I. taman pocetak
I. taman pocetak
Rodjena sam u petom desetljecu 20. stoljeca, cetiri godine nakon zavrsetka Drugog svjetskog rata. Rodila sam se u Jugoslaviji, u malom industrijskom mjestu nedaleko Zagreba, glavnoga grada republike Hrvatske. Tih se godina radjalo mnogo djece. Zemlja unistena ratom ubrzano je gradila svoju buducnost. Prema svjedocenju moje mame vec u drugoj godini zivota dobila sam - avitaminozu. Medjutim, vec u petoj okusila sam prvu narancu, cega se jasno sama sjecam. Od te prve narance zivot je nadalje svakim danom potvrdjivao nezaustavljivi hod u bolju buducnost.
Kad sam krenula u skolu naucila sam da je Jugoslavija zemlja koja ima sest republika i dvije autonomne pokrajine, sest nacionalnih zajednica i vise nacionalnih manjina. Naucila sam da u Jugoslaviji ima vise jezicnih zajednica, te da se osim slovenskoga, makedonskoga i jezika nacionalnih manjina (albanskoga, madjarskoga, romskoga, talijanskoga i drugih) postoji hrvatskosrpski ili srpskohrvatski, ili pak samo hrvatski i srpski, jezik kojim u raznim varijantama govore u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i Bosni. Naucila sam da Jugoslavija ima tri velike religijske zajednice - katolicku, pravoslavnu i muslimansku - i mnogo malih. Naucila sam da je Jugoslavija mala i lijepa zemlja na brdovitom Balkanu. Naucila sam da moram cuvati bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svog . Ovo posljednje bila je neka vrsta slogana, cije pravo znacenje nisam bas najbolje razumjela. Vjerojatno me zbunjivala pjesnicka sintagma zjenica oka svog.
Kad sam poodrasla sve nauceno potvrdilo se kao istinito, a osobito ljepota zemlje na brdovitom Balkanu. U prvim dokumentima pod rubrikom nacionalnost upisala sam: Jugoslavenka. Rasla sam unutar ideoloskog okvira koji povjesnicari i politolozi zovu - titoizmom.
Titoizam je podrazumijevao (lazni ili stvarni) internacionalizam (cak i kad je on, Tito, putovao, a mi smo se divili novinskim fotografijama s dalekih putovanja). Na razini obicna zivota ta je ideoloska floskula djelovala tako snazno da su moji roditelji pristali da skoluju dvoje djece iz Konga. Sjecam se kako sam nestrpljivo iscekivala svoju "bracu" iz Konga, koja iz razloga koje danas vise ne pamtim nikada nisu stigla.
Titoizam je nadalje podrazumijevao (lazno ili stvarno) bratstvo i jedinstvo, posljedica cega je bio zajednicki jugoslavenski kulturni prostor. Na razini svakidasnjeg zivota stvari su bile puno jednostavnije: prvi decko koji me je poljubio zvao se Budo, bio je iz Zajecara, a poljubac se dogodio na obali rjecice cije ime vise ne pamtim, u svakom slucaju u bratskoj Srbiji.
Titoizam je nadalje podrazumijevao (lazni ili stvarni) antistaljinizam, sto je na razini kulture znacilo prekid s ionako kratkovjekim socrealizmom, a na razini zivota i smrti za neko vrijeme Goli otok, jugoslavenski gulag. Na razini svakidasnjeg zivota stvari su bile jednostavnije: moja djecja kultura sastojala se od grckih mitova, prica o hrabrim partizanima i holivudskih filmova. Moj djecji idol bio je Audie Murphy, junak americkih westerna. Americki filmovi bili su najefikasnija i najjeftinija propagandna podrska znamenitome Titovu NE upucenom Staljinu.
Rasla sam u kulturi koja je brzo prihvacala tudje vrijednosti: od talijanskih cipela do kult-pisaca. Jednom sam tako bila na knjizevnoj veceri na kojoj je gostovao poznati americki pisac. U domacoj publici proradio je kolektivni kompleks inferiornosti. Poznajete li Ivu Andrica, Miroslava Krlezu, Danila Kisa? - pitali su moji zemljaci s usrdnom ljubaznoscu vrsnih konobara. Ne - mirno je odgovorio americki pisac. A Milana Kunderu? - upitao je brzopleto netko iz publike. Dakako, rekao je americki pisac. Publika je zadovoljo uzdahnula. Svi su u tom trenutku bili spremni zakleti se da je Kundera nas pisac. Svi su bili spremni zakleti se da se i zemlja zove Jugoslovakija samo da Kundera to i ostane. Nasim piscem.
