MEMEZIN ZA POLITIKU I KULTURUCIVILNOG DRUSTVA
| Web edition of the issue No.76 |  | Price: see your phone bill! |
VOLI ME, VOLI MOG PSA
| Zapad nalazi estetski uzitak u pomatranju ruskog "psa" samo pod uvjetom da se ne ponasa na pravi pseci nacin! Kad je Kulik prestao biti ukrasni umjetnicki objekt - istocni susjed koji predstavlja bijedu ruskog pseceg zivota - i poceo se ponasati na nacin koji je iznenadio njegove promatrace, brzo je etiketiran kao neprijatelj! | |
Pise: Renata SALECL Prijevod: Bastard trans/lation Studio | |
>Zasto je pas ljudima tako privlacna zivotinja? Iz Antike je poznat slucaj filozofa Diogena koji je smatrao pasji zivot ultimativnim modelom za ljudski zivot i odlucio zivjeti poput psa. Tako je jedva obucen zivio u buretu i obicavao masturbirati u javnosti kako bi pokazao prezir prema civilizaciji i svoje slavljenje prirode.
Nedavno je zapadnjacki umjetnicki svijet dobio novo psoliko ljudsko stvorenje u liku ruskog umjetnika Olega Kulika. Obicno ima psecu kucicu napravljenu u galeriji, u kojoj dan i noc zivi potpuno nag, ponasajuci se poput psa, setajuci poput psa, lajuci itd. Ali Kulikova slava zapravo je zapocela kad je na dvije izlozbe - u Zźrichu i Stockholmu - poceo ujedati posjetitelje. U oba slucaja organizatori su pozvali policiju koja ga je privezala i odvela na ispitivanje u policijsku stanicu. Sokirani policajci prvo nisu vjerovali da je Kulik stvarno pozvan na izlozbu kako bi glumio psa. Ali, kad su organizatori potvrdili njegovu pricu, bio je pusten posto je postalo nejasno za koji je prestup optuzen.*Pogledajmo kako je Kulikov slucaj potkopao naivno vjerovanje u ideju umjetnickog dijaloga, i kako je preformulirana citava dilema o umjetnickom odnosu Istoka i Zapada.Interpol izlozba u Stockholmu prezentirana je kao pokusaj uspostavljanja dijaloga i novih oblika komunikacije izmedju umjetnika s Istoka i Zapada. Ako ne shvacamo komunikaciju samo kao idealiziranu govornu situaciju u kojoj ukljucene strane tolerantno razmjenjuju misljenja kreirajuci tako ideal demokratskog univerzuma, vec uzmemo u obzir i suvremena psihoanaliticka i post-strukturalisticka shvacanja, tada komunikacija postaje daleko manje idealnom. Iz teorija Foucaulta kao i Deleuzea i Guattaria, znamo da su komunikacija, dijalog i razmjena ideja, sredstva za razlicite oblike borbi za moc. I diskusije o nasilju jezika, takozvanom govoru mrznje, jasno su dokazale kako jednostavni govorni cin moze sadrzavati najagresivnije rasisticke napade. S jedne strane, dijalog i komunikacija mogu ukljucivati veliku dozu nasilja. Ali, s druge strane, netko moze shvacati nasilje i destrukciju kao nacin komunikacije s drugima. Stoga, ako su organizatori Interpola zeljeli dijalog u obliku izlozbe, ne bi trebali biti odvec iznenadjeni kad neki umjetnici iskoriste nasilje i destrukciju kao svoj oblik komunikacije!
Paradoks druge dileme je u tome sto je Kulik bio pozvan bas kao - ruski pas! Sigurna sam da bi americki umjetnik koji glumi psa bio internacionalnoj umjetnickoj sceni puno manje interesantan od ruskog.
Svi znamo kako vecina ljudi u Rusiji danas zivi pasjim zivotom. I prva asocijacija koju Zapad ima na Kulikov performance je da on predstavlja realnost suvremene Rusije. Kulik-pas je stoga od interesa za zapadni umjetnicki svijet bas stoga sto je ruski "pas".
