Nasi stalni citatelji znaju da je do nedavno u redakciji arkzina vladao rascjep i sukob *profesionalnih novinara* i *civilnodrutvenjaka*. Na pitanje Che vuoi?, sto ustvari zele, ta druga struja tzv. profesionalnih novinara nikad nije uspjela profilirati i jasno formulirati svoj idejni, estetski, teorijski odgovor. Sada, kad je taj sukob vec razrijesen, sasvim slucajno u Ljetopisu srpskog kulturnog drustva PROSVJETA (Zgb, 1996, sv.I) naisli smo na tekst Borisa Rasete, donedavno zamjenika glavne urednice arkzina, sadasnjeg urednika Srpskih nezavisnih novina Identitet, posvecen arkzinu, koji ovdje prezentiramo nasim citateljima da *cuju i drugu stranu*!
Lead i medjunaslovi su redakcijski!
| Matematicka je cinjenica da bi zgodne cure na naslovnoj strani jednog po svom sadrzaju ionako krajnje nepopularnog lista pospjesile prodaju, kao sto je matematicka cinjenica da je katastrofalna, nerazumljiva i egzibicionisticka grafika ovaj list ucinila neprivlacnim cak i onim citateljima koji bi ga inace rado citali! | Unutarnji sukob u redakciji trajao je gotovo od pocetka izlazenja lista: zavrsio je odlaskom mene i istomisljenika u druge listove, i konacnom profilacijom Arkzina kao necitljive, kvazialternativne, omladinske novine s manje od 1000 citatelja. Mozda je i to dobro |
Kasne jeseni 1992. godine kolegica Vesna Kesic zamolila me da odem pomoci aktivistima Antiratne kampanje Hrvatske u radu na Arkzinu. Moram priznati da gotovo i nisam znao sto je to Arkzin; iskreno govoreci, nisam uopce znao ni sto su to fanzini. Moja medijska kultura bila je ogranicena na poznavanje, i to elementarno, klasicnih tiskovina: dnevnih novina, revija, news-magazina. Vec dvije godine zivio sam jedino od novinarskog rada, ali me alternativne forme nisu puno zanimale: jednostavno, nisam mislio da ce mi ta znanja biti tako brzo potrebna. Dobio sam pojasnjenje da je fanzin publikacija tiskana u malom broju primjeraka, namijenjena besplatnom raspacavanju fanovima iliti sljedbenicima odreene ideje: u konkretnom slucaju radilo se o malobrojnim zagrebackim i hrvatskim pacifistima.
Arkzin je vec izasao u nekoliko brojeva tiskanih na malom. A4 formatu, a letimican pogled na impresum otkrivao je tko su hrvatski medijski pacifisti: Vesna Jankovic, glavna urednica, Miroslav Ambrus Kis, graficki urednik i jedna vrsta medijske sive eminencije lista, Zoran Ostric, legenda ekoloskog pokreta u Hrvatskoj, te Srdjan Dvornik, sociolog, ljevicar, ideolog civilnog drustva - nadam se da mi nece zamjeriti na ovoj, po njegovu misljenju sigurno pretjeranoj ocjeni.
Pacifista sam po uvjerenju, ali - da nije bilo ovog slucaja - nikada ne bih pristupio nekom pokretu te vrste. Ekologe, pacifiste, zagovornike legalizacije lakih droga i sl. uvazavam, ali kako sam sticajem okolnosti odrastao uz egzistencijalnu nuzdu realnog poimanja drustvenih i politickih sila, te sam pojedince i grupe smatrao simpaticnim zanesenjacima bez realne politicke tezine. U tom uvjerenju sam i dan danas, iako dopustam mogucnost da me daljnji razvoj dogadjaja demantira.
Moji motivi za rad bili su sasvim trivijalni: nisam imao para! Za suradnju u Arkzinu ponuena mi je neka svotica, ne velika ali za moju tadasnju bijedu veoma privlacna. Nisam mogao odbiti. Priznajem da sam morao, otisao bih raditi i u neki list s kojim sam se manje slagao. Danas, u kojemu sam dotada pisao, raspadao se zbog vanjskih i unutarnjih razloga, Yutel se raspao vec prije, kao i Zapad, redakcija u kojoj sam objavio svoj prvi tekst. Moje rane godine u medijima tako su na najneposredniji nacin povezane s iskustvom propadanja. Ipak, najvise me veselila suradnja u Danasu. Kada sam dosao u taj list, vodio ga je Mladen Maloca. List je bio na zalasku, ali svejedno, imponiralo mi je objavljivati svoje prve ozbiljnije uratke u listu u kojemu su pisali moji do jucer daleki idoli: Jelena Lovric, Vesna Kesic, Jasmina Kuzmanovic, Alemka Lisinski, Gojko Marinkovic, Slavenka Drakulic ...
