Kao i svaki naivni Amerikanac, mislio sam da je Balkan jednostavno jedna od regija Evrope. Sest mjeseci u Hrvatskoj dokazalo mi je da razlika izmedju Balkana i Evrope nije jednostavno geografska.

Tudjman sa svojim predizbornim sloganom "Tudjman a ne Balkan" trebao bi dobiti nagradu za najprostiju (zlo)upotrebu diskursnog para Balkan/Evropa. Taj se slogan savrseno uklapa, pa cak i pojacava novi ritual u drzavotvornim medijima. Gotovo je nemoguce otvoriti novine ili upaliti radio ili televizor, a da se ne cuje o imanentnoj opasnosti od neke nove Jugoslavije, zlokobne SECI. Tudjmana se uvijek uzima kao nepokolebljivog protivnika takve toboznje svjetske zavjere. Ta retorika imanentne opasnosti, svjetske zavjere koja gura Hrvatsku natrag na Balkan, kao i pripadajuce price o unutarnjim i vanjskim neprijateljima, vrlo je prozirna. U tom smislu vrlo je ilustrativna i naslovnica jednog od zadnjih brojeva Hrvatskog obzora - yugo u krupnom planu i veliki naslov "Hocemo li opet voziti yugo?" - upucujuci na SECI. U gornjem desnom uglu iste naslovnice Tudjmanova slika s komentarom, ujedno i s odgovorom i zakljuckom: "Tudjman jos treba Hrvatskoj". Dakle, opasnost jos uvijek postoji, i dalje je kriza i Hrvatska jos uvijek treba autoritarnog vodju.

Ali Tudjmanova se prenapuhana prijetnja SECI-jem ne oslanja samo na potpuno razumljiv hrvatski strah od bilo kakve obnovljene asocijacije s istocnim susjedima, narocito Srbijom. Kada se u drzavotvornom tisku spomene balkanska integracija, obicno slijede potvrde kako Hrvatska kulturno ne pripada toj grupi. Buden to vrlo jasno pokazuje kad kritizira Tudjmana upravo po tom pitanju, citirajuci njegove rijeci:

"Po svom geopolitickom polozaju, po citavoj svojoj cetrnaestostoljetnoj povijesti, po svojoj civilizaciji i kulturi, Hrvatska pripada srednjoeuropskom i sredozemnom krugu u Europi". Izbori su definitivno blizu.

Vodjeni balkanskim demonom

Isprva nisam tocno znao sto me to smeta u Tudjmanovoj retorici usmjerenoj protiv SECI-ja. Ne, zasto pitate, nije to bio antiamericki prizvuk. Ali, u stvari, jest. Zaista uznemirujuce bilo je to da sam se djelomicno slagao s Tudjmanom. Njegovi antiimperijalisticki vapaji, da se ne dopusti da Zapad radi s Hrvatskom sto zeli, probudili su u meni simpatiju za manje, slabije drzave u novome svjetskom poretku (vapaji koji ce vjerojatno biti sve vazniji u obrani hrvatskih interesa u nadolazecoj situaciji sve vece poljuljanosti odnosa moci izmedju Hrvatske i njenih zapadnih susjeda).

Ipak, zaboljelo me kad sam vidio na koji je nacin Tudjman preuzeo (preoteo) i okrnjio diskurs antikolonijalizma. U tom smislu postoji paradoks koji nije daleko od onoga kojeg je Bastard istaknuo u svojoj kolumni posvecenoj jeziku "... u ime slobode hrvatskog jezika zahtijeva se totalna etatisticka kontrola nad njim." Tudjman se sigurno ne sluzi domacim nacionalizmom da bi branio lokalni partikularizam od sila globalnog trzista ili Svjetske banke, prije da bi samo ucvrstio i centralizirao svoj lokalni autoritet. Glasovi javnosti, kao sto su Bumerang, Feral, Homo Volans, Studentski list i, naravno, Arkzin, dakle, oni koji su u osnovi suprotstavljeni Tudjmanu, dozvoljavaju njemu (ili sebi) da im on diktira pristup jer oni (pre)cesto odgovaraju njemu isticuci svoju eurofiliju. A mnogim se Hrvatima, bez obzira na njihovo inzistiranje na evropskom identitetu, takav eurofilski pristup ne svidja i oni mu ne vjeruju jer im njihovo iskustvo Evrope u zadnjih pet godina jasno pokazuje da ni u samoj Evropi nije bas sve u najboljem redu.