Trauma je Zapada u odnosu prema Rusiji u posljednjih nekoliko godina u tome sto Zapad prihvaca Rusiju kao supersilu samo pod uvjetom da se ona tako ne ponasa! A sto se tice Kulikova performancea moze se reci da Zapad nalazi estetski uzitak u pomatranju ruskog "psa" samo pod uvjetom da se ne ponasa na pravi pseci nacin! Kad je Kulik prestao biti ukrasni umjetnicki objekt - istocni susjed koji predstavlja bijedu ruskog pseceg zivota - i poceo se ponasati na nacin koji je iznenadio njegove promatrace, brzo je etiketiran kao neprijatelj. Njegov performance - zajedno s performanceom drugog ruskog umjetnika, Alexandera Brenera, koji je na Interpolu rastrgao rad kinesko-americke umjetnice Wende Gu - opisan je kao "otvoreni napad na umjetnost, demokraciju i slobodu izrazavanja" i kao "klasicni model imperijalistickog ponasanja".
Ovdje se susrecemo sa slicnim spletom kao u nacinu na koji multikulturalisti tretiraju drugoga. Drugi mora biti pasivan, pokoran na nacin zrtve, ali kad drugi odluci ne ponasati se na takav nacin, brzo biva etiketiran/a kao imperijalist, fundamentalist, totalitarist...[Sjetimo se kako su Bosnjaci koji su prestali igrati ulogu zrtve i poceli se naoruzavati brzo prozvani islamskim fundamentalistima!]Paradoks Kulikova performancea je u tome da on ne zeli razotkriti svoju osobitost ruskog umjetnika, vec pokusava pruziti odgovor na univerzalnu dilemu odnosa covjeka i zivotinje, covjekova mjesta u prirodi itd. U katalogu nedavne izlozbe Manifesta u Rotterdamu gdje je Kulik igrao Pavlovljeva psa, dobijamo neke odgovore na te dileme u obliku programatskog teksta o Kulikovoj umjetnosti, koji je napisala njegova suradnice Mila Bredikhine.
Taj program podsjeca na teorije takozvane "dubinske ekologije" i njene kritike antropocentrizma. Kulik tako zagovara novu agro-kulturalnu revoluciju, koja ce donijeti novu simbiozu izmedju covjeka i zivotinje; zeli ograniciti ljudsku populaciju na trecinu danasnjeg broja kako bi se uspostavila nova ravnoteza u biosferi; ali, posebno, on zeli podstaknuti istrazivanja psihologije zivotinja koja bi rezultirala novim dijalogom izmedju zivotinja i ljudskih bica. U tom programu takodjer citamo kako covjek mora poceti shvacati zivotinje ne kao ne-antropomorfno Drugo, vec kao svoj alter-ego. Naravno, to ce biti moguce tek kad dovedemo u pitanje cjelokupnu organizaciju ljudskog drustva i posebno prirodu demokracije. Za Kulika: "Istinska demokracija moze biti uspostavljena na politicki inkluzivnoj ideji zoocentrizma (covjek kao dio, prije nego mjera biosfere naseg planeta) - Zoocentrizam integrira covjeka kao subkulturu u vecoj cjelini ujedinjene kulture noosfere (izvedeno od noos: sposobnost mirisanja, culo njuha)"
Naravno, Kulikov program zahtjeva "dalje razvijanje politicke inkluzivnosti, pravne temelje bioetike, opce pravo glasa itd."
Teorijske pozicije dubinske ekologije puno su radikalnije nego one tradicionalne ekologije ili environmentalizma. U svojim zahtjevima za zastitu prirode ove jos shvacaju ljudska bica kao centar svijeta. Stoga tvrde kako priroda mora biti ocuvana jer predstavlja zivotni okolis covjeka. Dubinska ekologija suprotstavlja se takvim pogledima, jer se iz njene perspektive moramo potpuno odreci antropocentrizma da bismo kreirali novi oblik drustva koje ce se temeljiti na simbiozi prirode i ljudskih bica.
Dubinska ekologija ima mnoga problematicna teorijska stajalista - ovdje cu se osvrnuti samo na dva - problem kartezijanskog subjekta i prava. Dubinska ekologija vidi glavni razlog za nedostatak simbioze izmedju ljudi i zivotinja u pojmu kartezijanskog subjekta. Tu je njihova pogreska u shvacanju kartezijanskog subjekta kao ultimativno antropocentricke ideje, dok ustvari s usponom kartezijanizma i s njim povezane kopernikanske revolucije, subjekt gubi svoju ukorijenjenost u prirodi kao i svoje sredisnje mjesto u univerzumu. S jedne strane, subjekt postaje cista bezsupstancijalna subjektivnost bez determiniranog mjesta u prirodi i kulturi, ali, s druge strane, subjekt takodjer postaje jedan medju mnogim elementima univerzuma.
