profesija:intelektualac
Tko je kriv?
profesija:intelektualac
Tko je kriv?
Ponekad pristanem da se pojavim na nekom inozemnom skupu posvecenom ratu u bivsoj Jugoslaviji. Slatkom zovu pravednicke gomile kolega tesko je, naime, odoljeti.
Pojavljujem se pred mikrofonom, pljesak je umjeren. Pojavljuje se kolega iz Sarajeva, pljesak je frenetican. Kolege brisu suze, hvataju se u topli klinc sa Sarajlijom, izvode traurni tango, dugo i ganuto tapsaju Sarajliju po ramenima. Kolega najednom vise nije kolega nego ziva metafora sarajevskih patnji. Vidim, ispravlja ramena, njegov hod je ponosit, kretnje odmjerene, njegovo lice oplemenjeno kolektivnom patnjom. Kolega je, doduse, izasao iz Sarajeva, zivi u gostoljubivu evropskom inozemstvu, ali ne smeta. Sada je covjek-Sarajevo.
Prije dvije godine, srela sam u Kopenhagenu zenu -Dubrovnik, dvadeset godina udatu za Danca, doduse, ali nije smetalo. Mislim taj detalj nije smetao licu Dubrovcanke. Njezino lice bilo je marinirano neizmjernom kolektivnom patnjom. Zena-Dubrovnik jasno je optuzivala dansku publiku mirnih, izglacanih lica, a narocito mene. Sto ste vi, kao knjizevnica i intelektualka, ucinili za Hrvatsku?! - vrisnula je zena pravednickim glasom. Pokunjila sam se pred licem patnje, pred zenom-gradom. Bilo je nezgodno da u tom trenutku postavim banalno protupitanje: A sto ste to ucinili vi?
Na nasem inozemnom knjizevnickom skupu zamjecujem i kolegu Srbina. Ima tik. Rukom stalno brise nevidljivu pljuvacku s lica. Kolege, i moj nevidljivom medaljom odlikovani Sarajlija i moj popljuvani Srbin, i ne slute da su stvari promjenljive i da ljubazna intelektualna gomila vec u sljedecem trenutku moze svima nama postaviti pitanju: sto ste svi vi ucinili da zaustavite rat?!
Rat u bivsoj Jugoslaviji je ziva retrospektiva vec zaboravljena evropskoga repertoara zla. Rat je, izmedju ostaloga, ozivio zaboravljeno, muzejsko zanimanje, profesiju inte lektualac. Ozivjele su ponovo vec zaboravljene fraze o politickom angazmanu intelektualca, o ulozi i odgovornosti intelektualca u povijesnim zbivanjima, tako dalje i tako redom.
Rat je ubrzao moralni puls intelektualne Evrope. Ponovo se biju verbalne bitke za i protiv, intelektualci se medjusobno optuzuju, njih optuzuju, treniraju zanr moralne prozivke, vodi se borba za pravo i krivo, za pravilan intelektualni image, za vracanje izgubljena dostojanstva profesiji intelektualac. Intelektualac je postao medijski trazena roba, njega ponovo pitaju sto on o tome misli, on sam ne propusta pruzenu mogucnost da o svemu tome misli, dapace, uvjeren je da je to njegova duznost. On, koji se (barem u Istocnoj Evropi) radije odricao takva angazmana, upoznavsi sve njegove manipulacijske raspone (od drzavnog intelektualca do disidenta i natrag), sada najednom zaboravlja steceno znanje i sa svjezim povjerenjem uskace u staru ulogu.
Naseg intelektualca pritom ne trebaju ni krvnik ni zrtva. Zrtva ce radije za desetak maraka kupiti kazetu i zajedno se sa svojim omiljenim folk pjevacem isplakati zbog "nesretne sudbine" nego saslusati intelektualceva razglabanja o tome zasto je zrtva. Krvnik zna zasto je krvnik, on, uostalom, vec ima svoje intelektualce: i psihijatra, i pjesnika, i sekspirologa i filozofa. Cini se da je u strasnom klincu izmedju krvnika i zrtve nas intelektualac suvisan.
