II. palindromska zavjera
II. palindromska zavjera
Slucaj je htio da iz kutije sa starim papirima nedavno ispuzne moja stara, zaboravljena pocetnica. Pogled na prvu stranicu i prve cetiri slicice ispunio me (bas kao Prousta) onom mjesavinom osjecaja koju donosi naglo sjecanje. Sjecam se kako sam se dugo i strasno zagledavala u svjeze i ciste boje (najcesce svijetloplave i svijetlozelene), pamtim kako sam energijom zanesena pogleda jednostavnim, plosnim crtezima dodavala dubinu. Nisam imaginirala pricu, istrazivala sam pomno detalj, svaki i najmanji detalj. Pogledom sam istrazivala slicice u mojoj pocetnici kao riba bistro rijecno dno.
I sada pamtim uzitak s kojim je olovka u mojoj ruci umnozavala jabuke, kruske, sljive, zanosne kruzice (bobice grozdja!); uzitak kojim je iscrtavala simetricne repice na jelkama (njima sam uredno posumljavala svoje biljeznice). Pamtim beskonacne redove urednih mrkvi, lukovica i krumpira. Sjecam se dirljivog optimizma tog beskonacnog umnozavanja. I kao da sada cujem te svoje kruske i jabuke kako se kotrljaju izvan prostora biljeznice i ispunjavaju neki drugi, imaginaran prostor. Sve te crte i crtice, debelo i tanko, svi ti prozorcici, kruzici i puzici, sve te kukice i udice, sve te kvacice i tockice - svi oni suste, siste, komesaju se u tom imaginarnom prostoru, nisu nestali. Mozda ce ih netko jednoga dana pustiti napolje da postanu pravi prozor, prava kruska, prava rijec, recenica.
Promatram slike. Jos ne znam citati. Zamjecujem sretan sklad izmedju najrazlicitijih predmeta i pojmova. Tu su i konj i knjiga, i covjek i c avao, cipele i cvijet Svako zadovoljno (to cu tek saznati) izgovara svoje glasove: djecak (ah!), djevojcica (oh!), ovca (meeee!), krava (muuu!). Zamjecujem predmete: radio kakvog vise nema, brisaljke i pisaljke kakvih vise nema. Zamjecujem strastvenu vjeru u civilizacijski napredak. Na jednom crtezu djeca radosno masu avionu, na drugom sretna obitelj okupljena oko stola. A na stolu - radio! Parnjaca (kakve vise nema!) juri u sretnu buducnost. Mostovi premoscuju rijeke, dimnjaci pustaju veseo dim, traktor ore zemlju, a brod more. Brod se zove Bakar (to cu tek saznati). Ljudi (muskarci, to tek sada vidim) veselo rade: avijaticari i traktoristi, lijecnici i rudari. Zene su samo mame. Ili djevojcice.
Nebo je plavo, sunce sija, oblaka i kise nigdje, ni kod slova O, ni kod slova K.
Ucim slova. A - kao avion, U - kao uho, O - kao osa, I - kao igla. Miro, Maro, more! Hura, hura, more! Ris, sir, mir, mis, so, som, is, mis
Ucim recenice. Dzemal i Dzafer su dobri drugovi. Oni su iz Bosne. Dzafer nema nikoga svoga. Zivi kod Dzemala. Dzemalova mati ga voli kao sina. Dzemal i Dzafer odlaze u daleki grad da uce zanat. Dzemalova mati svakome stavlja u dzep jabuku. Na rastanku kaze: Ucite, djeco, radost materina! Obradujte mater dobrom svjedodzbom!
Recenice udaraju tihe pecate, ucrtavaju zajednicke koordinate po cistim poljima buducih osobnih zivota. Izdvaja se O - kao obitelj. Izdvaja se D - kao domovina. (Drzava se novim planom za svakoga brine sina, zaista je kao majka, prava majka domovina). Pritom je drzava nesto posve nerazumljivo. Domovina, to su more i planine, i to je nesto razumljivo. Izdvaja se B - kao brat. Svi su ljudi braca, osobito Afrikanci.