Rasla sam u kulturi koja se ponosila time da hvata korak sa zapadnim svijetom, iako su se kod kuce - makoliko to zapadnom citaocu, a i onom domacem, pogodjenom kolektivnom amnezijom, zvuci neuvjerljivo - znale dogadjati stvari umjetnicki zanimljivije od onih u svijetu. Zato sam s dubokim razumijevanjem "istocnog" i dobrohotnom skepsom "zapadnog" covjeka slusala prije nekoliko godina svog ruskog kolegu koji je u iskrenom perestrojka-ushitu rekao: Dodji, vidjet ces, imamo postmodernizma kao govana. Samo sapuna nemamo .
Rasla sam u multinacionalnoj, multikulturnoj i monoideoloskoj zajednici pred kojom je bila buducnost. Politika me nije zanimala. Roditelji me nicemu takvom nisu ucili. Rijeci vjera, narod, nacija , ili pak komunizam i partija - nisu mi nista znacile. Jedina "politicka" recenica koju sam napisala (a i nju sam ukrala od jednog djeteta) glasi: Volim svoju zemlju zato sto je mala pa mi ju je zao.
Zivjela sam okruzena knjigama i prijateljima. Nikako nisam mogla razumjeti svoju mamu koja je unazad desetak godina iz nepoznatog razloga pocela uzdisati: Samo da ne dodje do rata, sve je dobro, samo da ne dodje do rata . Nerviralo me to uzdisanje bez pokrica, njezinu zabrinutost pripisivala sam starenju. Jedina predodzba koju je rijec rat mogla izazvati u mojoj glavi bili su popularni djecji stripovi o Mirku i Slavku, djecacima-partizanima. Pazi, metak, Mirko! Hvala ti, Slavko! - izgovarali su stripovske replike mali partizani.
Zato sam se, valjda, kad sam se ujesen 1991. prvi puta nasla u sklonistu, osjecala kao statist u kakvom ratnom filmu. Sto to veceras prikazuju na televiziji? - pitala je moja susjeda, senilna osamdesetogodisnjakinja, svoju kcerku. Poceo je rat, mama - odgovorila je kcerka. Glupost! Poceo je film - rekla je starica i udobno se namjestila u naslonjacu.
Vrijeme se smotalo u kruznicu i tocno nakon pedeset godina, u devetom desetljecu 20. stoljeca, zapoceo je novi rat. Ovoga puta nije bilo zlih Nijemaca, crnih fasista , domaci sudionici podijelili su uloge izmedju sebe. Tisuce ljudi izgubile su zivote, domove, djecu, tisuce ljudi postale su nesretnicima, emigrantima, izbjeglicama i beskucnicima u vlastitoj zemlji. Rat je prodirao u sve pore zivota, curio s vjecno upaljenih tele vizijskih ekrana, iz novinskih vijesti i fotografija. U rasko madanoj zemlji paralelno su se vodili stvarni i mentalni ratovi. Granate, prave i mentalne, brisale su ljude, kuce, gradove, pamcenje. U ime sadasnjosti vodio se rat za proslost, u ime buducnosti rat protiv sadasnjosti. Rat je u ime nove buducnosti zderao buducnost. Ratnici, gospodari zaborava, rusitelji stare drzave i graditelji novih, svim su strateskim sredstvima uspostavljali kolektivni zaborav. Samopozvani gospodari zivota i smrti uspostavljali su koordinate pravog i krivog, lijevog i desnog, istinitog i laznog.
I sve je postojalo istodobno: jedni su ginuli za svoju domovinu, drugi su u njezino ime ubijali i krali, jedni su gubili domove, drugi su ih stjecali, jedni su gubili identitet, drugi su tvrdili da su ga konacno stekli, jedni su gubili, drugi dobivali, jedni su postajali ambasadorima, drugi invalidima, jedni mrtvima, drugi tek zivima... Sve se sazelo u istom trenutku, sve je postojalo tako ocigledno i bestidno ISTODOBNO: u istoj sekundi zivot i smrt zivjeli su svoje najrazlicitije oblike.
Pojedini vojnici trazili su da se vrate na front: tvrdili su da se pod granatama, u rovu, zivi mirnije! Pojedini, izbjegli iz Sarajeva, stanovnici trazili su nacine da se vrate: tvrdili su da se u Sarajevu zivi ljudskije! Mirni gradovi zivjeli su nevidljivi pakao. Iz svoje krhke sigurnosti proizvodili su mrznju (jedni kao zrtve, drugi kao krvnici) ne shvacajuci da mrznjom produzuju zbiljski rat. Kolicina zla nanesena neduznima u Sarajevu prelijevala se poput radioaktivnog otrova, svatko je, i ne sluteci to, dobio svoju dozu radijacije. Mjesta, gradovi, sela slicili su na laboratorije, ljudi su bili sudionicima nevidljiva eksperimenta, a da to nisu znali.