Nas jugo-intelektualac (zovemo ga tako, skraceno, iz ljubaznosti prema slagarima!) je goodie. Onu vecinu intelektualaca koja je posluzila i nadalje sluzi svojim vladama i vladarima kao intelektualni servis ostavit cemo ovom prilikom po strani. O njima ce se, uostalom, pisati rasprave i knjige. Buka koju su proizveli marljivo udarajuci u ratnicke bubnjeve prevelika je da bi ostala nezapamcena.
Nas junak je drukciji, on odgovara staromodnoj, ali jos uvijek privlacnoj predodzbi o angaziranom intelektualcu. On je nacelni pacifist, protivnik svekolikog zla, on je slobodoljubiv i istinoljubiv, demokrat i humanist. Pa ipak, ako se prihvatio angazmana, a angazman je uvijek poruka, nas intelektualac mora razmisliti odakle upucuje svoju poruku i kome je upucuje.
Jugo-intelektualcu oduzeta je prva pretpostavka u komunikacijskom lancu, on je izgubio centar, mjesto, tocku, to odakle. Ako, naime, upucuje poruku s nacelne, antiratne pozicije, vrlo brzo optuzit ce ga i jedna i druga i treca strana da zagovara povratak na svima mrsko jugoslavenstvo . Jer rat je u domacim interpretacijskim kodovima borba za nacionalni opstanak, za slobodu, protiv srpske dominacije, borba za nove nacionalne drzave. Jugoslavenstvo u novom rjecniku bivsih jugo-naroda ne znaci nista drugo do povratak u komunizam. Zagovaranje mira tumacit ce se iz hrvatske i bosanske perspektive kao zagovaranje jugoslavenske, odnosno "srbokomunisticke" osvajacke opcije. Iz srpske perspektive zagovaranje mira bit ce tumaceno kao osporavanje prava na "ceznju" srpskoga naroda da svi Srbi zive u jednoj drzavi. Medijska praksa pokazuje da su svi jugo-intelektualci koji su javno prosvjedovali protiv lokalnih nacionalistickih ideologija i zagovarali mir bili optuzeni kao izdajice svojih naroda i, gle, propagatori povratka na - komunizam!
Zato nas angazirani jugo-intelektualac staje na stranu statisticki provjerene zrtve. Srpski intelektualac, koji se javno pobunio protiv srpske ratnicke politike, bit ce napadnut (ili presucen) u svojoj sredini i promptno prihvacen u hrvatskoj i bosanskoj. Hrvati ce ga slaviti kao jedinoga postenog Srbina kojeg znaju. Nasem intelektualcu, dakako, laska cinjenica da je posteni Srbin, a pogotovo to da je "jedini". Kome je, medjutim, nas intelektualac uputio svoju poruku? Zrtvi. Uputivsi poruku zrtvi ne samo da je promasio cilj (bila je, zapravo, upucena krvniku) nego je, gle, pristao da bude Srbin. A Srbinom nikada nije bio. Sada, medjutim, pristavsi na ulogu postenoga Srbina, vise ne smije uputiti zamjerke zrtvi. A ni zrtva mu se, budimo iskreni, ne svidja previse (ista nacionalisticka gnjavaza i galama!). Odjednom i ta zrtva, koja je donedavno bila njegovom (u zajednickoj domovini), vise nije njegova nego tudja. Odjednom je stavljen na stranu krvnika koji nikada nije bio njegov, ali je, eto, postao. Jugo-intelektualac zna da je izmanipuliran, ali drzi jezik za zubima, nema vremena za finese, val slatkog angazmana na strani dobra nosi ga dalje.
Angazman naseg intelektualca s hrvatske strane takodjer tragicno promasuje cilj. Ako se javno pobuni protiv srpske agresije, on postaje nista drugo do sitni sluzbenik u ionako brojnom intelektualno-politickom servisu svoje vlade. Ako se, medjutim, javno pobuni i protiv ocitih negativnosti svoje drzave-zrtve (koja je u medjuvremenu promijenila ulogu i sama postala krvnik u Bosni) opet promasuje cilj. Ni on nece moci uputiti poruku sredini kojoj je namijenjena. "Njegovi" ga nece saslusati, ali ce ga zato promptno prihvatiti Srbi. On postaje jedinim postenim Hrvatom koji se usudio da nesto kaze o nalicju zrtve. Pritom nas intelektualac niti osobito cezne za tim da bude Hrvatom, niti pak zeli da njegov pravedni angazman sluzi kao spuzva za brisanje srpske krivice. Htio ne htio, sluzit ce.