Vrlo daleko, u Africi, zive narodi crne boje. Susrecu radosno nase mornare. Pokazuju crvenu zvijezdu na nasoj zastavi. Cvrsto stezu ruke nasim mornarima i na svojem jeziku klicu: Jugoslavenski mornari su nasa braca!
Postoje Srbi i Hrvati. Oni su takodjer braca. A kad se bratska srca sloze i olovo plivat moze! Tako tvrdi moja Pocetnica.
Koordinatni sistem Pocetnice ne gradi se na suprot nostima. U svijetu Pocetnice ne postoji zlo. Postoji samo dobro, liseno svoga opozicijskog para. Dobro je uciti, biti cist ( Svako jutro, svako vece, ti se peri sam, a prljave "dimnjacare" neka bude sram!). Treba biti marljiv (Tko je vrijedan, tko je mlad, hajde s nama sad na rad!). Zli su zasada samo fasisti. Uz njih uglavnom ide pridjev - crni.
Pocetnica nam je dala nove vjerne drugove - pise velikim slovima u mojoj pocetnici. Ti novi drugovi su slova. Tesko onome tko je bez tih drugova! - prijeti moja pocetnica.
U skolu sam posla 1957. Te godine dobila sam pasos za Gutenbergovu galaksiju, ali i jedan drugi, unutrasnji, nevidljivi. Pocetnica je neka vrsta pasosa nekoliko generacija. Nekoliko generacija je citav jedan - narod.
Svatko ima svoju pocetnicu. Narod koji se iscilio iz pocetnica nekoliko desetljeca prije mene ne poznajem. Njega su ucili pravilnom, urednom i strogom svijetu u kojem Afrikanci ne samo da ne izgovaraju cudnovate recenice nego uopce ne postoje. Uredan, strogi svijet sugerira cijena otisnuta na prvoj stranici (22 novcica za kruto vezanu) i nakladnik Kraljevska hrvatska, slavonska i dalmatinska zemaljska vlada, 1885 godine .
Onaj pak narod koji se isciljuje iz nove pocetnice (posudila sam od jednog prvoskolca i tu, tiskanu 1990) necu upoznati. Njegova pocetnica ima naslov Dobro jutro 1 i Dobro jutro 2.
U svijetu proslostoljetne pocetnice vlada sigurnost: u njemu postoji Bog. Pocetnica je jamac neosporivih istina (Omorika je drvo. Vuk je zvier. Zastava je od svile. ), granice svijeta, domovine, jasne su (Domovina je Hrvatska, Slavonija i Dalmacija), a slova se uce pomocu sela, gradova, rijeka i planina omedjene domovine. K - kao Krizevci, P - kao Papuk
Domovina u mojoj pocetnici nije omedjena, postoji Pula (Pisemo pismo pioniru Peri u Pulu. Ponosni smo sto pisemo perom. Pero, pisi nam o Puli.). Postoji Filip koji je Slavonac i Frane koji je Dalmatinac, postoje nasi mornari (opet mornari!) i nase more (Eno, naseg mora! Veliko je i plavo! Na moru su veliki valovi ). Ono se, medjutim, nigdje ne zove Jadranskim.
U pocetnici prosloga stoljeca stjecu se znanja o zivotu; o brasnu i psenici, o evandjelju i vremenu sjetve. Rijeci su razmaknute, uce se po slogovima. Biti pobozan, skroman i radin vrijednosti su uredjena svijeta proslostoljetne pocetnice. U toj pocetnici djeca uce sto su novci, sto su mjere, mjeseci, godisnja doba, svetkovine, praznici, zanati. Imena su brojna. Ladislav, Sisman, Ljudevit, Sofija, Gavrilo, Cvjetana, Cestislava, Cutimira. Srebro je bielo, sunce je svietlo, sas je zelen, lubenica je slastna, ljustura duguljasta. Cestislava je ime
Imena u mojoj pocetnici su hrvatska i srpska, pravilno rasporedjena. Koliko Josipa toliko Mitara, koliko Djordja toliko Ivana.
