Realizacija metafore
Realizacija metafore
Ne budi opsednut historijskom hitnjom i ne veruj u metaforu o vozovima istorije. Ne uskaci, dakle, u vozove istorije jer to je samo glupava metafora.
Danilo Kis
Kada bismo strasnu ratnu zbilju na bivsim jugoslavenskim prostorima citali kao knjizevni tekst, mogli bismo sastaviti cijeli repertoar narativnih strategija, cijeli leksikon stilskih postupaka, tropa i figura. Pritom ce metoda analize ratne zbilje kao knjizevnog teksta biti isto onoliko tocna (i netocna) kao i svaka druga: politicka, ekonomska, vojno-strateska ili psihoanaliticka. Od rijeci je, naime, sve zapocelo i s rijecima ce sve i zavrsiti. A zbiljsko medjuvrijeme - tisuce mrtvih, izbjeglih, ranjenih i raseljenih gradjana, srusenih kuca, sela i gradova - jednoga ce dana prijeci valjak rijeci i zabetonirati zbiljsku tragediju interpretacijom: povijesnom, politoloskom, vojno-strateskom, kulturoloskom, knjizevnom
Citat Danila Kisa uzet je iz njegovih savjeta mladim piscima. Upozoravajuci pisce da ne shvacaju metafore kao zbilju, Kis ujedno izrazava zebnju da je takvo sto moguce. Danasnja kulturna praksa pokazuje da je za samo dvije-tri ratne godine unistena knjizevnost (kao i svi drugi oblici, recimo to starinskim jezikom, "umjetnicke transpozicije stvarnosti") naprosto jer je ukinuta prva pretpostavka: granica izmedju rijeci i zivota, izmedju nezbiljskog i zbiljskog. Pretvorivsi rijeci u djelo , dakle, jugoslavenski narodi preselili su se u novu dimenziju, u "mitsko vrijeme" u kojem su izbrisane granice izmedju postojecih i nepostojecih svjetova.
U ruskom folkloru postoji oblik bajanja, certyhan'e , sto bismo mogli prevesti kao zazivanje vraga, djavlekanje. Najmastovitiji repertoar umjetnicke uporabe folklornoga djavlekanja moze se naci u Bulgakovljevu romanu Majstor i Margarita. Dovoljno je da junaci samo izgovore rijec vrag i - hop! - vrag je vec pred njima, u prirodnoj velicini i sa cijelom svojom veselom svitom. Praznovjerni ljudi cesto pokazuju oprez pri uporabi nekih rijeci: plase se da se izgovoreno ne dogodi u zbilji. Istu vrstu praznovjerja cesto imaju pisci. Oni, uostalom, najbolje znaju da je vec samo baratanje rijecima - vrazji posao!
Sama rijec RAT odzvanjala je dugo u medijima, njome su mnogi tako uporno udarali kao s kresivom sve dok nije iskocila prva iskra. Razviti veliku vatru vise nije bilo tesko. Izmuceni medijskim ratom, medjusobnim optuzivanjima i mrznjom, gradjani zemlje koja danas vise ne postoji znali su u ocajanju reci: Nek' pukne vec jednom, samo da sve to prestane! I uskoro je zaista puklo. I pritom nista nije prestalo.
Jedan je srpski pjesnik na nekom mitingu prije nekoliko godina euforicno objavio: Dogodio se narod! A narodu koji je poceo postojati (zahvaljujuci "pjesnickoj rijeci"!) srpski fürer Slobodan Milosevic pjesnicki je porucio: Ako ne znamo da radimo, barem znamo da se bijemo . U obrambenu zanosu hrvatski "otac nacije" je rekao: Svaka se drzava radja u krvi. Od vajkada pa do sada, krvlju smo te natapali , tvrdi o istome isto srpska "narodna"
Iznikao u politicko-spisateljskim radionicama, pod patronatom srpske akademije, srpski nacional-socijalisticki program (rijeci, dakle!) dobio je svoju interpretaciju u "laksim" knjizevnim zanrovima "novokomponirane" folk-knjizevnosti. Gde su kosti pradedove, granice su Srbinove , eto najkraca narodne obrade velikosrpskog programa.