Zato nas jugo-intelektualac svoju poruku najcesce upucuje strancima. Stranci su jedini koji ga, cini se, trebaju, ili koji barem s paznjom slusaju njegovu poruku. Vani je, osim toga, njegova poruka barem za neko vrijeme zasticena od manipulacija. Sada je, medjutim, njezina promasenost jos ocitija. Nas angazirani intelektulac performira svoju ulogu na krivom mjestu, vodi bitku daleko od bojnog polja.
I nas intelektualac, htio ne htio, postaje primjerkom politicke faune. Njega rado pozivaju, on sve cesce prihvaca pozive, gle, on sve cesce govori, i sve autoritativnije, ne zamjecujuci pritom da svoju poruku upucuje kolegama. On postaje nekom vrstom moralnog psihoterapeuta istima kakav je sam. Oni zajednicki uvjezbavaju stavove, umnozavaju nesporazume, podizu sake, i svi su tvrdo uvjereni da se bore protiv zla.
Ne zamjecujuci razliku nas intelektualac od voditelja intelektualisticke seanse ubrzo postaje njezinim predmetom. Najednom slusa kako mu inozemne kolege sa napadnim zarom objasnjavaju kako je zivio u umjetnoj tvorevini, Jugoslaviji (Ali tko kaze da je bila umjetna?! Svi kazu. Uostalom, da je bila prirodna ne bi se raspala! Ali sto je onda prirodna drzavna tvorevina? Necemo sad o tome, navodite nas na tanak led ); da je sve sto se dogodilo prirodan (prirodan?!) rezultat neprirodna drzavnog konstrukta. Francuzi ga, gle, uvjeravaju da nema vece srece nego probuditi se jednoga jutra u svojoj nacionalnoj drzavi (Pa sto onda ne odete u moju i budite se? Zasto bismo, imamo svoju u kojoj se budimo svakoga jutra). Nijemci ga, gle, uvjeravaju da su krivci za rat srpski intelektulaci (A generali? A vojnici? A ubojice i kriminalci? Oni su samo izvrsioci ideja srpskih intelektualaca). Englezi mu, gle, objasnjavaju da je prospavao zivot, da je balkanska mrznja kuljala godinama cekajuci da eksplodira (Ali kako to da je ja nisam vidio?! Intelektualci uvijek zadnji progledaju!). U lice mu se, gle, unosi mladac.
Susan Sontag je kriva za sve!
Cekajte, otkuda sad Susan Sontag?
Trebala je ostati u Sarajevu!
Ali zasto vi niste otisli i ostali?
Ja nisam Susan Sontag!
Svi ti inozemni kolege - promotori tudje nesrece, zagovaraci pravde na tudjem terenu, intelektualni borci za istinu, intelektualni dobrocinitelji, posjetioci debata i okruglih stolova, pronosioci medijsko-moralne karizme - svi mu se oni najednom cine jednako izgubljenima. Strasni vrtlog rata i njih je nacas usisao u svoje zdrijelo, usisat ce i one na pravoj i one na krivoj strani, svi ce se tamo jednako naci.
Na kraju mu, kao krunski dokaz da su u pravu, pokazuju svoje maceve od papira: svoje clanke, svoje objavljene knjige, svoje TV-reportaze (gdje su izlozili osobni zivot da svijetu prenesu istinu), svoje fotomonografije
Nas jugo-intelektualac je zbunjen, ne zna vise sto da misli, ne zna vise gdje je njegova, samo njegova, tocka identifikacije, ta iz koje ce crpsti snagu za svoj angazman na strani dobra. Nas intelektualac klonulo sjedi i prevrce u rukama knjigu poznatog inozemnog pisca. Knjiga je o Sarajevu. Na omotnici fotografija. Na fotografiji autor u "pancirki", snimljen u srdacnom razgovoru sa Susan Sontag. "Autor i americka knjizevnica Susan Sontag za vrijeme posjeta Sarajevu", pise ispod fotografije. Pritom se Sarajevo ne vidi.