U medjuvremenu, i Vlado Gotovac se bori sa svojim balkanskim demonima, ali za ocigledno razlicite politicke ciljeve. "Ponasanje vlasti vodi prema potpunoj balkanizaciji Hrvatske, ovakvi ideoloski programi huskaju ulicu protiv institucija, stranaka i pojedinaca," reci ce optuzujuci. Dakle, ono sto "gura Hrvatsku natrag na Balkan" nije Zapad, vec Tudjmanov autoritaran rezim i pripadajuca krsenja ljudskih prava, retorika unutarnjih neprijatelja, nepotizam i sve veca internacionalna izolacija.

No vratimo se Budenu. On takodjer cesto spominje opreku Balkan/Evropa. Ali njegova se upotreba takve terminologije sigurno nikako ne moze povezati s vec navedenim primjerima, zar ne?

U Arkzinu (broj 83) Buden Zagreb proglasava obicnom "balkanskom palankom". Tudjmana ili Gotovca nesumnjivo nikad necete uhvatiti da Zagreb zovu Balkanom (pogotovo ne kao termin stanovitog srpskog filozofa).

Ali sto Buden uopce zeli konkretno postici svojom kritikom kada, prije svega, kaze da je Beograd evropskiji od Zagreba? On, doduse, ne tvrdi da je Zagreb zaista primitivniji, dopusta i "mogucu primjedbu, da nisu svi u Zagrebu primitivni balkanci i da takvih u Beogradu ima apsolutno i relativno daleko vise", premda je naziva trivijalnom. On sokira namjerno jer zeli tom sok-terapijom pobuditi vise "dramske akcije", zeli izazvati kreativniji oblik otpora Tudjmanovom rezimu. Jer on tvrdi, prisjecajuci se i kreativnosti nedavnog srpskog otpora Milosevicu: "I dok god ce on i njemu slicni u nasem gradu vaziti za simbol slobode, demokracije, zapadne kulture i evropskog gradjanskog identiteta, bit ce Zagreb tek mala, usrana, zatucana balkanska palanka!"

Koji je to element koji toliko sokira?

Pa upravo bilo kakva usporedba s Beogradom, a pogotovo negativna. Sokantno je pomisliti o Zagrebu kao Balkanu. Dakle i Buden koristi tu osnovnu orijentaciju po kojoj je "balkansko" sve ono mracno, crno i negativno, dok je "evropsko", naprotiv, sve suprotno. Cak i oni koji daju ostre i kreativne kritike ne mogu izbjeci takav okvir za raspravu o hrvatskom identitetu, okvir kakav je zadan i odredjen dominantnim diskurzom.

Nacionalizam za sve

Sva ta tri primjera mobiliziraju osjecaj nacionalnog ponosa za antiteticke politicke ciljeve. Njihov je temeljni argument da, kao posni Hrvati, ne smiju dopustiti da se Hrvatska uvuce u bilo kakvu balkansku asocijaciju. Sva trojica koriste glavni, probni kriterij hrvatskog identiteta, a taj je da Hrvatska jest ili bi barem trebala biti evropska a ne balkanska, "zapadna" a ne "istocna". Nacionalizam ocito moze posluziti svemu, od Hitlerovog "evropskog poretka" do oslobodjenja trecega svijeta po Franzu Fanonu.

Postoje ocigledni razlozi zasto bi Hrvatska trebala biti osjetljiva na klasifikaciju na zapadno ili istocno. Hrvatska je vidjela i dozivjela obje strane povijesnih podjela, kakve su podjela krscanstva, podjela na Istok i Zapad, Evropu i Balkan, na komunisticki i "slobodni" svijet. I Jugoslavija je pripadala tom nejasnom svijetu koji je bio Istok za Zapad i Zapad za Istok. I jos je vaznije to da je Hrvatska danas potpuno i bolno svjesna da je jos uvijek smatrana Balkanom i Istokom tamo gdje takvo odredjenje dobiva svoju konacnu vrijednost, na Zapadu. Primjerice, kada se susretnu Tudjman, Milosevic i Izetbegovic, naslovi u zapadnom tisku ne glase "Sastanak dvojice balkanskih vodja i srednjoevropskog vodje", nego govore o susretu "balkanskih vodja".