Lingvist i etnolog Ivan Colovic1 u knjizi Bordel ratnika (Beograd 1993) ovu novu folk-knjizevnost dijeli na govor ljubavi (kojim se uspostavlja srpski etnicki identitet) i govor
[1 Ivan Colovic: Bordel Ratnika, Beograd, 1993]
mrznje (kojim se podupire nacionalni etnicki identitet zahvaljujuci onima koji ga "ugrozavaju"). Govor ljubavi u novim politickim i rodoljubnim folk-pjesmama pokazuje "ona ista obelezja etnickog zajednistva koja su postala gotovo obavezna opsta mesta danasnjeg javnog govora o etnosu i identitetu: kolektivno pamcenje, vera, jezik, tradicija, teritorija". Tim repertoarom stereotipa (identicni se mogu naci i na hrvatskoj strani!) uskladjivala se "slika srpskog etnickog identiteta sa potrebama nove nacionalisticke i populisticke ideologije i ratne propagande". Govor mrznje je, sudeci prema primjerima, daleko kreativniji. Tako Colovic u novoj folk -knjizevnosti pronalazi nekoliko medjusobno povezanih "registara govora mrznje". To su optuzbe i osude (svih "izdajnika", "izroda" od Murata, Turaka, Hitlera, Genschera, Amerike, titoista, komunista do "mupovaca", "ustasa", tudjina i srbomrzaca); prijetnje (kojima se neprijateljima porucuje sto ih ceka: Oj, ustase, neka, neka / duboka vas jama ceka, / siroka je jedan metar / a duboka kilometar); kletve (kojima se proklinju neprijatelji od Amerike do Tudjmana); psovanje ( Veceras je nase vece, / veceras se Tudjman (Sloba) pece. / Nek se pece i okrece, / Ko ga jebe, nije im'o srece); te na kraju ruganje (na racun Hrvata, Slovenaca, Albanaca i drugih). S tako pripremljenim tekstovnim paketom (pritom nismo spomenuli mnoge tekstove tzv. umjetnicke knjizevnosti!) mogao je, ali nije morao, zapoceti rat. Djavolski trik je u tome da se mnogosto prethodno izgovoreno ili napisano stalo dogadjati u - zbilji.2
A ako se vratimo tezi s pocetka - da je rat, dakle, moguce citati kao knjizevni tekst - onda je jedan od predominantnih stilskih postupaka metamorfoza. Roman Jakobson odredjuje bit metamorfoze kao realizaciju tropa, kao "projekciju knjizevnog postupka u umjetnicku realnost, preobrazbu pjesnickog tropa u pjesnicku cinjenicu, sizejnu konstrukciju". Tako metafora, poredba, simbol mogu u tekstu postati generatorima sizeja. Za
2 Radovan Karadzic bosanski je realizator projekta Velike Srbije, ali i vlastita pjesnickog projekta, o cemu svjedoce cesto citirani stihovi iz njegove pjesme Sarajevo, napisane daleke 1971 godine:
Izgara grad kao tamjana grumen /
u tom dimu i nasa svest vijuga /
Klize gradom prazna odela. Rumen /
Mre kamen, uzidan u kuce. Kuga! /
Spokoj. Ceta oklopnih topola /
u sebi marsira uvis. Agresor /
po nasim zilama kola /
i cas si covek, a cas vazdusni stvor. /
Ja znam da je sve ovo priprema jauka /
sto sprema crni metal u garazi? /
Gle - kako strah pretvoren u pauka /
po svome kompjuteru odgovor trazi.
razliku od knjizevnog teksta, gdje se pocetna metafora (npr. "pozar srca") prema logici svojih sastavnih dijelova dalje razvija u tekstu kao prica (pa tako mozemo ocekivati i - vatrogasce!), u tekstu rata pocetna (izgovorena ili napisana) metafora po istoj logici razvija se dalje u - stvarnosti!
Ratna topografija terora odvija se na jakoj simbolizacijskoj osnovi. Tako ce mnoge gradjevine biti unistene zbog svoje simbolicne vrijednosti; mnogi ce datumi najzescih ratnickih udara biti vezani uz datume koji imaju simbolicnu vrijednost u tzv. kolektivnom pamcenju; tako ce prema jednom svjedocenju srpski vojnici tjerati zarobljene hrvatske vojnike da gutaju krizice (katolicke krizice, koje zbog iste simbolicke vrijednosti hrvatski vojnici nose oko vrata!). Usput receno, u pogrebnim ritualima lijesove vojnika prekrivaju zastavama. Simbolicne nevjeste tako idu sa svojim mladozenjama i u grob.
U jednoj televizijskoj emisiji prikazani su ranjeni hrvatski vojnici. Na bolnickom krevetu lezao je mladic u gipsu. Preko prazna kreveta do njega bila je razastrta hrvatska zastava. Vojnik je tako lezao u bracnom krevetu sa svojom simbolicnom nevjestom, hrvatskom zastavom. To je sve sto imam - rekao je mladic u kameru i rukom njezno pogladio zastavu i dodao: - Cim ozdravim, ponovo cu u borbu .
