DUBRAVKA UGRESIC - KULTURA LAZI
Die Kultur der Luege, Frankfurt am Main: Suhrkamp Verlag (ed. suhrkamp)1995;
nizozemsko izdanje: De Cultuur van leugens, Amsterdam: Nijgh&Van Ditmar1995
PAZNJA!!!
U 9. mjesecu konacno hrvatsko izdanje:
Biblioteka BASTARD
Arkzin d.o.o, Zagreb 1996.Svaki je nesretan pisac - onaj sto pisuci hoce i misliti - nesretan nasvoj nacin! Toj se grupi pisaca pridruzio nov primjerak spisatelja kojise na aktualnoj hrvatskoj sceni javlja na onom praznom mjestu sto se, nakonsloma iluzija o prosvjetljenom socijalizmu, sve vise prepoznaje kao mjestopisca-disidenta, pisca kojeg u bivse-jugoslavenskoj Hrvatskoj nije bilo,a koji je tako karakteristican za druge istocnoevropske i osobito srednjeevropskeknjizevne kulture pod socijalistickim ili komunistickim rezimima. Iakose Hrvatska moze pohvaliti plejadom knjizevnika progonjenika bivseg rezima,ni jedan od njih ne ispunjava onaj jedan uvjet da bude prepoznat disidentom:ni jedan od njih nije bio politicki fanatik demokracije ! Tu suulogu strastvenika borbe za demokraciju i ljudskih prava, osobito knjizevnickihprava - kao sto treba biti zaboravljeno - u Hrvatskoj preuzimali lijevikriticki lojalisti prosvjetljenog socijalizma (P. Matvejevic ) isamo rijetke laste "hrvatskog proljeca" (I. Z. Cicak).
Na to bivse mjesto lijevog disidenta lijevog rezima stupa sad pisac/spisateljicaposve cudnog tipa: njega ne progoni nikakav policijski ili partijski aparat,prijeki sudovi ga ne tjeraju u logor i zatvor, u mit unutrasnjeg ili pompuinozemnog izgnanstva, njegova se literatura ne guta potajno u asketskimsamizdat-uvezima i prijepisima. To je sad pisac /spisateljica umjesto kojegnjegova vlastita literatura - da bi ispunila uvjet nesrece nuzan za spistateljskupraksu i izbjegla smrt u sutnji - emigrira u drugi, tudji, ne-svoj jezicnimedij.
Knjiga eseja, feljtona, meditacija, fragmentarnih zapisa i anegdotaDubravke Ugresic, radova literarno-kriticke, metakriticke i kulturoloskenaravi nastalih najvecim dijelom u razdoblju 1991-1994, pod naslovom "Kulturalazi ", koja se na osnovi hrvatskog rukopisa pocetkom godine prvopojavila na nizozemskom a jesenas i na njemackom (u izvrsnom, stilski iinformativno veoma uspjelom prijevodu Barbare Antkowiak) dogadjajje hrvatske knjizevnosti in absentia, dakle na nacin cija se apsurdnostispostavlja to vecom sto se s manje dvojbe moze reci da je ta nehrvatskaknjiga hrvatske literature ujedno jedini dogadjaj hrvatske knjizevnostiotkako je Hrvatska postala vlasnistvom samo svojih posjednika. DubravkaUgresic je postala hrvatskom spisateljicom u trenutku kad je to prestalabiti!
Da taj paradoks pociva na cudnovatoj instituciji prava na progonstvo, vidljivoje iz sljedeceg. Knjiga "Kultura lazi" postoji kao javnacinjenica samo preko dva strana jezika; u smislu hrvatskog knjizevnog djela,ona je javno nedostupna, privatna i utoliko anonimna cinjenica autoricinarukopisa. Istovremeno, to je knjiga u kojoj autorica daje otkaz nacionalistickidefiniranom hrvatskom spisateljskom korpusu i odabire apstraktni identitetpisca koji stupa branikom "lijepe knjizevnosti". (Esej "Lakunoc, pisci, ma gdje bili" u tom je smislu sredisnji esej knjige ijedini je prethodno objavljen na hrvatskom(* Profil, Nedjeljna Dalmacija, jesen 1992.)
