"Ustavom zabraniti udruzivanje s Balkanom", glasio je naslov pod kojim je Vecernji list u svom posebnom prilogu objavio Izvjesce predsjednika Republike Franje Tudjmana o stanju hrvatske drzave i nacije u prosloj godini. Svaka dvojba glede onog najbitnijega u Predsjednikovu izvjescu unaprijed je dakle iskljucena. Jedan od najvaznijih elemenata u hrvatskoj drzavotvornoj ideologiji - konstrukt para pojmova "Europa-Balkan" koji se uzajamno u potpunosti iskljucuju - zadobija uskoro svoje mjesto u temeljnom dokumentu hrvatske drzave, njenom Ustavu!

Od modernih, demokratskih konstitucija ocekuje se da budu u najvecoj mjeri ideoloski neutralne. S hrvatskim Ustavom to ocigledno nije slucaj. Hrvatska je drzava, dakle, ideoloska drzava. Ali problem nije u postojecoj vlasti, Tudjmanovu rezimu koji u temelje drzave ugradjuje takve ideoloske elemente. Cinjenica da to nikoga izvan te vlasti ne smeta, ni oporbu, ni reprezentante takozvane neutralne drustvene znanosti, ni socijalno i politicki senzibilizirane intelektualce, ta cinjenica danas je daleko kobnija za hrvatsku stvarnost od puke samovolje trenutnih vlastodrzaca. Ona svjedoci o apriornom drustvenom konsenzusu koji stoji u pozadini ove otvorene ideologizacije. Nije samo drzava ideoloski podjarmljena, citavo hrvatsko drustvo, u konstituciji svoga nacionalnog identiteta uhvaceno je u jaram hrvatske drzavotvorne ideologije.

Tudjmanova je prica stoga takve naravi da ce nadzivjeti svoga glasnogovornika, jer nije on, Tudjman, taj koji je od nje napravio hrvatsku drzavu, nego je ona to koja je od umirovljenog djedice stvorilo vaznoga hrvatskog politicara, kobnu figuru nase suvremene povijesti.

Nikakvo cudo dakle da ta hrvatska ideoloska prica dominira Predsjednikovim izvjescem o stanju nacije u devedeset sestoj. Gotovo panicno upozorava se na opasnost od moguce ponovne integracije u prostor bivse Jugoslavije. Na tome navodno neumorno rade pojedinci iznutra i izvana, razne nevladine organizacije u Hrvatskoj i inozemstvu, cak citave drzave ciji vodeci politicari i institucije imaju za cilj ugurati mladu hrvatsku drzavu u nekakavu novu balkansku asocijaciju.

"Sto bi takva prethodna integracija - svejedno eurojugoslavenska, balkanska ili jugoistocnoeuropska - znacila za Hrvatsku, nije tesko zakljuciti bilo kojem razboritom i obavijestenom gradjaninu nase drzave. Po svom geopolitickom polozaju, po citavoj svojoj cetrnaestostoljetnoj povijesti, po svojoj civilizaciji i kulturi, Hrvatska pripada srednjoeuropskom i sredozemnom krugu u Europi. Politicka povezanost s Balkanom od 1918. do 1990. samo je kratka epizoda u hrvatskoj povijesti za koju smo odlucni da se vise nikada ne smije ponoviti! Suradnja, zapravo integracija, kakva nam se predlaze s nasim juznim susjedima, kao preduvjet odnosa s Europskom unijom, dovela bi do gospodarskog nazadovanja, a nakon odredjenog vremena do ponovne politicke povezanosti, sto bi znacilo negaciju svega onoga sto je Hrvatska postigla svojom tesko stecenom samostalnoscu i nezavisnoscu."

Ovo neprikriveno potpirivanje paranoje s najviseg mjesta u drzavi i drustvu ima vise funkcija.

