogo sire podrucje no sto je ono Kninske krajine ili ono cak same politike kao takve. Sve razgovjetnije sam osjecao da se one u krajnjoj konzekvenciji odnose i na mene. Iza te srdzbe skrivala se naime mnogo sira odbojnost koja ce u onoj krcmi na Ostrelju biti dopunjena osjecajem nesigurnosti, zapravo straha, da bi svoj jasni izraz nasla naposljetku u upotrebi rijeci unheimlich. To unheimlich odnosilo se na Balkan ili bolje, na pojam Balkana cije carstvo za prosjecnog Evropljanina pocinje odmah vec na suncanoj strani Alpa. Ernst, Evropljanin, navikao se kretati u svijetu kao u svojem svijetu, uredjenom, dobro poznatom i dostatno osmisljenom. Sada se medjutim nasao suocen sa svijetom kojim vlada nepredvidivost, u kojem poredak stvari u trenu moze izmaknuti kontroli, u kojem krhki sloj civiliziranosti svaki cas moze regredirati na bestijalnost. Sa svijetom cudesno pomijesanih zanrova i izmirenih suprotnosti u kojem glupost potvrdjuje svoj prestiz nad pamecu, u kojem ruglo djeluje neodoljivo, a zlo se ogrce najnevinijim izrazima. Njegova reakcija na taj svijet i sama je medjutim pripadala tom svijetu. On je unaprijed odustao od pokusaja da ga shvati svojim svjesnim misljenjem. Iza njegove srdzbe skrivala se abdikacija njegova razuma. Odbojnost je odavala tajnu, nepriznatu privlacnost, a nesigurnost i strah najmanje su bili znaci bacenosti u nepoznato i tudje. Naprotiv, svjedocili su o dubljem prepoznavanju iskonski bliskoga, razotkrivali su dozivljaj ovoga balkanskog svijeta kao potisnutog dijela vlastitog evropskog identiteta. Tada sam mu citirao jednu misao Egona Erwina Kischa iz daleke 1913. godine: Sada cu je ponoviti, jer mislim da ce dobro doci svakomu tko se nadje u gomili Balkanaca koja pijana od jeftine europolatrije zaziva Europu u onom istom ritualnom kodu u kojem urodjenici u susnim razdobljima zazivaju kisu.