Od zivotne je vaznosti kako ce tko proci u podjeli na Istok i Zapad jer je pojam Balkana pejorativan jos od Balkanskih ratova, ako ne i prije. Kao sto Marija Todorova istice, termin "'balkanizacija' ne oznacava samo parcijalizaciju vecih i odrzivih politickih jedinica, vec je postao i sinonim za nazadovanje prema plemenskom primitivizmu i barbarskom". (U ocima Zapada Hrvati su pocinili oba grijeha). Taj je pojam stoga povezan s onim parovima kojima se Zapadna Evropa posluzila da bi se u procesu imperijalizma i kolonijalizma definirala kao suprotnost Zapadu: Istok/Zapad, bizantinsko/zapadno krscanstvo, Orijent/Evropa, primitivno/civilizirano. Todorova tvrdi i da je, iako neodvojiv dio Evrope, "a ipak zamisljen kao Drugi, Balkan s vremenom postao objektom brojnih eksternaliziranih politickih, ideoloskih i kulturnih frustracija te je posluzio kao odlagaliste svih onih negativnih karakteristika u suprotnosti s kojima je pozitivan i krajnje samozadovoljan evropski i evropski image izgradjen". Kao Amerikanac osjetljiv sam na tendencije stvaranja identiteta iz suprotstavljenosti Drugome jer smatram da dio dubokih korijena americkog rasizma lezi u kljucnoj ulozi koju su americki domoroci i crnacka populacija odigrali kao primitivni /Drugi/ u stvaranju bijele americke civiliziranosti.

Slavoj Zizek suvremeni ekvivalent vidi u slucaju kad vlade zapadnih zemalja vrse pritisak radi slobode tiska u Hrvatskoj. Kad god Zapad krene u takvu ofenzivu, posljedica je isticanje i afirmacija vlastite slobode tiska i demokracije.

Ne treba se cuditi upotrebi negativne balkanske retorike u Hrvatskoj (pogotovo ako se imaju na pameti ne tako davni dogadjaji). Hrvatski pogled na kulture iz njenih istocnih i juznih granica zrcali upravo ono kako samu Hrvatsku gledaju njeni zapadni i sjeverni susjedi. Milica Bakic-Hayden koristi termin Edwarda Saida - "orijentalizam" iz njegove klasicne primjene Foucaultove "arheologije" na britansku i francusku konstrukciju "Istoka" iz vremena njihove kolonizacije. Ona tvrdi da je "fenomen ugnjezdjivanja orijentalizma vidljiv i u bivsoj Jugoslaviji i u njenim zemljama nasljednicama u tome da su oni koji su prisvojili odredjivanje 'Drugog' i sada njime manipuliraju, upravo oni koji su i sami vec odredjeni kao takvi u (zapadnoevropskom) orijentalistickom diskursu."

Prihvacanje hijerarhije kultura

Za mene jedno se pitanje javlja samo po sebi: tko je definirao Evropu tako da ona znaci samo pluralizam, demokraciju i toleranciju? Tko je odlucio da esencija Zapada lezi u takozvanim krscanskim vrijednostima a ne u inkviziciji i krizarskim ratovima; u pretpostavljenim vrijednostima prosvjetiteljstva a ne u kolonijalizmu ili Holokaustu. Kome takva definicija sluzi? Tko je odlucio da se pod Balkanom podrazumijevaju samo oni najgori trenuci zivota na Balkanu a ne brojne lijepe strane tog zivota? Da li je Balkan imao sansu da se izabere ime?

Razlikovni par Balkan/Evropa je dio sustava koji neka drustva etiketira kao primitivna, a druga kao civilizirana. Prihvatiti to znaci prihvatiti hijerarhiju kultura. Cini mi se da bi za Hrvatsku ta paradigma bila opasna, prihvacena bez dubljeg razmisljanja. Ta je hijerarhija usko povezana s hijerarhijom drustava koje ocjenjuje kulturne vrijednosti na osnovi birokratske i ekonomske efikasnosti, dakle, hijerarhijom kakvu je smislio Zapad sa svoje vrlo snazne i samouvjerene pozicije, pojacane industrijskom revolucijom i kolonijalnom eksploatacijom. Ta je predrasuda o efikasnosti stvorila sistem vrijednosti koji joj odgovara i u kojem Zapad nije mogao nista drugo osim ostati na vrhu.

