Basnolik nam je postao zivot u Republici Hrvatskoj. Cini se naime da je sudbina citavog naroda nasla svoj prikaz u sudbini dviju zivotinja, jedne kune i jednog jazavca. Ali ispricajmo najprije kuninu pricu. Njen glamurozni povratak medju Hrvate nije ostao bez osporavanja. Javili su se naime neki koji u uvodjenju kune kao hrvatskog novca vide izravno poistovjecenje Hrvatske s ustaskim rezimom. Ovi kriticari nijecu uglavnom bilo kakvu relevantnu pretpovijest kune kao hrvatske monete i jednoznacno je vezuju uz Pavelicevu endehaziju te time njeno znacenje svode iskljucivo na znacenje jednog fasistickog simbola. Postoje i promicatelji, odnosno u ovom slucaju branitelji kune. Oni nasuprot kriticarima isticu navodnu ukorijenjenost kune u hrvatsku tradiciju i poantiraju neku vrstu njene izvorne nevinosti: cinjenica da se ustaski rezim posluzio kunom kao tradicionalnim hrvatskim plateznim sredstvom nije dovoljna da bi kompromitirala kunu kao takvu, odnosno tradiciju samu. Spor izmedju kunopromicatelja i kunokriticara koncentrirao se tako na pitanje, da li kuna kao ime novca nosi ili ne nosi na sebi fasisticko znacenje. Tako postavljeno pitanje moze medjutim u publici pobuditi iluziju da je na njega moguce jednoznacno odgovoriti, odnosno da spor moze biti odlucen nekom opcevazecom objektivnom istinom. U tom smislu polemika zadobija kvaziznanstveni karakter. Podsjeca na onaj poznati spor izmedju takozvanih deskriptivista i antideskriptivista. U sredistu spora je pitanje kako se imena odnose prema stvarima. Oni prvi drze da je znacenje neke rijeci odredjeno sveznjom svojstava (cluster of properties) koja neko ime dovode u odnos s nekom stvari. U nasem slucaju kuna bi tako bila rijec cije znacenje odredjuju svojstva kao: zivotinja cije krzno svojedobno sluzi u hrvatskim zemljama kao univerzalno sredstvo razmjene, lik s novca koji je svojedobno bio u upotrebi medju Hrvatima, tradicionalno sredstvo placanja u Hrvata, moneta u NDH, nevina zrtva udbaskog srbo-jugo-unitaristicko-cetnicko-komunistickog totalitarizma, hrvatski novac par excellence, simbol hrvatske drzavne i monetarne samostalnosti itd. Ovdje svojstvo kune kao monete u jednom fasistickom rezimu jest tek jedno od svojstava koja odredjuju njeno znacenje i nema nikakvog razloga da to svojstvo uzmemo kao jedino ili kao predominantno. Stovise, vjeruju kunobranitelji, to bi bilo nasilje nad stvarnoscu, akt politicki motiviran, otvoreni izraz neprijateljstva prema hrvatskom narodu i njegovoj samostalnoj drzavi. Kunokriticari, naprotiv, zaigrali bi u tom hipotetickom filozofskom sporu ulogu antideskriptivista. Njihova je teza da se rijec referira na neki objekt posredstvom akta prvotnog krstenja (primal baptism). Kunu je kao hrvatski novac okrstio Ante Pavelic te ona ostaje "ustaska novcana jedinica" (Ivo Banac) u svim mogucim svjetovima i u svim kontrafaktickim situacijama. Nekakvo naknadno konstruiranje predustaske tradicije kune pseudoznanstveno je nadmudrivanje i ne moze zasjeniti ono bitno - poistovjecenje danasnje hrvatske vlasti s ustaskim rezimom, a sto je s obzirom na bilo koji pragmaticni hrvatski interes u najmanju ruku kontraproduktivno, nanosi Hrvatskoj samo stetu te je stoga akt neprijateljski prema hrvatskom narodu i njegovoj samostalnoj drzavi. Ovaj prividno znanstveni karakter spora oko kune ima samo jednu svrhu - da posluzi kao imitacija demokracije, da osnazi iluziju kako se odluke u nas donose na osnovi nekakvih argumenata i nekakve logike. Prije dakle nego se zainteresirana publika dohvati dobacene joj kosti za glodanje te posegne za dodatnom argumentacijom, prije nego li se dakle udubi u proucavanje radova Johna Stuarta Milla i Gottloba Fregea, Searla i Kripkea, valja joj objasniti da je ono najvaznije u ovom sporu, cinjenica da je njegov ishod odlucen prije nego li je spor i zapoceo. Dakle, da je znacenjska mreza u koju se ulovila kuna odredjena drugim momentima, a nikako znanstvenim ili logickim argumentima. Naime, kljuc za razrijesenje zagonetke o znacenju kune drzi jazavac. Isti je naime sve donedavno velikodusno dopustao jedinom zagrebackom satirickom kazalistu da bez naknade koristi njegovo ime kao svoje. A onda je iznenada morao nestati. Bespomocna jadikovka Fadila Hadzica zaziva nedvojbene asocijacije na slucaj kune. Poslusajmo: þ... ne vidim razloga da jednu zivotinju koja postoji vjerojatno dvadeset tisuca godina sada nasilno ukidamo, izbacujemo iz zoologije, iz zivota, cinimo nepodobnom. Ako proglasavamo zivotinje nepodobnima, onda govorimo o mraku i zapravo nemamo nikakvo pravo govoriti o demokraciji.