Autori jedne novokomponirane cetnicke pjesme Hrvatsku dozivljavaju kao djevojku (u pjesmi se djevojka zove Tudjmankom!) koja je ostavila mladica (Srbina!), pretpostavivsi ga drugome (Zapadu, Njemackoj, prije svega). Pjesma nadalje kaze da je tamo, na Zapadu, nitko nece ozeniti nego ce postati "zapadnom kurvom". Srpska ratna silovanja mogu se, dakle, citati kao realizacija metafore ugradjene u cetnickoj pjesmi, kao (zbiljska!) osveta (metaforickoga!) "mladica".
Pasionirani sam citatelj novinskih oglasa. Moju su paznju ljeti 1991. privukli tajanstveni oglasi koji oglasavaju prodaju "kvocki" i "pilica". Raspitala sam se i doznala da je "kvocka" naziv za revolver, a "pilici", logicno, naziv za metke. Nakon godinu dana u svim svjetskim novinama objavljena je jedna od najstrasnijih ratnih fotografija. Na fotografiji se vidjela raspolovljena lubanja anonimnog vojnika i kokos (kvocka!) koja mirno kljuca mozak.
Slicna zoomorfna metafora vezana je uz drugo, daleko razornije oruzje - avionske bombe koju u ratnickom slengu zovu "krmacama". Kruzi prica da su po razorenim slavonskim selima svinje (krmace) jele ljudske leseve.
Sve u svemu, vodje, politicki manipulatori, generali, ubojice, kriminalci, a onda i sami narodi koji su ih izabrali, zaigrali su, zapravo, na BOZJU kartu (U pocetku bijase Rijec, i Rijec bijase kod Boga - i rijec bijase Bog () Sve je po njoj postalo i nista sto je postalo nije bez nje postalo.), i dozivjeli zakonitu, VRAZJU kaznu! Rijec je postala djavolskom zbiljom. A tu strasnu zbilju globalna medijska industrija (ah, djavolja posla!) vraca na pocetak, pretvarajuci je u RIJEC i SLIKU, u ne-zbilju, u marketinski vrijedan produkt, u "literaturu"!
Kruzi prica da se autenticna ratna silovanja po Bosni, snimljena na video-kazete(!), danas prodaju po evropskim i americkim porno-shopovima. Krug se tako zatvara. Ako slijedimo dalje djavolju logiku, onda su se narodi bivse Jugoslavije nasli u krugu iz kojeg, cini se, nema izlaza; preselili su se u neku drugu realnost, u virtual reality, u virtuality
Takav (moguci) rakurs potvrdjuje, uostalom, nedavni napis jednoga srpskog pisca. Optuzujuci Evropu da "baca ovaj nas svijet u ocaj prosjackoga stapa" (autor ovdje misli na sankcije protiv Srbije, odnosno krnje Jugoslavije!) srpski pisac pronalazi utjehu u tome "da u muci i tek fizickom prezivljavanju, ostaju rijeci, kazivanje s koljena na koljeno, gdje se od prasine, krvi i robovanja sklapa uzviseni ep koji sve premoscuje, da ostaju kazivanja slusana sluhom koji smo ponijeli jos od nasih prastarih paganskih bogova".
U vrijeme kad su gradjani Hrvatske euforicno izglasavali drzavnu nezavisnost na zagrebackim standovima suvenira pojavile su se neobicne limenke. Limenke su bile nalik na Coca Coline, s hrvatskim grbom i ispisanom porukom: Cisti hrvatski zrak. Ta poruka poklopila se s (u to vrijeme) najpopularnijim televizijskim reklamnim sloganom za bronhi-bombone: Lakse se dise. Tako su se dvije poruke semanticki poduprle: S cistim hrvatskim zrakom lakse se dise!
Danas se te "politicko-ekoloske" limenke ne mogu vise naci, u prodaji je u ovom casu drugi suvenir: bombonijera dizajnirana kao hrvatska putovnica. Mala industrija kica budno je pratila razvoj politickih dogadjaja i od "cistog hrvatskog zraka" (ili proglasenja nezavisnosti) stigla je do "slatke hrvatske putovnice" (ili do suverene, medjunarodno priznate drzave).