Djeca u novoj pocetnici zovu se Bobo i Beba, Bibo i Biba, Nino i Nena. Na stranicama proslostoljetne pocetnice ne postoji sumnja u istinitost svijeta. U pocetnici iz 1990. svijet ne postoji. Nema gradova, rijeka i planina, domovina se ne mjeri. Ne postoje Jovani i Ivani. Samo je abeceda ista: auto za A; bubanj - za B; vjecna udica za - U Iz nove pocetnice ispadaju listovi, moja je bila tvrdo uvezana.
Crtezi u mojoj pocetnici su realisticni, s brojnim detaljima. Boje su ciste poput svjeze olicene seoske kuce. Crtezi u novoj pocetnici su stilizirani, nalik na karikaturu. Boje su pastelne. Likovi djece umjesto ociju imaju tockice, umjesto osmijeha oprugice. Lica odraslih ne razlikuju se od djecjih. Iste tockice i oprugice.
U novoj pocetnici nasle su se slike svijeta koji vise ne postoji. Tito i pioniri. Prvasi, koji u ovom trenutku uce iz te pocetnice, ne primaju se vise u pionire (biti primljen u pionire - fraza je iz bivsega vremena). Tito je samo spomenik (fotografija spomenika), a partizani u djecjoj svijesti mogu biti pomijesani i s - fazanima. Zbilja ne pokriva crtez, crtez ne pokriva zbilju. Svijet nove pocetnice nalikuje svijetu crtanoga filma ( Cuo sam i ja, kao i ti, netko se smije, hi, hi, hi, hi. Nikada nije smijeh bio zlo, netko se smije, ho, ho, ho, ho. Kao da lako gleda na sve, netko se smije, he, he, he, he, Valjda se sreca, i dobra i sva kriju u smijehu, ha, ha, ha, ha). Svijet nove pocetnice nepostojeci je svijet papirnate srece.
Svijet moje pocenice pokriva svakidasnju zbilju. Preko slicice majke u cistoj pregaci koja ispraca djecaka u skolu prelama se slika moje mame. Sjecam se jasno snjeznobijelih pregaca, cistog posteljnog rublja, zavjesa i jastucica, te estetike siromastva. U opcoj, zajednickoj poslijeratnoj neimastini vaza s poljskim cvijecem, zavjesica, jastucic i besprijekorna cistoca uspjesno su prekrivali nedostatak predmeta.
A - kao auto i slicica automobila otvara podrucje nikad napisane i nikad artikulirane (da li smo se stidjeli?) jugo -mitologije. Pamtim onu opcu strasnu vjeru da novi dan donosi bolju buducnost (Ove godine kupujemo auto, a iduce godine idemo na more!).
Tvornica cipela "Crvena zvijezda" (tako pise u pocetnici) i slika djecjih cipela (i ja sam imala takve, s izrezanim vrscima: rasla sam, a cipele su bile skupe) povlaci za sobom cijelu jednu povijest jugo-svakidasnjice: sjecanje na cipele zasiljenih vrhova (spicoke!), na prve najlon mantile (suskavce!), prvo najlonsko rublje, bijele najlonske kosulje, prvu narancu, prve bombone, prvu cokoladu, prvi odlazak u Trst
Miro, Maro, more! Hura, hura, more! - nije aliteracijska recenica za vjezbanje glasa R; nju smo izgovarali svaki puta kad bismo ugledali more. Slika obitelji na prozoru vlaka (jasno se vidi JDZ - Jugoslavenska drzavna zeljeznica, na latinici i na cirilici) pokriva uzbudljiva realnost putovanja vlakom (skolski izleti u Zagreb, glavni grad Hrvatske, u Beograd, glavni grad Jugoslavije).