Nasem se jugo-intelektualcu najednom cini da je okruzen istim kosmarom od kojeg je bio pobjegao, on vidi isto umnozavanje stereotipa (A moze li sam ponuditi bolje?) o nastanku, o razlozima, o krivici za rat. Cini mu se da prepoznaje isti ratnicki poklic, isto pretvaranje kliseja u opcu istinu, isto pretvaranje istine u kliseje. Cuje vazne glasove svojih zemljaka (Ja sam na sve to upozoravao vec godine!) koje vise brine copyright na pretskazanje nesrece nego nesreca sama. Nas goodie moralno propituje samoga sebe (Kako to da ja nista nisam vidio? Kako to da ni na sto nisam upozoravao?! I ako su vec oni znali, zasto su dopustili?). Nas intelektualac najednom jasno vidi kako se ljudska nesreca s lakocom pretvara u intelektualisticki i umjetnicki porno, vidi kolege, pronosioce istina u borbi za svoju medijsku sekundu (za svoj sound bite) u kojoj ce spasiti to sto se jos spasiti dade i (ili) usput osvjeziti vlastiti medijski image. Najednom mu se cini da je umjesto angazmana na strani dobra tek jedan od sudionika u opcem procesu pretvaranja zive ljudske nesrece u medijsko smece. Cak stovise, na tren ga posjecuje strasna i nedopustiva misao da ona, nesreca, ne cekajuci vise na pomoc strucno ekipiranih majstora sminke (pisaca, pjesnika, umjetnika, intelektualaca), sama hrli na medijski ratni karneval!
I nas jugo-intelektualac razmislja, muci se, mrmlja u hamletovskoj maniri Sto uciniti? Govoriti? Pisati? Masirati suzne zlijezde citalacke publike stivom o ratu? Zasutjeti zauvijek i sutnjom podrzati rat!? Pokloniti knjige, jedinu imovinu koju posjeduje, sarajevskim knjiznicama? Otici u Sarajevo i pomoci da se izgradi sruseno? Zaposliti se kao ucitelj u seoskoj skoli, uciti djecu ljubavi prema bliznjemu, ma tko on bio?
A onda se nasem jugo-intelektualcu naglo ucini da opcoj ratnoj medijskog buci konacno zna sto treba uciniti. Dapace, najednom je uvjeren da je to jedino sto vrijedi uciniti . Da, treba se prilagoditi tehnici brzog i glasnog sound-bitea! I nas jugo-intelektualac kupuje revolver i puca
Puca u Radovana Karadzica! Za pocetak u njega, a onda ce sve njih srediti redom U sekundi dok ispaljuje metak nas je goodie cvrsto uvjeren da svojim cinom prekida dugi lanac zla. A onda, naglo pogodjen novom mislju da prethodnim cinom nije ucinio bas nista, polako prinosi revolver vlastitoj sljepoocici i ispaljuje drugi metak
Nas angazirani jugo-intelektualac samo je plod autorske maste. Pustam ga da izdahne, moj je, uostalom, alter ego. Ne zelim da se suoci s naslovima u sutrasnjim novinama. Jer oni bi mogli glasiti: JOS JEDAN U NIZU KRVAVIH BALKANSKIH OBRACUNA! KOLEGA PUCAO NA KOLEGU!1
Cesto se pitam kako se dogodilo da sam od knjizevnice postala NN, "narodni neprijatelj". Iako nisam sigurna da je tako. To, naime, da sam prvo bila knjizevnica pa tek onda NN. Mozda sam ipak prvo bila NN? NN je u meni za dugi niz godina bio hiberniran i sada se, eto, probudio. A knjizevnica sam postala u medjuvremenu. Ali krenimo redom.
Moja mama je Bugarka. Taj nevazan detalj, dakako, ne bih spominjala da ne zelim ispricati nesto drugo. U mom najranijem djetinjstvu tri djevojcice iz moje ulice provodile su nada mnom sladak djecji teror. Cim bi me ugledale, proderale bi se na sav glas: Bugarica! Bugarica! Umjesto pravilnog Bugarka izgovarale su rijec bugarica s jakim naglaskom na siljatom glasu "i". Taj "i" zabadao se u moje djecje srce poput trna. Kad su nasom ulicom prolazile Ciganke, umjesto pravilnog Ciganka, tri djevojcice vikale su: Ciganica! Ciganica! I tu su naglasak premjestale na siljato, zadnje "i". Pritom tri djevojcice nisu ni znale sto je to bugarica. Rijec im se zato cinila jos uvredljivijom. Ni sama nisam
1 Radovan Karadzic, ratni zlocinac, postao je nedavno dobitnikom knjizevne nagrade "Mihail Solohov". Tu nagradu za humanizam , te visoki moralni i knjizevni doprinos dodijelio je Karadzicu jedan od saveza ruskih pisaca.