Na osnovi takvog subjekta ustanovljeno je moderno shvacanje prava. Mada se unutar suvremenih shvacanja prava pruza sve vise i vise pravne zastite prirodi i, posebno, zivotinjama, jasno je da je ljudski subjekt jos uvijek shvacan kao dominantni nositelj prava. U svojoj borbi za izjednacavanje prava ljudi i zivotinja, dubinski ekolozi oslanjaju se na utilitarnu teoriju i njene tvrdnje kako svako bice zeli maksimalizirati svoju srecu i izbjeci patnju. Za njih su zivotinje jednake ljudskim bicima po tom izbjegavanju patnje, i stoga ih treba tretirati na isti nacin kao i ljude.Ali, ako nas psihoanaliza icemu uci onda je to cinjenica da ljudska bica nisu usmjerena postizanju srece. Naprotiv, nalaze poseban uzitak u patnji. I citava povijest psihoanalize se bavi razotkrivanjem mehanizama koji nagone pojedinca na taj put autodestrukcije. Ekologisticko inzistiranje na izbjegavanju patnje moze biti istinito u slucaju zivotinja, za koje se moze reci da su pokretane instinktom samoodrzanja; ali sto se tice ljudi, vrijedi suprotno - kao bica jezika oni su bitno oznaceni silom samounistenja, tj. nagonom smrti.
Bas zbog toga sto ljudsko bice nije vise prirodno bice, on/a je izgubio/la sposobnost instinktivnog izbjegavanja patnje; ili, recimo to s Kantom: prestajuci bivati prirodno bice, ljudsko bice stjece slobodu zbog koje postaje sposoban/na osjetiti suosjecanje s patnjama drugih - zivotinjama na primjer - i razviti odgovornost prema njima. Stoga: "vidjeli smo slucajeve ljudi koji su zrtvovali svoje zivote za zastitu kitova ... dok je suprotno daleko rjedji slucaj" *
Takodjer moze se reci kako se covjek koji ugrize zivotinju tretira kao odgovoran za svoje ponasanje i moze biti kaznjen za svoj nasilni cin, dok u suprotnom slucaju ne mozemo govoriti o odgovornosti. Stoga ovdje Kulikova tvrdnja kako je on pas koji grize takodjer otvara pitanje odgovornosti.
Kad je priveden na policijsku stanicu u Stockholmu, u jednom trenutku Kulik je prestao glumiti psa i poceo davati objasnjenja za svoj cin. Dio krivnje svaljivao je na posjetitelje koji su ga tretirali poput psa drazeci ga, udarajuci u glavu itd. Takodjer se pozalio na organizatore koji su ga stavili na predugacak lanac koji mu je dopustao da prekoraci upozorenje "Ostar pas!". Za Kulika-osobu bilo je od velike vaznosti da ne prihvati odgovornost za ponasanje svojeg drugog ja, Kulika-psa. Kako god bilo, na policijskoj stanici nije zelio da ga tretiraju ko psa - bez ikakvih prava da obrazlozi svoj cin.
U srednjovjekovnoj Evropi zivotinje su smatrane odgovornima za svoja zlodjela. Poznati su slucajevi kad su zisci predani sudu jer su napali vinograd, pijavice koje su bile osudjene zbog naseljavanja jezera itd. Na sudu je zivotinje predstavljao advokat koji je obicno branio njihova djela tvrdnjama kako, kao bozja stvorenja, imaju ista prava da zive u odredjenoj sredini ili jedu neke biljke. U mnogim slucajevima zivotinje su dobile spor, i kao rezultat gradsko vijece koje ih je predalo sudu moralo im je dodijeliti odstetu u obliku komada zemlje na kojem su mogle mirno zivjeti a da ne ometaju zivot ljudi. Kao sto se moglo i ocekivati, insekti nisu bili odusevljeni takvim odlukama i rijetko su se selili na propisana mjesta.
