Napalo nas. Djurdjica Ivanisevic u Vjesniku i Artur Smidt (?) u Hrvatskom slovu. U oba slucaja rijec je nazalost o grupnom portretu neprijatelja Hrvatske na kojem se, u odista sarenom drustvu, nasla i nasa mala novina. Ni na najzadnjem ni na najneznatnijem mjestu, no ipak jos daleko od pocasne loze s glavnim objektima drzavotvorna bijesa, Feralom, Vijencem, Goldsteinom i Kuljisom. Nije da nam nije krivo sto nas ne mrze zesce i sto su nas se dohvatili tek ovlas! Biti drzavnim neprijateljom danas u Hrvatskoj, stvar je dobra ukusa i ugleda, cak drustvena prestiza. Situacija sve vise podsjeca na onu koju je najbolje opisao vic iz polovice osamdesetih: Zasto vise nitko ne izlazi iz Partije? - Vanpartijci su poostrili kriterije!
Doista, tko ce sutra vjerovati Djurdjici Ivanisevic kad nas pocne uvjeravati kako je sve to pisala iz ljubavi prema Hrvatskoj, a ne u korist mrskog diktatora Tudjmana niti u ime ogavne i lazljive drzavotvorne ideologije. Nitko! Nitko je nece primiti u drustvo dokazanih neprijatelja Hrvatske. Cak ni najposteniji medju postenim Hrvatima. O ubogi stvore! Kud bas tebi da uvale ovaj nesretni obracun s gotovo svim sto pise i objavljuje u Hrvatskoj? I to jos u Vjesniku lukavog Nenada Ivankovica. I dok si ti u zanosu polemicka sraza isfliskala "mladog lava" Makovica i Sibilu Petlevsku, eno ti ga ista novina objavljuje veliki intervju s istom Sibilom (bolja polovica "mladog lava") i to s fotkom - da se vidi tko je najljepsi u gradu!
I dok si ti, o presveta jednostavnosti, dohvatila za gusu neprijateljski Vijenac, eno ti zamjenica njegova glavnog urednika objavljuje u Vjesniku recenzije! Netko je, o ljudi, potego ovu zenu za nos. Sutra ce joj Nenad Ivankovic, kao covjek i urednik koji je od bijednog hadezeovskog biltena (Vjesnik prije N.I.) stvorio tribinu slobodne diskusije i rajski demokratski vrt s tisucu cvjetova, drzati javnu lekciju s pozicije uglednog neprijatelja Hrvatske - ovi i ovakvi kao Djurdjica, oni su nas htjeli odvuci u mrak srednjeg vijeka, ali ja nisam dao, ja sam drugim misljenjima, cak onima optuzenim za sabotiranje domovine omogucio pristup javnosti i otvorio prostor slobodna dijaloga.
Djurdjica - daleka i sama. Mozda ce se uz nju tada naci jos samo jedan Vlado Gotovac o kojem je u svom polemickom pamfletu progovorila tako toplim rijecima: V.G., covjek " koji je odrzao jedan od najsnaznijih i najljepsih govora upravo protiv jugogenerala pocetkom rata".
Netko tko ovako opisuje Gotovceve histericne sovinisticke ispade, otkriva dublje, premda ambivalentne afinitete koji ga vezu s ovim bardom hrvatstva. To se mora skoncati melodramatski, kao i svaki love&hate odnos: I've always loved you!
I jos netko ce imati razumijevanja za Djurdjicu - arkzin! Zasto? Zato sto je Djurdjica svojim pamfletom u Vjesniku, ovim potpuno neuspjelim, ali do kraja ogoljelim pokusajem masovne proizvodnje drzavnih neprijatelja napokon definitivno pokazala i dokazala da je s drzavotvorcima u medijskom i intelektualnom smislu gotovo. Oni vise nisu u stanju na barem donekle plauzibilan nacin artikulirati svoju poziciju. Odnosno, sto je vaznije, zauzimanje nekakve kriticke kontrapozicije sasvim je besmisleno. Ovdje se vise nema cemu suprotstavljati. Car je gol. I to sada vide valjda svi. arkzin se medjutim te careve golotinje odavno zasitio. Pravi skandal i nije bio u njoj, u toj carevoj golotinji, nego u cinjenici da mu ona tako dobro stoji i da su svi fascinirani njome kao da je rijec o carevu uvijek novu ruhu. Svi su saznali tko je zapravo Tudjman, ali on zbog toga nije postao manje Tudjman - razgoliceni nedemokrat nije se pokrio smokvinim listom demokracije. Stovise, razgolicenje je i samo dio igre i tko pristane na nju, vrti se u krug. Sto to konkretno znaci?
Nema razloga skandalizirati se zbog onoga sto pise Djurdjica Ivanisevic. To nije glupo jer je s onu stanu glupog i pametnog. Ali odista glupo bilo bi, dati se uhvatiti u Vjesnikovu igru. Jer ne poziva Vjesnik kroz Ivanisevickin tekst ni na kakav linc drzavnih neprijatelja. Naprotiv, to na sto poziva Vjesnik je kolaboracija - ne s Tudjmanom, nego s onim sto omogucuje i Tudjmane i Djurdjice Ivanisevic i Nenade Ivankovice i vjecno hrvatsko vracanje istog - sa zaboravom kao temeljnim mehanizmom reprodukcije drustvenog zivota u Hrvatskoj.