Na prvom mjestu ono je nuzno jer se protagonisti hrvatskog drzavotvorstva tom paranojom grcevito bore za svoj politicki i povijesni identitet. Doista, ako bi doslo do neke nove integracije s jugoisticnim susjedima onda to za posljedicu sigurno ne bi imalo gospodarsko nazadovanje kako nam se prijeti, nego upravo suprotno od toga - ukljucenje u Evropsku Uniju, dakle gospodarski i svaki drugi prosperitet, kako nam se, u istoj recenici, takodjer eksplicitno kaze. Ali tada bi se postavilo pitanje smisla hrvatske nacionalne revolucije, smisla zrtava palih za domovinu, pitanje stvarne uloge hrvatskih drzavotvoraca u nasoj novijoj povijesti. I moglo bi se dogoditi da se mnogi hrvatski velikan ukaze u svojoj politickoj i ljudskoj bijedi, kao ona zanemariva povijesna velicina cija su sva (ne)djela pocinjena na njegovu osobnu nesrecu i na nesrecu njegova "voljenog" naroda.

Druga funkcija ovog paranoicnog diskursa jest proizvodnja neprijatelja - one grupe vanjskih zlotvora i domacih izdajnika, stranih placenika, koji ce, stogod da se dogodilo, stogod krenulo naopako, biti unaprijed krivi. Jer oni ce biti odgovorni za svako zlo koje ce ubuduce snaci Hrvatsku, dok ce hrvatska sreca ovisiti o mjeri u kojoj se takvi neprijatelji uspjesno ili neuspjesno istrebljuju. I time ce unaprijed od iste te odgovornosti rasteretiti hrvatsku vlast.

Naposljetku, ova provala Tudjmanove i ujedno hrvatske balkanofobije ima i karakter prenervozne, uspanicene reakcije - ona je takodjer izraz najdublje frustracije uzrokovane cinjenicom da Hrvatska realno nikada nije priznata u viziji svog evropskog identiteta upravo na onom mjestu na kojem to priznanje jedino ima smisla - u Evropi samoj! Za tu Evropu naime Hrvatska je u svom nasilnom drzavnom osamostaljenju od propale Jugoslavije tek zapravo (p)ostala pravom balkanskom zemljom.

"Balkan? To su drugi!", naslov je velike reportaze o zagrebackom hotelu Esplanade objavljene u prvom ovogodisnjem broju ciriskog magazina Die Weltwoche.

"Zagreb je zahvacen jednim virusom. Od potpisivanja Versajskog ugovora 1919. truje taj virus hrvatske duse. Oboljeli su zahvaceni nekom vrstom panike. Panike da ce na bilo koji nacin biti dovedeni u vezu s Balkanom. Balkan, to su u ocima Hrvata uvijek samo oni drugi", pise autor reportaze Marco Finn Canonica. Opisujuci mikrokozmos hotela Esplanade on je pokusao shvatiti Hrvatsku danas. Ispripovijedao je pricu koja se u potpunosti vrti oko temeljne hrvatske traume - odnosa s Balkanom. Ta njegova pripovijest koja se neodlucno koleba izmedju empaticnog, gotovo dobrohotnog sazaljenja i hladnog, ironicno distanciranog podsmijeha, sazeti je prikaz hrvatskog debakla stoljeca. U ocima ovog svicarskog reportera Hrvati su upravo u svojoj groznicavoj hitnji da jednom zauvijek pobjegnu s Balkana uvijek iznova samo jos dublje zaglavljivali u taj isti Balkan. Danas, u samostalnoj drzavi Hrvatskoj, kao i nekad, u ono davno vrijeme kad su se tek prikljucili jugoslavenskoj zajednici 1919. Tada je naime grupa bogatih gradjana Zagreba osnovala dionicko drustvo s ciljem izgradnje hotela kojemu je odmah bila namijenjena i jedna dodatna, kulturno povijesna uloga - trebao je u grad i njegove stanovnike u odlucujucim dozama ubrizgavati "duh i sarm Evrope". No vec u izboru arhitekta dogodila se fatalna greska. Iz natjecaja je iskljucen Adolf Loos, koji je kasnije, kao sto je poznato, postao jednim od najslavnijih evropskih i svjetskih arhitekata, ali je zato izabran jedan Zagrebcanin, stanoviti Dionis Sunko.

"Trijumf domace arhitekture i obrtnistva", pisale su tadasnje zagrebacke novine, a reporter Weltwochea danas zakljucuje: "Namjere graditelja preokrenule su se u svoju suprotnost: hotel je postao i jos uvijek je tipicni balkanski hotel."