| Tek s pojavom kartezijanizma priroda je prestala biti promatrana kao zivi organizam. Takodjer, prirodne katastrofe vise nisu pripisivane nadnaravnim silama. Kartezijanizam je decentrirao subjekt i time obezvrijedio prirodu. Ali istovremeno, polozio je temelje za ustanovljavanje zakona koji poziva na odgovornost subjekta prema prirodi. | ||
Sa stanovista dubinske ekologije, zakonima koji stite zivotinje i prirodu u principu se prigovara zbog toga sto ih tretiraju kao vlasnistvo ljudi. I novo izjednacavanje prava zivotinja i ljudi na kojem dubinska
ekologija inzistira treba prvenstveno mijenjati status zivotinja kao vlasnistva, tako da se zivotinje ne stite zbog interesa ljudi vec zbog svojih vlastitih interesa i inherentnih vrijednosti. Moze se lako steci utisak da su prije pojave kapitalistickog drustva i njegova koncepta vlasnistva postojali zakoni koji su zivotinje bolje tretirali. Ali, paradoks tu lezi u cinjenici da se sama ideja zastite zivotinja pojavila tek kad ih je zakon poceo tretirati kao vlasnistvo! Tek pocetkom 19. stoljeca zakoni koji zabranjuju okrutnost prema zivotinjama postaju dijelom anglo-americkog prava. Ti zakoni su se prvenstveno odnosili na domace zivotinje poput stoke, i trebalo je dosta vremena prije nego sto su kucni ljubimci, poput pasa i macaka, takodjer priznati za osobnu imovinu i tako stekli pravnu zastitu. Posto je pas shvacen kao imovina to implicira odgovornost vlasnika: stoga se vlasnika kaznjava ako njegov pas nekoga ugrize, posto je duznost vlasnika da drzi psa na povodcu.
Pretpostavljam da bi Kulik podrzao zahtjev dubinskih ekologa kako zivotinje ne treba tretirati kao imovinu, ali u praksi on postupa drugacije. Kad ga pozovu na izlozbu, on inzistira da ne moze putovati sam, vec ga treba pratiti vlasnik - njegova zena. Spekulirajmo sto bi se dogodilo da Kulikov slucaj zavrsi na sudu i da ga sudac stvarno prihvati kao psa a ne kao ljudsko bice koje glumi psa. Posto vise nemamo srednjovjekovne zakone kojima se sudi samim zivotinjama, jedini nacin na koji bi zakon mogao tretirati Kulikov prekrsaj bio bi da se sudi vlasnici - njegovoj zeni.
Sto se tice Kulikova pokusaja da stvori novu "ujedinjenu kulturu noosfere" koja bi bila utemeljena na osjecaju njuha, culu mirisa, mozemo samo reci kako je kultura kao takva - nasuprot prirodi - uspostavljena tek trenutkom kad se ljudska bica prestaju oslanjati na culo mirisa.
Jacques Lacan ukazuje da je ono sto sprecava pse da se uzdignu na nivo covjeka njihov jak osjet mirisa. Njuhom psi jos uvijek imaju direktan odnos prema objektima, mogucnost koja je kod covjeka izgubljena.
Freud kaze kako "covjek ne smatra miris svog izmeta odvratnim, vec miris tudjeg. Tako osoba koja nije cista - koja ne krije svoj izmet - vrijedja druge ljude; nema obzira prema njima." Takvo ponasanje smatramo neuljudnim i ponekad kazemo kako se takav prljavac ponasa poput psa. Freud zakljucuje kako bi "bilo nezamislivo ... da covjek koristi ime svog najvjernijeg prijatelja u zivotinjskom svijetu - psa - kao psovku, da ta zivotinja nije na sebe navukla prezir dvjema osobinama: rijec je o zivotinji koja ima dominantno culo mirisa, koja nema strah od izmeta, i ne stidi se svojih seksualnih funkcija." *
Nasuprot zivotinji, ljudsko bice, svojim uspravnim hodom, ne gubi samo sposobnost njuha, vec i mogucnost animalne kopulacije. Kao sto je dobro poznato iz povijesti psihoanalize, ljudsko bice procesom postajanja govornim subjektom prolazi simbolicku kastraciju koja uvodi prepreku, manjak, zbog kojega ce subjekt zauvijek biti lisen cjelovitosti koju zivotinje jos uvijek imaju. To istodobno sprecava subjekt da nadje zadovoljstvo u jednostavnom parenju. Kao sto Freud istice, s uspravnim hodom ne pada zrtvom organske represije samo analna erotika, vec cjelokupna seksualnost subjekta.