A sto je bilo s cistim zrakom? Bezazlena(!) jezicna poruka ispisana na praznoj limenci ozivjela je poput duha pustena iz boce i stala se na ovaj ili onaj nacin dogadjati u zbilji. Mala fraza - cisti hrvatski zrak - zaplela se u hrvatski jezik poput cicka, zazivjela u novinama, na televiziji, u politici, u misljenju, u svakidasnjem govoru i svakidasnjem zivotu. Danas gotovo da nema novinskog clanka ili televizijske emisije bez rijeci cisto, koja, dakako, podrazumijeva svoj opozicijski par, rijec prljavo. A u novouspostavljenom sistemu vrijednosti, temeljenom na opoziciji cisto - prljavo, zivot se najednom pokazuje vrlo jednostavnim.
Osim vanjskih neprijatelja (Srba, dakle, koji vode i zbog kojih se vodi taj prljavi rat) duh iz limenke, poput marljivog Mr. Cleana ili Meister Propera, u Hrvatskoj ovih mjeseci cisti mnogostosta.
Tako brojni (placeni i dobrovoljni) policajci krvnih grupa zdusno provjeravaju krvne slike hrvatskih gradjana. Tako hrvatski gradjani i sami panicno kopaju po svojim i tudjim biografijama trazeci nepodobne mrljice. Javno deklariranje nacionalne pripadnosti postalo je novo pravilo u hrvatskom bontonu i zato izjava jedne javne osobe (Svima je poznato da u mojoj obitelji vec tristo godina nije bilo bizantijske krvi ), koja bi drugdje zazvucala u najmanju ruku cudno, ovdje spada u normalan red ponasanja. Novu maniru u ponasanju uveli su u javni opticaj hrvatski politicari. Prvi je zapoceo sam hrvatski predsjednik izjavivsi da je sretan sto njegova zena nije ni Srpkinja niti Zidovka (nego Hrvatica). Odmah zatim, slijedeci predsjednikov primjer, jedan je ubogi saborski zastupnik izjavio da je sretan sto je njegova zena Hrvatica, a ne Srpkinja, Zidovka ili, nedajboze, Crnkinja! Ono sto se jos prije dvije godine cinilo losim vicem nedostojnim repetiranja, ili prolaznim nacionalistickim virusom nedostojnim paznje, etabliralo se u nepisano pravilo opce prihvacenog ponasanja.
Bizantijska krv je u novom sistemu vrijednosti (cisto - prljavo) najopasniji zagadjivac. Bizantijski je naprosto druga (finija!) rijec za srpsku, pravoslavnu, sto u istom jezicno -ideoloskom sistemu dalje znaci: lukav, prljav, prevarantski, dakle, posve razlicit od nas. Ili kako je to nedavno utvrdio autor jednog novinskog clanka: "Hrvatsko pucanstvo nije isto sto i srpsko, koje je agresorsko i grupno frustrirano srbijansko -bizantinskom zivotnom filozofijom - ubij, otmi, ukradi, pa zavladaj".
Magicna sprej-sintagma cisti hrvatski zrak cisti hrvatski prostor ne samo od "bizantinaca" koji su krvno razliciti, nego i od unutrasnjih neprijatelja koji su razliciti od vladajuce vecine. U taj red zagadjivaca spadaju nedovoljno dobri Hrvati, saboteri, izdajice, antitudjmanovski komandosi, komunjare, jugo-nostalgicari, neistomisljenici . Tako su svi kandidati stranaka u nedavnoj predizbornoj kampanji, ukljucujuci i samog predsjednika, obecali "veliko ciscenje" od gore navedenih zagadjivaca.
Duh iz limenke, Mr. Cisti Hrvatski Zrak, cisti hrvatske prostore ne samo od zivih nego i od ne-zivih neprijatelja, od "simbola vlasti nenarodnog rezima", na primjer, kako je to objasnio autor novinskog napisa u kojem opravdava rusenja spomenika zrtvama fasizma.
Duh iz limenke inspirirao je i samozvane cistace, "dinamitase", koji su na sebe preuzeli ulogu da dinamitom ociste hrvatska mjesta od kuca ciji su vlasnici Srbi, ali i nedovoljno dobri Hrvati. U zaru ciscenja cistaci se ponekad sluze i prljavim sredstvima. Jedno od takvih je obmazivanje kuce govnima. Tu originalnu metodu ciscenja navodno su primijenili stanovnici malog otocnog mjesta na Jadranu. U pitanju je bila kuca nepopularnog bivseg jugoslavenskog ministra, Hrvata. Mjesna policija nije nicim pokazala da su metode ciscenja neprihvatljive. I sama je, uostalom, duboko prozeta duhom novoga higijenicarskog slogana.