Konacno, taj otkaz je metaliterarni pristanak spisateljice Ugresicna progonstvo, upravo njegova knjizevna formulacija, demokratski deals hrvatskom knjizevnickom i knjizevno-teoreticarskom elitom koja ju jepovodom objavljivanja dvaju drugih njezinih eseja u inozemstvu
(* "Cist hrvatski zrak", u: Die Zeit, 23. listopad 1992. i "Kultura licitarskog srca", u: Literatur und Kritik, Salzburg, veljaca 1993.*)
iskljucila iz hrvatskog knjizevnickog korpusa. U liku autoriteta pokojnogAntuna Soljana
(*v. "Dubravka Cvek u raljama rata", Vecernji list, 11. XI. 1992)
te Viktora Zmegaca
(*Pismo redakciji casopisa Literatur und Kritik, travanj 1993, pod rubrikom "Kroatische Kontroversen")
Dubravka Ugresic je ot-pisana iz hrvatske knjizevnosti kao post-jugoslavenskiskart: autorica doduse poseduje "specifican talent" (Zmegac)- naime dar za kackanje u zanru naivisticke soc-knjizevnosti za koju jepobirala nagrade pod bivsim rezimom i dosljedno - ali se izvan knjizevnefikcije, poput svoje intraliterarne naivke, Stefice Cvek, nije snasla u"raljama rata" (Soljan). Otuda joj se, objektivisticki, priznajeu najboljem slucaju status bivse-jugoslavenskog pisca kojega ni hrvatskijezicni izricaj ne moze prevesti preko provalije u novo hrvatsko doba!
Tim je cinom zla metafora o piscu koji pisuci "ne poznaje nacionalnegranice" otisnula svoj papak u stvarnosti: Dubravka Ugresicje postala piscem na letecem koferu a njezina djela "Gastliteratur",knjizevnost na privremenim gostovanjima. Ukratko, ona je slucaj novog piscaprognanika koji se danas u rjecniku dobrohotne evropske kulturne elitesamilosno naziva "istocnoevropskim brodolomnikom" ili, politickikorektnije i tehnicki hladnije: oponentom istocno-evropskih nacionalistickihdemokracija zvanim "anti -nacionalist croate".
Melankolicni pisac iz eseja "Laku noc ...", onaj naimekoji u trenutku postajanja svoje zemlje demokratskom hoce pisati i k tomejos misliti, dobio je sve sto zasluzio u tom povijesnom trenutku: svojepravo da bude izagnan iz demokratske zajednice koja isto tako ima demokratskopravo ne podnositi njegovu kritiku . Zajednica ne daje samo pravo nadrugacije misljenje vec i iziskuje demokratsku obavezu da se da barem suti.To je zajednica u kojoj se bespravno stanje rezimskog progona vratilo uarhajsko pravo klerikalaca da kaznjavaju za uvredu bogova i kumira nacije.To je zajednica u kojoj se "pisati misleci" moze jos samo s drskoscusatire ili pak, kao Dubravka Ugresic, s gorcinom ironije i sjetommelankolije. Ono o cemu ona pise jest pitanje vlastite odgovornostiza ono sto su svi drugi smatrali neizbjeznim: naime za rat . Ali tuznipisac u sretnoj okolini je dosadno drzak poput Kalimera: On je jedini kojihoce popravljati tamo gdje se nema sto popraviti, on opominje da rat nijeotac svemu sto jest i sto nece biti, vec ocuh ljudima. On ne uspijeva vidjetineumitnost proslosti, normalnost u nenormalnom stanju svoje zemlje, demokratskonastrojenje u prononsiranim propagandistima nacionalisticke mrznje. Onne moze promijeniti identitet i zato je sam krivac. (Usp. eseje "Kulturalazi", osobito pak "Poziv: intelektualac", "Srapnelii knjige".)