Zivotinje jos posjeduju cjelovitost, kao i mogucnost postizanja seksualnog zadovoljstva, koje subjekt gubi ulaskom u jezik. Zivotinje i ljudi tako se bitno razlikuju zbog jezika. Lacan se bavi tom razlikom u svom seminaru o identifikaciji, gdje je njegov argument kako ne zivi samo subjekt u jeziku, vec i domace zivotinje; samo sto je njihov odnos prema jeziku razlicit! Kao primjer Lacan navodi slucaj svog vlastitog psa, Justine, imenovane po noveli Markiza de Sadea. Promatrajuci kako se pas ponasa prema svom vlasniku, Lacanu, mozemo ustvrditi da pas govori, komunicira s njim, pokazuje svoju ljubav i postovanje, cak ljubomoru. Pas je dakle u jeziku. Ali Lacanu je najvaznije pokazati kako pas ima razlicit pristup jeziku od covjeka. Prvo, pas govori samo kad mora govoriti, zbog nekog unutrasnjeg pritiska, potrebe. Tek tada pas uspostavlja odnos prema drugome, ali taj drugi nije veliki Drugi u smislu socijalnog simbolickog poretka. Dakle, pas je u jeziku, ali ne uspostavlja vezu s lancem oznacitelja - velikim Drugim.
Kao dokaz za tu tvrdnju uzmimo slavni Pavlovljev eksperiment. Kao sto je dobro poznato, Pavlov je pokusao pokazati da ponavljanje istog cina - hranjenje psa na zvuk zvona - u jednom trenutku rezultira efektom da sam zvuk, a da nije popracen hranom, kod psa izaziva slinu koja se inace javlja samo kao reakcija na hranu. Zivotinja tako razvja uvjetovani refleks koji nije vise povezan s nekim realnim stimulusom (hrana), vec s cisto simbolickim (zvuk). Lacanova teza je da se Pavlov ustvari ponasao kao strukturalist avant la lettre, posto njegov eksperiment potvrdjuje ulogu oznacitelja a ne pruza, kao sto je Pavlov pogresno mislio, neki dokaz o nacinu funkcioniranja pseceg mozga. Iz Pavlovljeve tocke gledista eksperiment je trebao dokazati kako kod pasa uvjetovani refleks uvijek postoji, dok Lacan istice kako je takav zakljucak cisto ideoloski, jer prikriva cinjenicu kako tek oznacitelj izaziva refleks.
Lacan dalje istice kako subjekt Pavlovljeva eksperimenta nije pas, nego sam Pavlov. Psa ne zanima zvuk vec samo meso. Eksperiment takodjer nema svrhu podstaknuti neku promjenu: da unaprijedi ili unazadi polozaj psa. Kao takav eksperiment je od interesa samo za eksperimentatora Pavlova. Moze se cak reci kako je eksperiment dokazao postojanje niceg drugog doli samog Pavlova, ili kako Lacan kaze: "ne postoji u ovom eksperimentu drugi subjekt, osim subjekta eksperimentatora". *
Sta to znaci? Zvuk ima znacenje samo za Pavlova! To je oznacitelj koji predstavlja subjekt znanosti (Pavlov) za drugog oznacitelja - lucenje sline. Subjekt eksperimenta je cijelo vrijeme bio sam Pavlov: on je bio izvrsitelj eksperimenta i on je taj koji je stekao neko zadovoljstvo iz znanja koje je eksperiment navodno trebao ustanoviti.Zar Kulikov Manifesta performance takodjer jednostavno ne dokazuje egzistenciju eksperimentatora? Sad, Kulikov paradoks je da se pretvara kako je Pavlovljev pas, dok u stvarnosti nema niciju drugu ulogu, doli Pavlovljevu! Kulik tako zeli biti pas, ali na koncu ustvari predstavlja Pavlova, posto je i ovdje takodjer sam Kulik subjekt eksperimenta. Ali ovoga puta on je znanstvenik koji vise ne treba psa kako bi potvrdio njegove teorije - najbolji rezultati postizu se kad sam znanstvenik postane pas. Kulikov performance u krajnjoj instanci dokazuje Lacanovu tezu kako pas ne mari za Pavlovljev eksperiment - pa dovraga zasto se natezati s pravim psom! Problem s Kulikom je sto on pokusava ponasati se i izgledati sto vise poput pravog psa, a ne shvaca kako samo ljudska bica uzivaju u toj igri - zato psi nisu u gomilama hrlili na njegov performance!