Kad bi Hrvatska taj sistem u potpunosti prihvatila, i utjeha bi joj bila cinjenica da je efikasnija i "racionalnija" od onih istocno i juzno od nje. Ali time bi ujedno i prihvatila i sistem po kojemu ce zauvijek ostati drugorazredna u odnosu na Zapad i imati kompleks zbog tog identiteta. I to je zabrinjavajuce. (U vezi s tim kompleksom pitam se nije li prihvacanje antihercegovackih predrasuda ne samo prezir prema "nouveau riche" ponasanju i prljavoj politici, nego i gnusanje nad samim sobom gledajuci balkansku stranu Hrvatske koja problematizira njen pretpostavljeni srednjoevropski duh. Ne zelim ni ulaziti u problem staromodnog snobizma u svemu tome.) Grubo receno, Hrvatska ni na koji nacin nije podredjena Zapadu, dapace, ona ima i mnoge prednosti nad njim, ali isto tako nije ni superiorna Balkanu.

Prihvatiti tu paradigmu prerasuda prema Balkanu znaci ujedno i dopustiti najgoru kolonijalizaciju Hrvatske, kolonizaciju same hrvatske ideje. Hrvati bi time izgubili pravo na sve ono plemenito u Foucaultovoj ideji samoostvarenja kroz samoodredjenje i samoimenovanje toboznje autonomije - za koju je zadnji rat i vodjen.

Da je termin "Balkan" samo metafora za mracne strane hrvatske politike, za ono sto je protiv slobode i pojacava utjecaj sile i pritiska, onda ga ne bi trebalo dozivjeti u negativnom smislu. Ali pojam "balkanskog", izravno povezan s odredjenim teritorijem i narodima, nije samo opisni pridjev za sve ono "zlo" u hrvatskoj politici, taj pojam oznacava njene susjede i njene najbrojnije manjine. U Hrvatskoj svijesti pejorativ "balkanski" vjerojatno se najprije veze uz Srbe. Inzistiranje da se bude "evropsko a ne balkansko", dio je procesa odvajanja, razdvajanja i razlikovanja Hrvatske i Srbije. I taj se proces sve jasnije vidi u novohrvatskome (jeziku). Ta vrsta diferencijacije, kao sto Seyla Benhabib istice u "The Fundamentals of Nationalism", jedan je od osnovnih procesa kreiranja nove nacije-drzave.

Jedan od razloga zasto Hrvati tako (pre)glasno inzistiraju na svome evropskom karakteru je zato sto ne mogu usutkati nasljedje hrvatske unitaristicke misli, od Gaja, preko Strossmayera do Mestrovica i dalje, svih onih koji su vjerovali da su Hrvati i Srbi "jedan narod s dvije duse". Posljedica takvog Hrvatskog samoodredjenja u potpunoj opoziciji sa njezinim susjedima, ucinit ce svaki novi dijalog sa Srbima jos tezim nego sto ce to ionako biti.

Dobronamjerni savjet

Zadnje sto bih zelio je potkopavati kritike kakva je Budenova. Njegova opazanja pogadjaju bit, ali bih dobronamjerno preporucio da baci jos jedan kriticki pogled na svoje pisanje i provjeri nije li i on uhvacen u zamku dominirajuceg diskurza, da se i on ne sluzi starim stereotipima. U njegovom clanku "Mission: Impossible" jasno se vidi da je autor svjestan odnosa Hrvatske prema balkanskoj ideji i njegov je esej jasno kritican prema retorickim bjegovima s Balkana. Medjutim, njegov pristup je da baci Hrvatskoj u lice "tuznu pricu o neuspjehu Hrvatske da na strance ostave kakav-takav dojam civilizirane evropske zemlje. Vasar kica, trapavosti, amoralnosti, primitivne seksisticke besramnosti, laznog opozicionarstva, intelektualne beznacajnosti i servilnosti i jos mnogo toga, bilo je svicarskome novinaru uocljivo, takoreci na prvi pogled."

Nije stvar u tome da sve nabrojano ne treba kritizirati, vec da ne treba biti kritizirano kao "balkansko". Derrida je jos u sedamdesetima pokopao takve binarne opozicije koje sluze same sebi. Bilo tko s pretenzijama na postmodernu kulturnu kritiku drustva trebao bi skrsiti tendencije privilegiranja Zapada nad Istokom.

Sama Hrvatska, sa svojom velicanstvenom mjesavinom utjecaja, problematizira samu mogucnost suprotstavljanaj Balkana i Evrope, Istoka i Zapada, mogucnost omedjivanja esencijaliziranog kulturnog prostora. Mozda ne bi trebala oponasati Zapad a psovati Balkan, vec radije pametno izabrati iz mase njenih nasljedja: srednjoevropskog, mediteranskog i, da, balkanskog. Pri tome bi mogla samouvjereno izazvati samu strukturu identiteta Zapadne Evrope. "Balkan is Beautiful!"

---

sadrzaj

arkzin home