znala sto to znaci, bas zato me njihovo zadirkivanje boljelo. Priznajem, obozavala sam ih. Bile su spretne, vizljaste, s dugim pletenicama, tako razlicite od mene. Ja nisam imala pletenice. Imala sam golemu vrpcu koja je supstituirala nedostatak. Vrpca je na mojoj kratkoj kosi tuzno padala u stranu, kao kakav razvaljeni helikopter. Bugarica! Bugarica! Strasno sam ceznula za njihovim drustvom. Nisu me htjele. Bila sam nesto drugo, bice zvano bugarica. Cesto bih se sluzila lukavstvima i podmicivala moje nesudjene prijateljice cokoladom. Slatko zajednistvo trajalo bi kratko. Cim bi pojele cokoladu, udarile bi u dernjavu: Bugarica! Bugarica! Hipnoticka moc mojih nesudjenih prijateljica trajala je nada mnom sve do polaska u prvi razred. U razredu nitko nije znao da sam Bugarica . Rane su, kao sve djecje rane, zacijelile, djecje traume bile su ubrzo zaboravljene.
Je li ipak bas sve zaboravljeno? Danas kad se kao NN pokusavam prisjetiti kako je do toga doslo ispada da, na primjer, nikada nisam bila clan grupa, klanova, sekcija, nikada clan komisija, urednistava (jednom clan jednog umjetnickog zirija!). Za karijeru pisca u maloj knjizevnoj sredini zvuci gotovo neistinito. U malim sredinama svatko kad tad dodje na red, barem za predsjednika kucnog savjeta. Moja biografija, htjela ja to ili ne, uporno potvrdjuje jednostavnu cinjenicu: uvijek sam bila bugarica! I kao da nisam ja o tome odlucivala, tako se nekako dogodilo, i ne bi bilo posteno taj minus-rezultat danas tumaciti kao svjesni, moralan izbor.
Posve je moguce da je davni djecji teror ispisao koordinate moga horoskopa. Mozda se vec tada u moju djecju podsvijest trajno uselila zvonjava Pavlovljeva zvonca. Mozda je uzrok nesvjesnu nepristajanju na (bilo koji) kolektivitet bilo ono davno ponizenje kada sam cokoladom podmicivala tri djevojcice: za kolektivitet moras nesto dati, moras biti isti, kao dio kolektiva moras imati petlje da i sam iskljucis neku nepodobnu jedinku Je li onaj rani defekt (nedostatak pletenica) zaostao u mojoj svijesti kao trajna spoznaja da sam drukcija i da mimikriranje ne pomaze (golema vrpca uvijek ce tuzno padati ustranu)?
Mozda svaki poziv na kolektivitet budi u meni nesvjestan strah? I je li ono davno djecje ponizenje zaista uzrok mome danasnjem otpadnistvu? Primjecujem, naime, tvrdoglavo odbijanje da shvatim vaznost nacionalna kolektiviteta, prepoznajem u sebi i neku vrstu tajne, trajne sucuti prema "Ciganima" svake vrste. I sama sam bila Ciganica-Bugarica.
Zasto sam onda cekala sve ove godine i NN postala tek sada? Cini se zato jer je za narodnog neprijatelja potreban prije svega narod koji ces iznevjeriti, a onda i ona konstelacija koja u odredjenom trenutku od odredjenog pojedinca stvara - neprijatelja.
Jedna od poslovica koju sam slusala od svog najranijeg djetinjstva (i koja me uvijek ispunjavala stravom) glasi: Tko visoko leti nisko pada. Poslovicu su ponavljali moji roditelji, kasnije i okolina. Poslovica je poucavala da nije uputno biti bolji od svoje okoline. Bila je to prva lekcija iz socijalizacije, prva uputa o tome da je najbolje drzati se "zlatne sredine". Sjecam se da me u djetinjstvu manje zabrinjavao visok let. Vise sam se bojala niskog pada.
