U nekoliko navrata neskriveno nam se i tendenciozno predbacilo da ne potpisujemo svoje tekstove i da se skrivamo iza tamo nekakvog pseudonima.
U danasnjem trenutku hrvatskog novinarstva gdje laze tko stigne, gdje je moralna odgovornost u najboljem slucaju misaona imenica, i gdje se pocesto niti na najvulgarnije i najprizemnije uvrede ne uspijeva dobiti niti minimalna zadovoljstina zaista vrijedi zapitati zasto, kada se vec zalazemo za promjenu stanja, ne potpisujemo neke svoje tekstove.
Ali mi ih, doista potpisujemo!
Uvodimo oblik kolektivnog autorstva. Pisac teksta nije vise sveznajuci autor, onaj koji ima direktan pristup istini, vec mjesto susreta razlicitih jezika/diskursa, iskustava... Kolektivni autor - to nije hijerarhijski nacin rada "investigativnih timova" u kojima mladji suradnici samo prikupljaju materijal koji onda stari redakcijski vuci strucno obradjuju, vec zajednicki, kolektivni rad. Pisanje s cetiri ili sest ruku! Dva nacina misljenja, dva iskustva, dva rukopisa, ne daju puki matematicki zbroj, vec novu kvalitetu - to je ono sto William Burroughs zove "third mind".
Bastard nije pseudonim, bastard je nuzan proizvod stanja koje smo zatekli, i neophodna posljedica pravca u kojemu su dogadjaji tekli. Jer da bi se sistematicno podupirala kultura kontradikcija, da bi se otvoreno okrenulo fenomenu masovne kulture, da bi se konstantno propitivala privilegirana pozicija intelektualca, te da bi se podrzale demokratske promjene, mora se biti izrod, bastard. Tradicija koja bi podrzala ove teznje u hrvatskoj politickoj i kulturnoj tradiciji, ne postoji, dakle svatko tko ih svojata mora u danasnjoj Hrvatskoj biti nezakonito dijete sveprisutne nacionalne tradicije, dakle bastard.
S druge strane elektronska komunikacija i konacno cyberspace omogucili su krajnje oslobadjanje - oslobadjanje uma od tijela. U cyberspaceu vise nitko ne moze biti prepoznat i klasificiran prema boji koze, spolu, nacionalnosti, starosti. Ili ukoliko se vec zeli svrstati, moze sam izabrati identitet koji mu odgovara - neki postojeci ili neki sasvim novi. Nitko nije vise vezan fizickim karakteristikama koje mu je priroda dodijelila, nitko ne mora biti vezan uzama tradicije - tovrsna komunikacija ne poznaje granice nametnute kulturnom i politickom hegemonijom.
Mi naprosto biramo drugaciji, nekima nerazumljivi zajednicki identitet, koji individualno ne priznaje za ultimativno, koji se suprotstavlja patoloskim egotripovima pojedinaca, koji uostalom lezi na tragu postmodernih promisljanja otudjenosti i nemoci pojedinca da utjece na procese oko njega.
Nas identitet identitet je Adilkna, identitet Critical Art Ensambla, Kraftwerka, Laibacha/NSK ili Luthera Blissetta!
Mi vlastitu individualnost time ne gubimo, upravo suprotno, mi stapanjem - nikako utapanjem - u cjelinu postizemo visi stupanj rasudjivanja, manju mogucnost pogreske, multipliciranu zelju za pomakom naprijed, pojacanu volju za borbu protiv staroga. Bastard je na egzistencijalnoj ravni hrvatske kulture bas kao i Miljenko Jergovic ili Vlado Gotovac. Nema JMBG, pa sto? On se od drugih, samodopadnih i samodovoljnih pojedinaca razlikuje ne intelektualnim izmetom umrljanim toaletnim papirom, vec stranicama kojima nestedimice prokazuje i lijevo i desno i samog sebe. Bastrad nema lica, vjerojatno ne moze dobiti nagradu Hrvatskog novinarskog drustva. Kao da tako sto netko uopce i zeli! Mediokritetska i kenjkava zelja za vlastitom potvrdom u ocima drugih za nas ne postoji - postoje prostranstva misli, ekstaticna polja digitalne komunikacije u kojima se svatko prihvaca i ako se uopce vrednuje onda se to cini iskljucivo po njegovom intelektualnom proizvodu.
I nicemu drugome.