Ali stav spisateljice Dubravke Ugresic nije moralna indignacijanemocnog pravednika koji uzvikuje "To je laz, to je laz, to je laz!"niti pak "steficinsko" slijeganje ramenima pred nesavladivoscuzivota sto melje. Na mjestu moralne indignacije nad lazi normalnosti uesejima i feljtonima Dubravke Ugresic stoji tvrdoglavo upornai repetitivna analiza fenomena sto se ponavljaju, trazenje istine sredstvimaestetickog diskursa. Njezin melankolicni izbor apstraktnog identiteta izeseja "Laku noc..." da bude piscem naprosto umjesto nacionalnimpiscem, izbor koji je polucen regresivnom argumentacijom, apelom nademokratsko pravo u onome sto je apriori svake umjetnicke i refleksivneprakse - na slobodu pisanja,(*v. B. Mikulic: "Hrvatski pisac u raljama zivota. O nostalgiji, melankoliji i sindromu osujecenosti", 3. program hrvatskog radija, 4. 11. 1992)
u knjizi eseja "Kultura lazi" na njemackom i nizozemskom jezikudozivio je svoje istinsko knjizevno ozivotvorenje. Izbor apstraktnog knjizevnogidentiteta urodio je literarnim djelom metaliterarnog esejistickog zanraciji estetski i refleksivni momenti predstavljaju dogadjaj hrvatske knjizevnostiin absentia: knjiga "Kultura lazi" jest knjiga o hrvatskojstvarnosti, njezina autorica izvorno pise na hrvatskom jeziku a sredstvanjezina visoko kvalitetnog knjizevnog stila postaju nosecim momentima autoricinanefikcionalnog, objektivistickog metaliterarnog i kulturoloskog analitickogdiskursa.
"Kultura lazi" knjizevno je djelo u najuzem smislu "lijepeknjizevnosti" ali istovremeno i primjerak analitickog diskursa u formieseja o knjizevnim, kulturnim, politickim, drustvenim, individualnim ikolektivnim pojavama u uvjetima rata. Ona je produkt knjizevnosti i prilognjezinoj spoznaji. Najveci dio eseja, zapisa i feljtona sabranih u knjizigradjen je na postupku razvijanja (razmotavanja) govornih figura - stilskihpoput palindroma i metafora, diskurzivnih poput slogana, parola i viceva- ili pak vizuelnih znakova, simbola, masovno-medijskih inscenacija i svakodnevnihscena u modele eksplanacije i instrumentarij spoznaje. U knjizi "Kulturalazi " semioticke i stilisticke jedinice su okosnice spisateljskogpostupka i istovremeno sredstva transmisije spoznaje u kulturoloski, metapolitickii socijalno -psiholoski diskurs. To osobito vrijedi za izrazito autorefleksivnei autohistorizirajuce eseje "Povijest jednog palindroma", dramaturskii stilisticki mozda najsavrsenijeg stiva u knjizi, te "Ostvarenjemetafore", ali takodjer i za objektivisticku perspektivu eseja o javnojikonosferi, medijima i konzumnoj subkulturi poput "Kultura licitarskogsrca", "Srapneli i knjige", "Zivot kao soap opera".
No, spisateljsko savrsenstvo koje posvjedocuje ova knjiga eseja DubravkaUgresic, osobito pak spoznajna vrijednost te esejisticke literaturepolucena imanentnim sredstvima estetickog diskursa, od prvih je objavljeniheseja ("Cist hrvatski zrak" i "Kultura licitarskog srca")markiralo tocku njezine moralne propasti. Ona je, poput Mandeljstamovapapagaja iz istoimenog eseja "Popovi i papagaji" o disidenciji"prije" i "poslije" pocetka rata medju jugoslavenskimnarodima, zemljama, i kulturnim elitama za svoje nepodnosljivo brbljanjezavrijedila pokrivalo preko kaveza. Kao da je lisena svakog moralnog cutila,ona na scene pokopa palih hrvatskih vojnika u skrinjama umotanim u nacionalnezastave, reagira s esetskom indignacijom, ona to naziva kicem. Fetva namitteleuropski nacin - bez prolijevanja krvi - za tu opscenost stigla juje s najviseg mjesta hrvatske kulturne elite: "Tko je esteticki osupnut(sc. nad beskrajnom patnjom tih ljudi), taj po teoriji Hermanna Brochasam proizvodi kic, takoreci meta-kic" (cit. V. Zmegac). Iako temadrececeg nacionalistickog kica u Hrvatskoj na najvisim mjestima drzavnei nacionalne reprezentacije nije ni privilegirani predmet bavljenja niekskluzivno otkrice Dubravke Ugresic, za njom je zbog opscenog estetickogprenemaganja nad "kicem zastava", zbog uvrede naloga pijeteta,odapeta strijela usutkivanja.