U srednjoj skoli zedno sam iscitavala hrvatsku knjizevnost. Pamtim kako me je zapanjila brojnost romana u kojima je glavni junak skolovan covjek i izopcenik. Ti romani obicno bi zapocinjali od tocke u kojoj se junak vraca kuci u Hrvatsku, sa studija u Pragu, Budimpesti ili Becu. Kraj tih romana bio je tipski: nakon odredjenog vremena provedenog u vlastitoj sredini junak: a) poludi; b) propije se; c) ubije se. Cesto i abc. Sve u svemu, junak svoj let (do Beca ili Praga) placa niskim padom.
Jedan od mojih omiljenih romana, koji slijedi istu fabulativnu i tematsku liniju, roman je hrvatskog pisca Miroslava Krleze Na rubu pameti. U tom romanu glavni junak provodi cio zivot u nasem smrdljivom zvjerinjaku gotovo gluhonijem, pritajen i povucen u sebe kao puz i pravi puzavac , a onda u jednom trenutku, za jednom vecerom, na pricu jednog od gostiju izjavljuje da je sve to kriminalno, krvavo, moralno bolesno. I junak gubi sve sto je stekao: obitelj, prijatelje, dom, posao, imutak, ugled, domovinu.
Hrvatski su pisci (kao i srpski, uostalom) ispisali brojne stranice o razornoj moci vlastite sredine. Pisali su o tome prije vise od stotinjak godina, pa prije sezdesetak, prije dvadesetak Svi su ti pisci umrli. Sredina je ostala.
Sredina uvijek ostaje.
Zena-Dubrovnik, koja me na knjizevnoj veceri u Kopenhagenu pravednickim glasom upitala sto sam to ja, dakle, kao knjizevnica i intelektualka ucinila za Hrvatsku, nije izuzetak. Zena-Dubrovnik je pravilo. Prozivajuci druge, u ovom slucaju mene, zena iz publike spretno je iskazala nekoliko stvari. Kao prvo, skinula je sa sebe svaku osobnu odgovornost (jer ona je "mali covjek", svoj grad, svoja zemlja). Kao drugo, iskoristila je priliku da glasno potvrdi vlastitu "politicku podobnost", opet na racun drugih (sto nije individualan cin, nego opce prihvacen zanr odavanja lojalnosti drzavi). Kao trece, nasa zena iz publike, iskazala je svoj duboko ukorijenjeni "seljacki skepticizam", sto je samo drugo ime za antiintelektualizam.
Dodajmo svemu slikovit detalj da je moja anonimna zemljakinja vec drugi dan na adrese hrvatske Akademije, hrvatskog Drustva knjizevnika, PEN-a, institucija , dakle, poslala pisma u kojima ih (institucije) obavjestava kako hrvatska knjizevnica u Kopenhagenu "blati Hrvatsku". Pretpostavljam da je anonimna zena, poslavsi svoja pisma, bila tvrdo uvjerena da je nesto ucinila za Hrvatsku 2.
2 Jezicna fraza "ciniti nesto za Hrvatsku" novijeg je datuma. Fraza je neobicno rasire na ("On je puno ucinio za Hrvatsku") i postala je nekom vrstom verbalne medalje koja, dakako, nikada ne trazi svoju provjeru.Zahvaljujuci tome sto je puno ucinio za Hrvatsku jedan je bivsi hrvatski emigrant iz Kanade avanzirao u - hrvatskog ministra. U popisu djela koja je sadasnji ministar ucinio za Hrvatsku vidno mjesto zauzima podatak da je doticni na kanadskoj svinji crvenom bojom ispisao Tito i prosetao svinju ispred tadasnje jugoslavenske ambasade u Kanadi. Dogadjaj je zabiljezen u kanadskom tisku jer je tamosnje drustvo za zastitu zivotinja ulozilo protest.
Tako je nedavno na upit novinara kako to da u Hrvatskoj nema disidenata jedan cesto intervjuirani hrvatski intelektualac odgovorio: To je zato sto smo svi mi zapravo zaljubljeni u Hrvatsku3.