U slicici radioaparata prepoznajem jasno prvi jugoslavenski radioaparat Nikola Tesla (sjecam se kako sam se u mraku strasno zagledavala u magicno titravo zeleno oko), a obitelj okupljena oko stola pouzdano slusa Emisiju za pomorce . Slusali su je oni na brodovima, oni koji su imali nekoga na brodu i oni koji nikada nisu vidjeli ni brod ni more. Ta pozornost kojom obitelj slusa radio prekriva realnost tadasnje jugo-svakodnevice: stisnuti uz radio ljudi su slusali carobna imena dalekih luka i mora, a neki Mato Matic koji pjesmom Jugoslavenski mornari pozdravlja svoju obitelj, zenu Katu, majku Mariju i sina Joska - imao je istu vaznost kao i prvi let na mjesec.
Tito iz pocetnice bio je realan Tito, taj kome smo upucivali pisma za rodjendan smotana u trubicu i gurana u drvene, rucno izradjene stafete. Pamtim smotavanje pisma u trubicu i guranje pisma u taj vazan predmet. Tada to nije bilo tek "pismo u boci" nego pismo s jasnim adresatom koje ce biti i procitano. U to, zbog neceg, nije bilo nikakve sumnje.
U skolu sam posla 1957. Te godine dobila sam pasos za Gutenbegrovu galaksiju, ali i jedan drugi, nevidljivi. Pocetnica je neka vrsta pasosa za nekoliko generacija. Nekoliko generacija je citav jedan - narod.
Taj svoj narod prepoznajem. Iscilio se iz pocetnice poput one gomile prozracnih krusaka i jabuka. Prepoznajem ga uvijek. Prepoznajem ga na medjunarodnim aerodromima, gdje se stopljen s drugima teze otkriva. Prepoznajem ga po nekom trzaju, po nacinu na koji zvjera uokolo, po nacinu na koji se trudi da ne zvjera, po nacinu na koji predaje prtljagu, prepoznajem ga i kad putuje u drugom smjeru, i kad je dobro mimikriran u inozemnu odjecu, i kad se, dakle, pravi da je nesto drugo.
Ljudi koji ce pisati novu pocetnicu za svoje djake pripadaju narodima koji su se omotali u nacionalne zastave kao u svoj jedini identitet. Taj identitet ih cini sigurnima, daje im osjecaj realnosti, poput dobro provjerene marke "Burberry" ogrtaca. Prolazit ce po medjunarodnim aerodromima kao (tvrdo uvjereni) Hrvati, Srbi, Slovenci, bez trzaja na licu i zvjeranja uokolo. U pocetnicama ce se izmijeniti jezik, pismo, simboli, pojmovi A neka nova generacija dobit ce svoj pasos: jedan za Gutenbergovu galaksiju, i drugi, unutrasnji, nevidljiv
Travanj 1991.
Pocetnica, mala utopija, koja je na pocetku bila sinkrona sa zivotom, vrlo se brzo pretvorila u prasnjavi dokument proslosti. Zivot je krenuo u osvajanje nekih ljepsih, bogatijih slika. Medjutim, 1991 godine, kada je zapocela posljednja, najkrvavija faza demontaze jugoslavenske utopije, vrijeme se smotalo u prsten i sve se vratilo na - pocetak! Umorna od zahuktalih strategija medijskog rata punog "buke i bijesa" demontaza se vratila golim, jasnim slicicama iz moje Pocetnice! Jovani su krenuli na Ivane, cirilica se zavadila s latinicom, Srbi s Hrvatima, Djordje se potukao s Dzaferom, zeleni avioni s crvenom zvijezdom iz moje pocetnice prijeteci su uzletjeli, nasi jugoslavenski mornari granatirali su s brodova nase luke. Domovina bez granica stala je usijecati svoje nove granice. Knjige, nasi najbolji drugovi, gorjele su, krhotine visestoljetnih crkava letjele su zajedno s krhotinama Titovih gipsanih glava. Slova, likovi, simboli iz moje bezazlene pocetnice jurnuli su da uniste sami sebe. Utopija je poput Erisihtona naocigled jela samu sebe, a na opustosenim mjestima poceli su, poput bezazlenih jaja, nicati obrisi novih - pocetnica!