Pitanje moralnosti estetike ili primjerenosti esteticke analize na poljumoralnog ne pogadja eseje Dubravke Ugresic. Njezina sloboda da "estetickirasudjuje" nad beskrajnim jadom ljudi sto sahranjuju svoju djecu iutjehu traze u svecanoj simbolici zastave ne potjece iz larpurlartistickoguvjerenja o apsolutnoj neovisnosti umjetnickog izraza, njezini tekstovisu upravo nabijeni melankolijom, sjetom i zaljenjem. Njezina toliko karakteristicnasentimentalnost seze toliko duboko da ju takoreci u posljednji cas, prijeutapanja u sentimentu, iznad afazije nad uzasom uzdize jos samo estetickiinteres za detalj, fascinacija naborom, bojom, slozajem nabora i boje,fascinacija estetskim detaljem u reprezentaciji morala, upravo kritikasame forme reprezentacije, kritika "zastave" kao najvisi stupanjfascinacije njome. Dubravku Ugresic kao pisca, knjizevnog povjesnicarai teoreticara, na temi smrti fascinira njezina simbolicka reprezentacija.Ona kao da doista u herojskim smrtima hrvatskih vojnika od svega vidi samosarenu zastavu u opcem crnilu boli. No, u tome i jeste trenutak estetickerefleksije: Ono sto Dubravku Ugresic uzdize iznad neopisive boliljudi sto sahranjuju svoju djecu jeste skandal sarenila zastave, taj neprirodnielement smrti.
Istovremeno, ta fascinacija skandalom stranog elementa sto nosi njezinuliterarnu analizu uzdize je iznad hipokrizije moralistickog pogleda kojidrzavnu zastavu na lijesovima mrtvih mladica deprivira od stvarnog sadrzaja- upravo od drzavne inscenacije smrti - i predstavlja normalnim izrazometnickog folklora ("poznato je da ponekad, na zahtjev roditelja poginulihvojnika", cit. V. Zmegac). Tom se pseudonaturalizacijomsimbolickog ponistava medij simbolicke reprezentacije. Simbol kao jedinopolje diskurzivnosti i refleksije nestaje netragom, a otvara se polje cistebessadrzajnosti, polje ganuca, sentimentalnosti bez forme (afazija pijeteta).Rijec je o strategiji zamjene argumenata sto pociva na nelegitimnoj konfrontacijiestetskog i simbolickog nasuprot "radikalno moralnom", konfrontacijikoja suponira da je simbolicka ili estetska dimenzija kulturoloskog fenomena(poput sahrane) naturalna, da su drzavne zastave oprirodjeni dio smrti.Kao da zastava nije specifican estetski moment pogrebnog rituala, sredstvoestetizacije smrti i sredstvo simbolizacije "posljednjeg pripadnistva"!I kao da se esteticka analiza rituala smrti ne tice sredstava njegova simbolickogpodrzavljenja, odnosno sredstava ideologizacije smrti! Prigovoropscenosti esteticke analize sam ne polucuje nista drugo do moralizacijuideoloskog kica.
Otuda na mjestu meta-kica ne stoji navodna esteticka indignacija DubravkeUgresic nad skandalom zastave u crnilu smrti, vec inscenacija samo-ganucanad moralnom ganutljivoscu kica. Kic u mediju moralnog suda reproduciraonaj tko zabranjuje "esteticki sud" u stvarima gdje navodno prestajeestetika i pocinje cista moralna osjecajnost. Da je takav sud sa svojestrane estetski cin javnog samouzivanja u fantaziji vlastite zrtve prekopatnje drugog ("ti ljudi"), odnosno forma moralistickog meta-kicapar excellence, vidljivo je iz refleksivne forme suda koji proizvodiefekt kica: "To nije samo lijepo, nego je upravo ganutljivo lijepomoje osjecanje lijepog."
Prenesena na moralni sadrzaj, formula glasi:"Kako je potresna smrt mladih hrvatskih vojnika i kako je iskrenoduboka bol njihovih roditelja. Ali kako je ganutljivo potresna moja mocda suosjecam s njima."