3 Inace nas hrvatski intelektualac, profesor hrvatske knjizevnosti na zagrebackom sveucilistu, i ne zna da je citirao recenicu Mate Hanzekovica koja je inspirirala najveceg hrvatskog pisca Miroslava Krlezu, nazalost pokojnog, da prije sezdesetak godina napise esej "O malogradjanskoj ljubavi spram hrvatstva". U tom eseju - koji ostaje nenadmasno aktualnom analizom hrvatskog rodoljublja - Krleza izmedju ostaloga kaze:
Ova samodopadna "zaljubljenost" u hrvatstvo je dosadna, a kada je pijana (sto je najcesce), onda je izazovna. Malogradjansko, pomalo reakcionarno hrvatstvo, "zal jubljeno" u samo sebe, ne umije nego jaukati nad prokletstvom svoje sudbine (). Ta njihova "ljubav" za narod nije nego smijesno i lazno buncanje. U silnim komplek sima hrvatske tmine to je rasvjetljeni prozor hrvatske krcme, iz koje se cuje pjesma pijandura i odjekivanje nerazgovijetne i razdrte strofe "da svoj narod Hrvat ljubi"
Citirani hrvatski intelektualac izgovorio je magicnu, zastitnu spray-recenicu. Odrezao je drugima mogucnost individualna izbora (ne dopustivsi da netko mozda i nije zaljubljen). Uvjeren da "plemenitom" izjavom stiti i rijetke otpadnike, stavio je sve pod protektivnu zamjenicu MI. Nas intelektualac je zamjenicom MI zastitio prije svega sebe samoga. S neduznom krpicom zamjenice skromno je prekrio svoju ljubav: sada mu nitko nece moci zamjeriti nedostatak rodoljublja niti ce pak moci kazati da se samo on ulaguje drzavi. Nitko nije razlicit. Svi smo jednaki.
Tko je taj strasan Nevidljivi Netko, kojemu je trenutni tanzmeister hrvatskih intelektualaca uputio svoju slatkorjecivu, udobrovoljavajucu recenicu? Koga se to nas intelektualac - predsjednik hrvatskog PEN-a, nedavni vice-ministar za kulturu, glavni urednik jednog casopisa i jednih knjizevnih novina, sveucilisni profesor i autor nekoliko knjiga - boji? Svete Sredine. A sredina to je vlast, institucije, policija, ministri, kolege, prvi susjed, sredina to smo svi MI. Reci sredini nesto neugodno, reci da je ponesto ipak krvavo, kriminalno i moralno bolesno znacilo bi osuditi samoga sebe na izgon, na golo, individualno JA. Zato nas intelektualac tako spremno salje svoj poljubac domovini, misleci pritom na Svetu Sredinu. Svoj poljubac salju istodobno i intelektualac i kriminalac, i gospodar rata i gospar pisane rijeci. Svi su oni jednako zaljubljeni u svoje domovine, i tko im moze osporiti pravo na ljubav?
Domovina, institucija, mi, eto, carobnih zastitnih formula koje ukidaju opasnost od individualna cina. A tamo gdje nema individualna cina, nema ni individualne odgovornosti.
Taj sigurno nece umrijeti od stida, kolokvijalna je fraza za covjeka sa slabijim osjecajem za moralne norme. Gradjani zemlje koje vise nema ginu od metka, noza, bombe, ali jos nitko od dvadesetak i vise milijuna ljudi nije, niti ce umrijeti od stida. Jer stid je duboko individualan osjecaj.
Zato, kada me pitaju Tko je kriv? odgovaram: Ja sam! Kriva sam, jer nisam ucinila nista da zaustavim rat. Kao sto nisam ucinila bas nista kada sam prije desetak i vise godina gledala televizijske kadrove u kojima je srpska policija premlacivala kosovske Albance. Kao sto nisam ucinila nista kada sam vidjela pomaljanje prvog boga rata prije nekoliko godina, a malo zatim i drugog. Nisam se u znak protesta protiv rata polila benzinom i javno se spalila. Nisam obracala paznju na postojanu proizvodnju lazi, pustila sam da teku niz mene kao prljava voda. I tako dalje i tako redom. Moje su akcije zanemarljive, imale su uglavnom pisanu narav. Pisanom rjecju prekasno sam razgnjevila svoju sredinu. Nisam cak, eto, uspjela umrijeti od stida. To sto nisu ni drugi, ne opravdava me.
Da, kriva sam!
Rujan 1994.