« Svi znamo sto je bilo kobno za jazavca. Zli Srbin Petar Kocic u cijem se djelu spominje ta zivotinja. I nikakva izvorna nevinost jazavca kao zivotinje, nikakva podudarnost s (zivotinjskim) imenima drugih satirickih listova i kazalista u svijetu nije ga mogla spasiti. Svojstvo - biti u naslovu djela jednog Srbina - zbrisalo je sva druga jazavceva svojstva i definitivno odredilo njegov cetnicki identitet. Ona ista logika koju su kunopromicatelji s indignacijom odbacili, jazavca je dosla glave. Sto dolikuje kuni, ne dolikuje jazavcu. Ni medju zivotinjama dakle u novoj hrvatskoj drzavi ni pravice. Slucaj jazavca prava je istina spora oko kune. On cini svaku diskusiju oko kune, svaku argumentaciju za i protiv potpuno irelevantnom i prokazuje svaki racionalni napor oko te argumentacije uzaludnim, odnosno njen razultat posve neobavezujucim. Slucaj jazavca iznosi na vidjelo ono najvaznije - da je oznaciteljska praksa u danasnjoj Hrvatskoj u potpunosti pod vlascu nicim obuzdane politicke samovolje, sto drugim rijecima znaci, da je kompletni hrvatski simbolicki univerzum danas do kraja ideologiziran. Zakljucimo! Sama po sebi kuna niti jest niti nije ustaski simbol. Ustastvo je njeno svojstvo jednako koliko je i cetnistvo svojstvo jazavca. Kuna je dakle ustasica onoliko koliko je i jazavac cetnik. Samo, u nasem danasnjem hrvatskom drustvu, kao sto smo culi i vidjeli, jazavac jest cetnik. Onda je i kuna ... Da, upravo tako, tek u relaciji spram jazavca, tek u razlici/opoziciji spram njega i njegove sudbine zadobija kuna onaj kuzni zadah totalitarne prakse koji u nozdrvama zatim vonja na poznati ustaski smrad. Ono ustasko na kuni nije nesto sto ona iz proslosti donosi u danasnju stvarnost, nego je danasnja stvarnost ono sto kuni priskrbljuje ustasku konotaciju. Nije dakle promocija kune u novu hrvatsku monetu sama po sebi ono sto danasnje hrvatsko drustvo i hrvatsku drzavu poistovjecuje s ustaskom drzavom i fasizmom uopce. Upravo obrnuto, stvarnost danasnjeg hrvatskog drustva jest ono sto od kune cini element identifikacije s ustastvom. Prazno mjesto Trga zrtava fasizma, ustaske uniforme i znakovlje na ulicama, najsramotnije sovinisticke ustaske parole u javnosti, zbrisan i posljednji znak hrvatskog antifasizma, ali prije svega, despotska samovolja vlastodrzaca, njihova necuvena grabezljivost, bezakonje, svi oni nekaznjeni pljackasi i ubojice u samim vrhovima vlasti - to i slicno krsti kunu ustaskom, a ne nekakav pokojni Ante Pavelic. Jednako tako mi ne mozemo reci da akademik Dalibor Brozovic, najrevniji promicatelj kune u Hrvatskoj navodeci sve moguce argumente u njenu korist zastupa zapravo ustastvo. Ali mi zato znamo da akademik Brozovic to ustastvo priziva onda kada tim istim argumentima ne brani jazavca, onda kada bez rijeci protesta pusta jazavca da strada kao cetnik. Onime o cemu govori, Brozovic ne uspijeva osloboditi kunu ustastva, zato jer tu istu kunu sam cini ustaskom upravo onime o cemu suti. Time Akademik vlastitoj argumentaciji u korist kune oduzima svaku vjerodostojnost i skida s nje auru znanstvene kompetencije. Nije Brozovic nikakav zastupnik deskriptivisticke teorije znacenja, nije on nikakav hrvatski Searl, on je tek intelektualni serviser neodgovorne politicke samovolje. Argumentacija kunopromicatelja sadrzi inace jedan veoma indikativan motiv. Da bi oslobodili kunu ustaske konotacije oni je rekonstruiraju u idealnom prostoru nekog meta-znacenja, prostoru ociscenom od sveg politickog i ideoloskog, dakle, i sveg