Duh iz limenke uvukao se i u institucije, posebice ministarstvo kulture, gdje su se sluzbenici na celu s novom ministricom, pokazali najmarljivijim cistacima. Ocistili su skolske programe od svega sto je nepodobno, a zbog cistog hrvatskog zraka ministrica je javno preporucila da predavaci hrvatskog jezika u skolama imaju biti "cisti Hrvati". Pritom je hrvatska javnost presutno odobrila ministricine upute. Nijedna institucija - cak ni hrvatski filozofski fakulteti, koji skoluju nastavnike hrvatskog jezika i knjizevnosti - nije ulozila javni protest.
Mr. CHZ uvukao se i u biblioteke. Slijedeci maglovite upute hrvatskog ministarstva za kulturu rodoljubivi bibliotekari tiho sklanjaju knjige srpskih pisaca u podrume, ciste police od neprijateljske cirilice, ali i latinicnih tekstova koje prozima "jugoslavenski duh". Na knjigama hrvatskih pisaca pojavila se lijepa dizajnirana traka, hrvatski pleter. Taj mali znak ubuduce ce jasno dijeliti hrvatske od svih ne -hrvatskih pisaca.
Mr. CHZ pocistio je stare nazive ulica, skola, institucija, trgova. Taj pregalacki mali duh usao je u poduzeca, na radna mjesta i vec dvije godine cisti prostor od - "neistomisljenika". Sve te tihe, nevidljive, i, dakako, na pozadini velikih ratnih strahota zanemarive cistke samo potvrdjuju da je mala sprej -sintagma dozivjela svoju veliku realizaciju.
Zar cistoce koji je zahvatio hrvatske prostore ne preza od svojih grotesknih oblika (uostalom, konacno smo svoji na svome, zasto bismo se stidjeli jakih osjecaja!). Tako je nekad popularna jugoslavenska komicarka (koja se pojavljivala u liku priproste, brbljave cistacice, a nije nevazno da je upravo kao "cistacica" na novogodisnjim drzavnim proslavama zabavljala "diktatora" Tita) u nedavnom intervjuu izjavila da nakon smrti zeli da je omotaju u hrvatsku zastavu i pokopaju u hrvatsku zemlju. Tada ce, kaze, biti sretna, jer ce njezin les jesti - hrvatski crvi!
Rijeci cisto i zrak usle su u rjecnik najpoznatijih hrvatskih umova pa je poznati hrvatski intelektualac u jednom od televizijskih nastupa na priglupo pitanje novinarke - kakve zene voli - odgovorio kratko i jednako glupo: ciste! . Nekoliko mjeseci kasnije intelektualac ce pozivati te ciste hrvatske zene da daju zivote svojih sinova za obranu slobode, a nesto kasnije u pogrebnu govoru poginulim hrvatskim vojnicima reci ce da nicim ne smijemo uprljati svoju slobodu, odnosno da i nasa smrt mora biti cista.
Drugi je pak hrvatski intelektualac euforicno podrzavsi ideju "duhovne obnove" hrvatskog naroda poetski zakljucio: "To je put duhovne obnove, lijepa i cista (kurziv moj) narastaja, put ljudima, nama, vedre i ciste (kurziv moj) savjesti".
Treci pak hrvatski intelektualac zadrzat ce se vise na "zracnosti" metafore pa ce objasnjavajuci pojam "duhovne obnove" napisati: "Zato kad govorimo o duhovnoj obnovi, moramo poci od znacenja pojma duha () Vec je u hrvatskoj rijeci sadrzano izvorno upucivanje na zrak koji disemo, dah odnosno dusu".
Zazivjela u hrvatskoj svakidasnjici mala sprej-sintagma ocito ne mari mnogo za pravila dobra ukusa nego i dalje cisti sve pred sobom. Hrvatske novine pune su prijetecih tekstova, a jedna od najcescih prijetnji ponovo je vezana uz - zrak! "Ako taj i dalje misli disati hrvatski zrak, a ponasati se kako se ponasa" - obicno pisu ljutiti rezimski novinari. I pritom su duboko u pravu! Jer disati hrvatski zrak jedino je sto hrvatskom gradjaninu preostaje. Uskoro, naime, nece imati ni toliko novaca da kupi hrvatski kruh.
I tako. Dodajmo jos da je kolovoz 1992, hrvatski zracni prostor je cist, nebo je nad Zagrebom plavo, a zrak svakim danom sve cisci i rjedji. Dise se kao na Andama, na skrge. S druge strane, lijecnici uvjeravaju da bas takav zrak pogoduje stvaranju crvenih krvnih zrnaca. A crvena je, zna se, boja - rodoljublja.
Kolovoz 1992.