Znacaj te refleksivne odnosno autoreferencijalne forme jest u tome daona otkriva logicko prvenstvo subjektivne moci uzivljavanja u dozivljajpred dozivljajem. To je prvenstvo subjektivne samoinscenacije u dozivljajusto uvjetuje da uobraziljska moc autorefleksije - prijenos partikularnogdozivljaja u narcisticki samodozivljaj subjekta - daje oblik sadrzaju senzacijea samu senzaciju cini sintetickim, sraslim, oprirodjenim jedinstvom formei sadrzaja. Ta samoinscenacija subjekta u dozivljaju u istom smislu jekonstitutivna za kic u kojem, u transcenentalnoj filozofiji spoznaje, apercepcijaima apriorni status pred percepcijom.
Nelagoda kica lezi u njegovoj bliskosti s uzvisenim. Ona potjece upravoodatle da njegova forma ponavlja transcendentalnu strukturu estetskog dozivljaja,strukturu za koju je konstitutivno prisustvo subjekta i dozivljaj dozivljaja.Na tome pociva refleksivna osnovica osjecanja uzvisenosti i njegova susjedstvasa situacijom kica. Otuda je zabrana estetike u granicnim situacijama moralnostiizvor hipokrizije koja, u srazmjeru s izricajnom formom normativnosti,nosi moment reprodukcije eticke, moralne ili politicke autoritarnosti.Sud o opscenosti "esteticke indignacije" Dubravke Ugresicnad beskrajnom boli ljudi sto sahranjuju svoju djecu sud je eksperta zaestetiku knjizevnog diskursa koji preuzima masku moralnog suca, to estetskopomagalo hipokrizije, samoinscenacije ispravnosti. Otuda je mjesto s kojese izrice zabrana estetskog u granicnoj situaciji morala mjesto reprodukcijemoralnog kica u hrvatskoj intelektualnoj i politickoj kulturi.
U tom se hrvatskom slucaju sukoba estetike s moralom prividno ponavljaproblem poznate rasprave o "mogucnosti poezije poslije Auschwitza",odnosno nacelnije: problem estetizacije radikalnog iskustva zla. Prigovoro opscenosti esteticke indignacije nad kicem tamo gdje na mjestu kica stojineizrecivo iskustvo patnje asocira Adornovu tezu o nespojivosti umjetnickogpostupka estetizacije sa radikalno moralnim dogadjajem. Ta je teza izrecenane samo povodom pjesnickih odnosno literarnih oblika estetizacije temeAuschwitz nego i povodom glazbenih. Iskustvo radikalnog zla i proces estetizacijesu zato nespojivi sto umjetnicki postupak autonomno i amoralno prevodisvako iskustvo u estetski uzitak. Da bi se izbjegao taj strasni ucinak,u svrhu prenosenja "onih iskustva koja posvema izmicu umjetnosti"heteronomnim se sredstvima mora "suspendirati domena estetskog".
(*v. Th. W. Adorno, "Arnold Schoenberg (1874-1951)", u: GesammelteWerke, Frank furt/Main: Suhrkamp, Bd. 10/1, str. 180)
Iz istih razloga, umjetnost ne postaje angaziranom tako da preuzme ilislijedi sadrzaje revolucionarnih ideologija; ona je revolucionarna samopo svojoj formi, tom jedinom autonomnom estetskom sredstvu snage negacijei prevladavanja koja joj je inherentna, jedinom zalogu jedinstvenosti ijednokratnosti umjetnicke istine koja se ne moze ni univerzalizirati nineposredno prevesti u moralnu, filozofsku ili znanstvenu istinu.
Zato prigovor Dubravki Ugresic za opscenu estetizaciju granicnogmoralnog pitanja promasuje tematiku morala i estetike u odlucujucoj dimenziji.Njezina "esteticka indignacija" ne pogadja "beskrajnu patnjuljudi". Ona seze dublje od prirodnosti patnje, ona razotkriva slojvec obavljene, lazno oprirodjene estetizacije smrti simbolickim sredstvimadrzave (zastava) - to jest upravo onaj sloj koji se predstavlja kaospontani izraz puckog obicaja ("ponekad, na zahtjev roditelja").Pokapanje palih vojnika jest drzavno -reprezentacijski cin koji u sebinosi specificnu estetizaciju pogrebnog rituala, koji se upravo po tom specificnommomentu udaljuje od privida prirodnosti koji mu pridaje folklorna prerada.