povijesnog. Tako ce Brozovic opetovano naglasavati "iznimnu apoliticnost" kune kao novca, a Stjepan Cuic ce cak ustvrditi kako je narastajima odraslim poslije 1945. naziv valute irelevantan, jer se þ... spram nje odnose izvan ideoloskog i politickog konteksta«. Taj pokusaj da se neki pojam rekonstruira izvan svake ideoloske i politicke konotacije, kao sto bi trebalo biti poznato, ideoloski je postupak par excellence. Taj postupak kojim se povijest naturalizira, ujedno je i postupak mitologizacije. Mit, pisao je Roland Barthes, þne porice stvari, naprotiv, njegova je funkcija da govori o njima; on ih jednostavno prociscuje, cini ih nevinima, daje im prirodno i vjecno opravdanje, daje im jasnocu koja nije jasnoca objasnjenja, nego jasnoca cinjenicne tvrdnje«.
Pisac i akademik u ulozi kunopromicatelja postaju tako ideolozi i mitotvorci. U svom ideoloski ovako prociscenom, oprirodjenom vidu, u svojoj apsolutnoj nevinosti i vjecnoj sveprisutnosti jedina funkcija koju kuna jos moze imati jest to da bude element u mitu o stvaranju hrvatske drzave. Tek unutar toga mita ona je apriorno oslobodjena svake negativne konotacije. Ovdje ona ima moc da uzvisena u svojoj izvanvremenskoj supstancijalnosti hini nevinost spram bilo koje svoje konkretizacije, spram bilo kojeg ozbiljenja, pa tako i moc da jednostavno apstrahira od sveg zla ustaske drzave, jednako kao sto nam se i ideja hrvatske drzavnosti natura u tom mitu kao nesto apriorno nevino i cisto, nesto sto vjecno perzistira u beskonacnoj razlici spram svake svoje realizacije. Utoliko se svi prigovori koji naglasavaju pragmaticni, konkretni moment problema s uvodjenjem kune - to da bi ovakvo ime valute moglo stetiti gospodarskim interesima Hrvatske, dakle da je u tom smislu kontraproduktivno, - odbijaju o golotinju kunine istine: ona nije uvedena zato da bi konkretnim, zivucim Hrvatima bilo bolje, nego zato da u mitskim slikama podupre njihov imaginarni identitet. Sada se pokazuju sve pogubne posljedice ciscenja Hrvatske od svih znakova antifasizma. Jedno drustvo je u histericnoj potrebi da uspostavi apsolutnu razliku spram svoje nedavne proslosti porusilo sve simbolicke mostove za sobom, unistilo je svaki element koji je omogucavao simbolicku identifikaciju s prosloscu, zauzimanje diskurzivnog odnosa prema njoj i kontinuitet identiteta u nuznim promjenama. Stvoren je golemi zjev, crna simbolicka rupa koja nije nadsvodjena novim simbolickim univerzumom, nego je provizorno zasuta mitskim slikama imaginarnog identiteta, slikama poraza i pobjede, ponizenja i osvete. Rezultat nije zrela svijest o tomu odakle dolazimo, sto jesmo i sto se to s nama zbiva, nije dakle simbolicki poopciv, komunikativni izraz nacionalnog identiteta, nego autisticka gvalja izmrcvarene duse stjesnjene u sado-mazo grcu izmedju samoprozdiruceg straha i omnipotentnog gnjeva. Tako je Hrvatima od Drugog svjetskog rata u njihovom povijesnom identitetu ostala tek gola trauma poraza. Kuna je fantazijska kompenzacija tog poraza, mitska slika uskrsnuca onog vjecnog, nicim okaljanog, apsolutno nevinog, neunistivog hrvatstva. Ali mit, a pogotovo nacionalni mit, ne moze pretvoriti poraz u pobjedu. Moze medjutim poraz ponoviti. Najbolji primjer za to je Bleiburg - tragedija koja se Hrvatima dogodila dva puta. Prvi puta kao stvarno stradanje tisuca konkretnih ljudi, najcesce nevinih zrtava divlje osvete pobjednika, i drugi put, kad je od te stvarne tragedije stvoren mit, stvoreno hrvatsko Kosovo. Spiritus movens te mitomanije, kojemu je uspjelo posrbiti hrvatsku kulturu i politiku, citavu hrvatsku stvarnost, temeljitije no sto bi to Srbi ikada mogli uciniti, jest ustaski ressentiment - onaj pravi promotor kune u novi hrvatski novac. S malo maste moguce je zamisliti hipoteticki susret dviju zivotinja: kune koja se iz mraka uspinje k bljestavo osvijetljenoj pozornici i jazavca koji istim putom silazi u mrak neke svoje Jazovke. Pretpostavimo da su im se pogledi sreli. E pa ti pogledi nijemo su naravoucenije basne koju zivimo u tuznoj Republici Hrvatskoj.