Svicarski novinar upravo je fasciniran arhitektonskim promasajem i kicom koji dominira hotelom, te ne suspreze podrugljivost opisujuci ih: "Masivna gradjevina (...) djeluje odbojno kao da je arhitekt htio njome iskazati moc zaboravivsi pritom na stil. Pretrpani buffet jednako malo skrtari na bojama kao i nedoradjena slikarija na zidu sa simbolima: tu su zenska i muska tijela koja je pijavica svjetla i zraka zavitlala kroz svemir, zenama rastu krila i one, u perspektivi se umanjujuci, nestaju u krovu. Kada bi covjek nekomu htio objasniti pojam 'eklekticizam', bez upotrebe rijeci, bilo bi dovoljno tu osobu jednostavno posjesti u Café Rubin. Direktorica hotela objasnjava: 'Figure simboliziraju elemente, vatru, zemlju, zrak i vodu.'"

Svicarac u razgovoru s ljudima lucidno zapaza njihovu nesposobnost da hrvatski identitet definiraju pozitivno. Naprotiv, na pitanje, sto Hrvatska jest, odgovaraju uvijek sto ona nije: "Mi nismo nikakvi barbari", "Mi nemamo tradiciju krvne osvete kao Srbi", "Hrvatska nikada nije bila protucrkvena drzava".

Jos lucidniji je ovaj reporter kada primjecuje kako je tu argumentacijsku rupu, kad je rijec o hrvatskom identitetu, ispunio nitko drugi do Alain Finkielkraut. Ovog francuskog filozofa Hrvati su, dodaje Svicarac, cvrsto posadili u svoje srce kao Srbi Petera Handkea. Kada je jednom zagrebackom mladicu, bivsem studentu filozofije, spomenuo ime Finkielkrauta, ovaj "gotovo da je u meni prepoznao svoga brata."

Svicarski se zurnalist informirao i o medijima. Posebno mu je zapela za oko fotka gole dvadesettrogodisnje studentice iz Zagreba. U tekstu ispod fotografije "... slave se zavodilacka umijeca hrvatskih zena; tako 'primamljive' i lijepe, zene nisu nigdje na svijetu".

No druga strana ovog jeftino seksistickog pogleda na zene takodjer nije promakla ostroumnom Svicarcu. Prisjetio se u svom clanku i poznate afere s vjesticama, da bi podsjetio na mjeru odnosa balkanske sredine prema zenama intelektualkama.

Bijedu hrvatske antitudjmanovske oporbe takodjer nije zaobisao: "Biti oporbenjakom, tako su mi objasnili, znaci, da se covjek ne slaze stopostotno s politikom Tudjmana. Dok god medjutim postoje neprijatelji Hrvatske - a u njih se ubrajaju i obje zene (Slavenka Drakulic i Dubravka Ugresic, op. b.b.) - zemlja mora pod svaku cijenu ostati slozna."

Velika reportaza Weltwochea o Hrvatskoj, prelomljenoj kroz prizmu price o hotelu Esplanade, njegovim gostima, ljudima koji se krecu uokolo, tuzna je prica o neuspjehu Hrvatske da na stranca ostavi kakav takav dojam civilizirane evropske zemlje. Vasar kica, trapavosti, amoralnosti, primitivne seksisticke besramnosti, laznog opozicionarstva, intelektualne beznacajnosti i servilnosti i jos mnogo toga, bilo je svicarskome novinaru uocljivo takoreci na prvi pogled.

Svoju pricu zavrsio je anegdotom o direktorici hotela Esplanade koja je jednoga dana posla u kino Europa (bivse kino Balkan, nota bene), ali je uzaludno stajala u redu. Karata vise nije bilo. Film se zvao: Mission: Impossible.

Zasto bismo vjerovali da ce prica o hrvatskom Ustavu zavrsiti drugacije od price o hotelu Esplanade. Upravo je ustavna zabrana udruzivanja s Balkanom ono sto Hrvatsku potvrdjuje u ocima Evrope kao balkansku zemlju.

A put u Evropu, s takvim Ustavom, moze biti samo jedno -