Upravo suprotno ideoloskoj pretpostavci o prirodnoj obicajnosti folklornogkica, pokapanje sa zastavom, odnosno drzavna estetizacija smrti, ima tuvaznu moralnu i psiholosku funkciju da jedino ona daje visi, upravo uzvisenismisao tim smrtima i da jedino ona iskupljuje beskonacnu bol roditeljasto pokapaju svoju djecu. Samo tako, preko priznanja da su im sinovi "paliza domovinu" oni mogu doci do utjehe i spasiti se od ludila besmislenoggubitka. Bez te vrste drzavne simbolizacije, njihove smrti bi bilepotpuno besmislene a bol neiskupljiva. Upravo zbog toga ta je ideoloskaforma estetizacije smrti neprozirna za sudionike rituala i samo tako onamoze biti izvor utjehe. Ali upravo u casu njezina zatvaranja trenutak jeskandalona refleksije kojom se, sredstvima estetickog diskursa, otvaramogucnost kritike ideoloske reprezentacije. To je ujedno cas estetickeistine i intelektualnog ozdravljenja kao sto su zalijecenje utjehom ilioprost uvjeti psihickog ozdravljenja. Zato moralni prigovor o esteticina krivom mjestu moze samo vrsiti funkciju moralisticke zabrane estetickeanalize, jedinog moguceg oblika refleksije na tom mjestu. Pretendirajucina naturalizaciju simbolickog i diskurzivnog taj je prigovor efektivnazabrana analitickog diskursa u estetici i uputnica za zatvor "normalneideologije".
Dubravka Ugresic je knjigom eseja "Kultura lazi" otvorilaupravo onu razinu esteticke refleksije, odnosno drustvene kritike diskurzivnimsredstvima estetike koju ima u vidu Adorno. Cilj esteticke analizejest prijelaz u onaj radikalni vid refleksije iz kojeg vise nije mogucereci da jezik ili znakovi uopce objasnjavaju nas, da jezik govori (o) nama,vec da subjekt moze reflektirati i uciniti diskurzivnim onaj posljednji,navodno ne-diskurzivni preostatak jezika, onaj koji navodno jos samo naznacujenepredstavljivo prisustvo bitka. Ta predstava o nedokucivom preostatkujezika kojim mi vise "ne vladamo" vec on izrice nas, nije samotopos antimetafizicke filozofije jezika. Ona je nazocna vec i u inscenacijinedokucivosti jezika putem drzavne estetizacije smrti u pogrebu sa zastavama.Na tom se polju esteticka analiza susrece sa semiotikom ideoloskog diskursai sistema simbolizacije.
Predstava o nedokucivosti krajnjeg smisla koji se "nadaje" (ili"uskracuje") samo preko simbola inscenirana je tek presutnimnalogom pijeteta, sutnje ili anihilacije govora pred zastavom kao sredstvomuzvisene estetizacije. Mjesto na kojem stoji zastava u postupku estetizacijesmrti mjesto je neizrecivo prazne tajne, koncentracije "viseg smisla"koji postoji samo putem materijalnog sredstva - sarene krpe zvane zastava,koja ga veze za mjesto u svijetu. Zastava ne stoji za tajnu. Naprotiv,sva tajna je u zastavi i njezinu kicu koji proizvodi samo-ganuce nad scenomzastave. U shemi simbolicke reprezentacije, zastava stoji na mjestuna kojem se pretpostavlja da stojimo mi, subjekt dozivljaja ili tocnije:objekt ciste simbolicke prozivke. Zato svaka refleksija o toj formi estetizacijeili simbolicke reprezentacije smisla nuzno povlaci za sobom otkrice momentakic: ona denuncira pretendiranu prirodnost simbolickog, upozorava na ponistenjeforme u korist sadrzaja, estetskog u korist moralnog. Ne vrsiti estetickuanalizu zastave, znaci odustati od kritike simbolicke samo-reprezentacijedrustva a time i od svakog drustveno-kritickog diskursa. Ne odustati pakod esteticke analize u uvjetima nacionalisticki definirane zajednice znacimorati istupiti iz zajednice zastave - iz kruga nove ideoloske neprozirnosti.Nasuprot utjesi slatke ideologije u Hrvatskoj, kriticki diskurs se vracau zacudnoj formi metateorijske esejistike polucene iz melankolije dobrovoljnogprogonstva i literarnog gastarbajterstva.