Clanak Artura Smidta u Hrvatskom slovu , u kojem se, negativno naravno, spominje i arkzin , jednostavan je i duhovit. Autor misli da zna bolje od Georga Sorosa kako da ovaj potrosi svoje novce. Nije da bi on onemogucio Sorosu financiranje "antifasistickih" listova, pogotovo ako se budu bavili samo kulturom (a ne rusenjem "one vlasti u drzavi, koje se ne uklapaju u skrivene ideje zaklade Soros"). On trazi da Soros placa i "antikomunisticke" listove odnosno "publiciste i novinare gradjansko-demokratske provenijencije". A takvi novinari i publicisti okupljeni su naravno u Hrvatskom slovu i ostalim drzavotvornim glasilima. "Dakle, gospodine Soros () vi umjesto da nas financirate, potpomazete jugokomunistima u Hrvatskoj", prekorava Smidt Sorosa i upozorava ga na kobni nesporazum - on, bjelosvjetski kapitalist, financira komuniste. Ali tko je tu lud i o kojem se nesporazumu zapravo radi?
Hrvatsko slovo naravno ne zica novac od Sorosa, nego se obracunava s "protuhrvatskim" novinama i casopisima (Feral, arkzin, Bumerang, DAN, Erasmus). Zasto protuhrvatskim? Zato jer " su ti ortodoksni jugokomunisti, prvenstveno iz novinarskih krugova, ostali bez vlastite drzave i vlasti, a time izgubili i upravljanje materijalnim dobrima i sredstvima i sve povlastice () Ti urednici i novinari su padom jugokomunizma dozivjeli i neurotski strah, sto je i razumljivo, jer su bili kvalificirani kao drzavni funkcioneri i uzivali posebne povlastice i zastitu drzave"
"Sto bi ti Trupac", upitasmo kolegu iz redakcije, "rekao covjeku koji bi te optuzio da si ortodoksni jugokomunist koji je ostao bez vlastite drzave i vlasti, kojemu su oduzeli upravljanje nad materijalnim dobrima i sredstvima, koji je bio drzavni funkcioner i uzivao privilegije?" B.T. (godiste 1976.) odgovorio je: "Nista, priceko bi da mu prodje vrijeme."
Odlicno! B.T. je u pravu. Cekamo da im - svim tim Smidtovima, Djurdjicama, drzavotvorcima svih boja - prodje vrijeme. Ali cekamo aktivno. Stovise, pogurnut cemo ih koliko je u nasoj moci. Izmedju ostalog i tako da njima i svima ostalima objasnimo o kakvom je, i cijem je, neurotskom strahu ovdje rijec. Da li je nasa novina, arkzin, simptom toga straha ili taj simptom mozda treba prije vidjeti u pamfletima kao sto su Smidtovi i Ivanisevickini?
Gubitak osjecaja za stvarnost (Realitätsverlust) jedno je od najprepoznatljivijih obiljezja neurotskog reagiranja na zivotne konflikte. Gola kontrafakticnost optuzbe za jugokomunizam, kad je rijec o arkzinu, upucuje upravo na ovaj oblik patoloske reakcije. Neuroticna osoba ne podvrgava svoje fantazije provjeri stvarnosti (Realitätsprüfung). Smidt iz Hrvatskog slova zasigurno nece sebe dovesti u situaciju da se zapita kako je moguce da su danasnji dvadesetogodisnjaci bili privilegirani jugokomunisticki funkcionari. Njegove tvrdnje ionako nisu izrecene zato da bi odgovarale stvarnosti ili u toj stvarnosti rijesile neki konkretan konflikt, nego zato da bi taj stvarni konflikt prikrile pred njegovom svijescu. Smidt je, zajedno sa svim intelektualnim i politickim zastupnicima hrvatske drzavotvorne ideologije, upao u onaj znameniti rascjep izmedju ideala i njegova ostvarenja. Ideja harmonicne nacionalne zajednice koja je vodila u nacionalnu revoluciju i rat za osamostaljenje hrvatske drzave ne odgovara svom konkretnom ozbiljenju. Hrvatsko drustvo je vec danas sve prije nego harmonicno. Sukobi unutar njega nisu tek puka reakcija na nedemokratsku politiku postojeceg rezima, nego takodjer izraz sasvim normalne dinamike drustvena zivota, izraz zakonita sukobljavanja razlicitih interesa i potreba, kako pojedinacnih, tako i grupnih. Ali netko tko je vjerovao u ideju nacionalne zajednice koja postize svoju harmoniju u etnicki cistoj drzavi ne moze podnijeti takvu istinu. Drustvene konflikte on objasnjava uvijek kao posljedicu nedovrsenosti revolucije, kao neprijateljski atak ostataka porazenog drustvenog sistema.
Zato ce za klasicnog hrvatskog drzavotvorca ona politicka, intelektualna i kulturna konfliktnost koju u javnost iznosi arkzin uvijek biti, koliko god to bilo kontrafakticno, izraz arkzinova jugokomunizma. Neki preostatak iz zauvijek pokopane proslosti. Stvarno, medjutim, upravo je arkzin simptom njegova neuroticnog straha. I kao sto je simptom poruka koju bolest salje iz svoje buducnosti, tako je i arkzin svjedok onih konflikata s kojima ce se hrvatsko drustvo tek morati suociti.