Ako Kulik svojim eksperimentom ne moze dokazati nista drugo do svoju vlastitu egzistenciju kao eksperimentatora, kakav je onda njegov uzitak u predstavi, i takodjer, zasto je publika privucena na njegov performance? Nastavljajuci taj pravac razmisljanja, koji je uzitak psa kao takvog kojeg umjetnik pokusava imitirati?
Za domace zivotinje je bitno da zive u jeziku, posto ne mozemo reci da se psi, na primjer, na isti nacin ponasaju u prirodi kao sto se ponasaju u kuci. Jezik izaziva promjenu u psu; u slucaju Pavlovljevog psa moze se cak ustvrditi kako ga jezik cini neuroticnim. Naravno, ta neuroza nije ni po cemu slicna histerzaciji ljudskog bica koja se bitno veze sa subjektovim ispitivanjem zelje Drugoga. U Pavlovljevom eksperimentu nije slucaj da psa pocine muciti zelja eksperimentatora. Psi ne dovode u pitanje zelju Drugoga. I to je ono sto ih razlikuje od ljudskih bica. Naravno, to neispitivanje zelje Drugoga bas je ono sto pse cini toliko omiljenima.
Zasto se to dogadja? Zasto smo toliko zaljubljeni u nase ljubimce da cesto postupamo na nacin koji je suprotan njihovoj dobrobiti - na primjer, odijevajuci pse i macke? Jedno moguce objasnjenje te ljubavi prema zivotinjama je da ljudi u njima vide neku izgubljenu slobodu, divljinu, animalizam itd. koju oni sami vise ne posjeduju. Zivotinja bi tako predstavljala prirodni objekt koji je zauvijek izgubljen za ljudsko bice i koji jos samo nostalgicno mozemo oplakivati. Drugo objasnjenje je da zivotinja za covjeka predstavlja idealnog drugog. Moze se cak reci kako je pas postao najbolji covjekov prijatelj zbog nemogucnosti da covjek bude covjekov najbolji prijatelj!
Cinjenica da domaca zivotinja zivi u jeziku znaci da je dresirana, pacificirana na nacin koji odgovara covjeku. Naravno, cinjenica da zivotinja usprkos tomu nije zaprijecena jezikom i stoga nije obiljezena konstitutivnim manjkom, takodjer znaci da zivotinja nije podlozna logici zelje. Taj manjak koji oznacava govoreci subjekt zauvijek sprecava subjekt od postizanja zadovoljstva, od ispunjenja zelje - subjekt je tako beskonacno potrŽs‰n svojom vlastitom zeljom i zeljom drugoga.
Subjekt obiljezen sustinskim manjkom nikad ne nalazi objekt koji ce ispuniti taj manjak: kao u slucaju "Posteceg snjegovica" iz Kafkine price, ne postoji pravi objekt (hrana, na primjer) koja bi mogla zadovoljiti subjekt. Jedan nacin da se izadje na kraj s tim problemom je da subjekt beskonacno ide od jednog objekta do drugog, uvijek ostajuci nezadovoljen. Druga je mogucnost da subjekt, poput posteceg snjegovica, napusta potragu za pravim objektom i nalazi specijalni uzitak bas u tom nedostatku - u postu, na primjer.