Moji prvi dojmovi iz redakcije Arkzina smjestene u Tkalcicevoj ulici u Zagrebu, u nekom potkrovlju, bili su katastrofalni. Bilo je to okupljaliste, po mojim tadasnjim uvjerenjima, gomile ljudi cije su egzistencije bile dopola unistene vec u civilnoj pretpovijesti; bivsih hipija koji su u svojim ocvalim sredovjecnim izdanjima izgledali tuzno, feministkinja cije stvarne motive za feministicku akciju nikada nisam do kraja razumio, razocaranih neuspjelih znanstvenika, sociologa i filozofa pretezito, anarhista, pijanaca, pripadnika svakovrsnih manjina. Bilo je tu i mnostvo Srba, Muslimana, i pripadnika drugih, nevecinskih naroda. U Tkalciceovoj je, osim lista, bilo smjesteno i sjediste Antiratne kampanje koje je primalo, na pravne savjete, delozirane, izbacene, pretucene i uopce obespravljene ljude, pripadnike nove klase ponizenih i uvrijedjenih koji su u hrvatskoj nacionalnoj revoluciji, uglavnom bez svoje krivnje, ostali bez igdje icega. Gomila rokera, hasomana, pasioniranih pusaca trave i ranih navjestitelja tehno-revolucije, u kombinaciji sa socijalno deklasiranim ljudima, ostavljala je nadrealan i za mene krajnje mucan dojam. Tesko sam se snalazio u svemu tome.
Iz te, rane ambivalencije Arkzinova rodnog mjesta, kasnije je nastala dvojnost koja je redakciju iznutra izjedala sve vrijeme izlazenja, i koja, po mom misljenju, nije nikada prevladana. No, o tome nesto kasnije.
Uglavnom, u vrijeme kada sam dosao u Arkzin , u Zagrebu je pocela ozbiljnije djelovati i zaklada Soros, koju vjerovatno ne treba posebno predstavljati. U njoj se zaposlio i moj prijatelj, Nikola G., znacajan covjek hrvatskih medija u ranijem razdoblju, koji je kao covjek, "na krivoj strani" ostao bez posla. "Ja sam neprilagodjen..." veselo je pjevusio, iako su okolnosti bile teske. Imao je troje djece, ostao je bez posla, zena mu je bila nezaposlena. S njim sam u ta tegobna vremena prezivljavao cak i kao kolporter, istina, bez veceg uspjeha. Njegovo zaposlenje u Sorosu jedna je od cinjenica kojoj Arkzin, vjerovatno, ima zahvaliti svoje dugotrajno postojanje. Kontekst nam je ipak, pomalo, isao na ruku. Negdje sredinom 1993. nestalo je ozbiljnih opozicijskih novina, gomila poznatih novinara ostala je bez posla, a zaklada Soros imala je medijski program. Kako doista ni u najgora vremena nisam pomisljao biti izdavac ili urednik ili novinar, ili stogod, fanzina, poceo sam u redakciji agitirati da se od Sorosa traze sredstva da prijedjemo na veci - takozvani "nacionalni" format i da pokusamo izaci na novinsko trziste. Ideja je, kod Vesne Jankovic i Srdjana Dvornika, naisla na dobar prijem. Tako smo, krajem 1993. - ako se dobro sjecam - postali dvotjednik, a stampali smo se u Hrvatskoj tiskari u Vjesniku. U prvim "ozbiljnijim" izdanjima list je donosio price o zrtvama rezima, intervjue s oporbenim inetelektualcima i sl. uglavnom, sve sto nije moglo ici drugdje, moralo je proci u Arkzinu. Problemi Srba, bivsih vojnih lica, Muslimana u kasnijoj fazi hrvatsko-bosnjackog rata, i sl, sve je to bio materijal iz kojega je nastajao Arkzin. Jezik lista bio je ostar, nemilosrdan,kritican: moram iskreno priznati da nisam bio medju najhrabrijima. Istakao bih moje kolege: Tatjanu Tagirov, Tonija Gabrica, Srana Dvornika, Gojka Marinkovica i mnoge druge koji su se u tim okolnostima pokazali velikim i pravim fajterima, dobrim novinarima i postenim ljudima.