Ako im se ukine hrana, stakori nakon nekog vremena najprije pojedu vlastitu djecu, a onda pocinju jesti jedni druge. Svima nam je bila ukinuta hrana: proslost, sadasnjost i buducnost. Buducnosti nije bilo jer se vec dogodila. Dogodila se, jer se, na svoj nacin, jos jednom dogadjala proslost.
U proljece 1993. u jednom restoranu u Antwerpenu, gdje sam sjedila s prijateljima, stolu je prisla Cigancica nudeci buketice ruza. Odakle si, pitala sam je. Ja sam Jugoslavenka, Ciganka, odgovorila je mala. Nema ti vise Jugoslavije, rekla sam. Moras biti odnekud, mozda si iz Makedonije? - pitala sam. Ja sam Jugoslavenka, ja sam Ciganka, bila je uporna mala.
Jugoslavenski Cigani koji su se razmiljeli po Evropi danas su, cini se, jedini ostali Jugoslavenima, a preostali ex-Jugoslaveni postali su u medjuvremenu beskucnicima, egzilantima, izbjeglicama, apatridima, izopcenicima, novim nomadima, sve u svemu - Ciganima.
Sada vise ne znam tko sam, ni odakle sam, niti cija sam , rekla je moja mama kada smo jednom, uspanicene sirenom za zracnu uzbunu, trcale u skloniste. Iako danas posjedujem hrvatsko drzavljanstvo, kada me netko pita tko sam, ponavljam rijeci moje mame: Sada vise ne znam tko sam... Ponekad se prisjetim pa kazem: Ja sam post-Jugoslavenka, Ciganka.
U rujnu 1993. (kada sam se i sama pridruzila novim evropskim nomadima) kasni sati u prigradskom vlaku München-Tutzing ispljunuli su zgodu ciji je pravi autor mogao biti Milan Kundera. Na jednoj od stanica u kupe je usao covjek boreci se s velikom uramljenom slikom i sjeo na sjediste nasuprot mome. Covjek je bio malko pripit, gundjao je nesto, ne znajuci kamo bi odlozio sliku. Na slici je bio portret (ili retusirana fotografija u boji) nekog vaznog covjeka u uniformi.
- Tko vam je taj? - pitala sam.
- Jedan tip - promrmljao je moj suputnik
- General?
- Jedan tip koji je imao znacajno mjesto u mome zivotu
- Odakle?
- Iz Cilea...
- Meni vise lici na nekog ruskog generala...
- Nije Rus...
- Pa tko je onda?
- Klement Gottwald - rekao je moj suputnik rezignirano. Rezignacija se odnosila na njegovu stopostotnu uvjerenost da ja, putnica u kasnom vlaku München - Tutzing, ionako necu znati tko je Klement Gottwald.
- O, Klement Gottwald!
- Kako znate za Klementa Gottwalda!? - zapanjeno je rekao moj suputnik.
- Iz Kunderina romana! - lanula sam, prisjetivsi se epizode s fotografijom komunistickog vodje Klementa Gottwalda na balkonu.
- Taj s Clementisovom subarom na glavi...- dodala sam tonuci u vlastitu glupost. Moj je suputnik medjutim zivnuo. Bio je Ceh, dakako. Vec dvadeset i pet godina zivi u Njemackoj, nabavio je sliku, kaze, radi djece, njima mora objasniti povijest svoje emigracije.
- A onda cemo po njemu sprejem... Sprejem! - doviknuo je veselo izlazeci iz vlaka.
Dok sam pogledom pratila covjeka kako se na pustom peronu bori sa slikom, palo mi je na pamet da neke zestoke uvrede ne zastarijevaju ni nakon dvadeset i pet godina. Iz perspektive uvrijedjenoga, dakako. Iz perspektive promatraca one su tek jedva razumljivi citat iz nekog davno procitanog romana.
Tekstovi u ovoj knjizi nastali su iz slicne duboke uvrede, cak i kada ne govore o njezinu izvoru. Dvadesetopetogodisnji osobni kosmar moga suputnika je zavrsen, imenovan i uramljen. Moj kosmar jos traje, drukcije je prirode i ne da se uramiti.
Moji tekstovi - citani iz perspektive udaljena citaoca (putnika u nocnom vlaku na nekoj evropskoj pruzi!) - ne premasuju znacaj kratke fusnote zbivanjima u Evropi na kraju dvadesetog stoljeca. Citani iz najblize perspektive jos ne znace vise od osobne fusnote vremenu rata u zemlji koje vise nema.
Ipak, moji tekstovi ne govore o samom ratu, vise se bave zivotom na njegovu rubu, zivotom u kojem vecini ljudi malosto preostaje. Piscima - ukoliko ne postanu pred sjednicima, ratnim huskacima, politickim liderima, rodoljubima-profiterima ili akviziterima tudje nesrece - preostaje, cini se, tek SAMOOBRANA FUSNOTOM.