Poseban oblik takvog suzdrzavanja nalazimo u slucaju anoreksije. Psihoanaliza shvaca anoreksiju kao oblik histerije, primarno povezane s dilemom subjekta o vlastitoj zelji. Taj manjak zelje subjekta sustinski je povezan s dilemom o zelji majke. Lacan istice kako u slucaju anoreksicne osobe obicno imamo slucaj da je kao dijete hranjena s previse ljubavi, cak do prezderavanja. U takvom slucaju djecje odbijanje hrane paradoksalno treba biti shvaceno kao nacin na koji subjekt obracunava s vlastitom zeljom u pogledu majcinske ljubavi. Majcinska ljubav sputava djecju zelju tako da djecje odbijanje te ljubavi u obliku odbijanja hrane predstavlja jedini nacin da odrzi svoju zelju u pokretu. Psihoanaliza povezuje anoreksiju s histericnim zahtjevom da zelja ostane neuslisana. To nezadovoljstvo je povezano s cinjenicom kako subjekt nikad ne nalazi objekt koji ce ispuniti manjak, tako da u krajnjoj instanci ne postoji nacin da se izbjegne prepreka koji oznacava subjekt kad on/a ulazi u jezik. U slucaju anoreksije, naime, nalazimo poseban nacin kako subjekt postupa s tim manjkom. Anoreksik tako ne bi bio subjekt koji ne jede, vec subjekt koji jede bas to "nista" - sam manjak! Na isti nacin, posteci snjegovic posti zbog toga sto nije nasao hranu koja bi zadovoljila njegovu zelju. Mrtvi cvor njegove zelje dovodi ga do tocke samodestrukcije: do svoje smrti on jede "nista" kako bi odrzao svoju zelju nezadovoljenom. U oba slucaja, posteceg snjegovica i anoreksika, bitno je da trebaju velikog Drugog koji promatra sto cine i kojeg pokusavaju uvjeriti da mogu ici jos dalje u vlastitom zrtvovanju. Potreba za priznanjem je bitna histeriku. U Kafkinoj prici posteci snjegovic zeli biti priznat od Drugog cak i kad umire, i stoga prica svoju pricu u nadglednikovo uho tako da mu niti rijec ne promakne.
Na kraju Kafkine price saznajemo da su vlasnici cirkusa kasnije u taj kavez stavili mladu panteru. Nasuprot postecem snjegovicu pantera nema problema sa svojom zeljom. Ne ocekujemo da bi mogla naci neki uzitak u gladovanju. Tome je tako zato sto panteri "ne manjka nista", cak ni sloboda!
Cinjenica da u slucaju pantere nikakav manjak nije uveden jezikom daje joj obiljezje samodostatnosti koje ju u isto vrijeme cini tako privlacnom i tako uzasavajucom.
Kulik takodjer pokusava postici tu animalnu cjelost i samodovoljnost glumeci psa. Moze se reci kako Kulik pokusava utjeloviti zelju dubinskih ekologa za povratkom u prirodno stanje. Kulik se nada u svom psecem tijelu ponovo otkriti izgubljeni objekt zelje da bi postigao cjelost koja covjeku nedostaje. Ali, Kulik ne moze izbjeci cinjenicu da on jeste ljudski subjekt. To se uporno dokazuje cinjenicom da ocajnicki treba publiku, galeriju, ili uopce velikog Drugog. Kulik, poput njegovog prethodnika Diogena, nalazi uzitak u izigravanju psa samo kad ga drugi promatraju. Tako ljudima moze biti teze od psa nauciti se samodovoljnosti, nego psima nauciti jezik.
Covjek koji se ponasa poput psa nada se izbjeci velikog Drugog i naci istinski uzitak, izgubljenu animalnost ljudske prirode. Ovdje mozemo prizvati poznati Lacanov obrat fraze Dostojevskog - Ako Bog ne postoji, tad je sve dozvoljeno, u Ako Bog ne postoji, tad nista vise nije dopusteno. Tako covjek koji prigovara ogranicenjima ljudskih rituala i ponasa se kao pas nece naci zeljeni uzitak, vec sve vise zabrana. Za Lacana, samo svetac sa svojim asketizmom moze pronaci uzitak koji nije povezan s velikim Drugim.
Ali to takodjer znaci kako ne postoje galerijska otvorenja za sveceve performanse.
*Kulikovo zatocenje u Stockholmu je paradoksalno, posto su organizatori izlozbe dobro znali za njegove nevolje s policijom u Zźrichu. Izgleda da su mislili kako je to bio samo dio igre. Ali kad je poceo ujedati posjetitelje i u Stokholmu organizatori su bili toliko sokirani da su sami pozvali policiju!
*Luc Ferry, The New Ecological Order, Chicago, The University of Chicago Press, 1995.
* Sigmund Freud, Civilization and its discontents, The Penguin Freud Library, vol 12, str. 288/9, Penguin Books
* Jacques Lacan, Cetiri temeljna pojma psihoanalize