No, vec u toj ranoj fazi, u redakciji lista pojavili su se ozbiljniji sukobi. Jedna frakcija zagovarala je rigidan pristup stvarima. Kada kazem "rigidan" onda prije svega mislim na jednu, po mom misljenju, za novine nedopustivo sektasku uredjivacku politiku. Za fanzin mozda prikladnu, za novine nedopustivo preusku. U Arkzinu se nisu smjeli pojavljivati politicari ili intelektualci bez lijevog predznaka, nista sto ne bi bilo po volji demokratskom lobiju okupljenom oko nekoliko feministickih udruzenja i sl. Ne zelim imenovati zagovornike te frakcije, koja je na kraju - sada, sredinom 1996. - preuzela Arkzin da ga mozda posteno i konzekventno - upropasti do kraja. U drugoj grupi, koju mogu imenovati jer sam je predvodio cijelo vrijeme, bila je i Tatjana Tagirov, i diskretno, mozda Boris Buden. Zelio sam od Arkzina napraviti novine koje ce se prodavati, sigurno ne u astronomskim nakladama, ali novine koje ce se prodavati. Zelio sam od Arkzina napraviti otvoren list, koji bi imao liberalnodemokratsku orijentaciju, koji bi mozda ideoloski naginjao nesto ulijevo, koji bi imao inetelektualnu tezinu, ali koji bi ipak prije svega bio roba. Stvar dakle koja se prodaje na trzistu. Sjecam se da sam prvi intervju s klasicnim istomisljenikom, Stipom Mesicem, prosvercao u list, na taj nacin da sam izbjegao - kao zamjenik urednika, naruciti opet nekog ljevicara: kako nije bilo alternative, isao je Stipe Mesic. Dugo je vremena od tada proslo, dok se u Arkzinu nije pojavio Dobroslav Paraga i slicni politicari, taman toliko dugo da list odvedu u krivu stranu. Bio je jos jedan tabu: u listu se nisu smjele pojavljivati lijepe zene (na fotografijama, dakako) a posebno ne obnazene u bilo kojoj mjeri. Arkzin je podsjecao po puritanizmu, na nekakav kvekerski list iz 18. stoljeca. To je neshvatljivi doprinos feministicke grupe iz koje je Arkzin, medju ostalima nastao. Taj segment stvarnosti za njih nije postojao. Stovise, vodile su se ideoloske rasprave, pisani su brojni clanci, u kojima je takvo prikazivanje zena, osudjeno kao "seksizam". Medju feministicama nisam sreo niti jednu lijepu zenu; medju lijepim zenama nisam zapazao posebnih sklonosti feminizmu. Mozda sam kratkovid "seksist" - sto su mi cesto govorili u redakciji - mozda sam i zaostao u intelektualnom razvoju, ali mislim da cu do groba vjerovati kako su ta uvjerenja i ti otpori proizlazili jedino iz gole pakosti ruznih ili prosjecnih zena prema lijepima. Matematicka je cinjenica da bi zgodne cure na naslovnoj strani jednog po svom sadrzaju ionako krajnje nepopularnog lista pospjesile prodaju, kao sto je matematika cinjenica da je katastrofalna, nerazumljiva i egzibicionisticka grafika ovaj list ucinila neprivlacnim cak i onim citateljima koji bi ga inace rado citali. Tu je, drzim, drugi glavni razlog - pored ideoloske zatvorenosti - trzisnom neuspjehu ovog lista.
Stalno govorim o trzistu i prodaji. To mi je bio imperativ: vjerujem da je citanost lista jedan od glavnih pokazatelja njegove kavalitete. Ne jedini, naravno, jer bi inace i tiskovine poput ST-a ili Globusa mogli ocijeniti kvalitetnim listovima, ali svakako veoma vaznim. Taj unutarnji sukob u redakciji trajao je gotovo od pocetka izlazenja lista: zavrsio je odlaskom mene i istomisljenika u druge listove, i konacnom profilacijom Arkzina kao necitljive, kvazialternativne, omladinske novine s manje od 1000 citatelja. Mozda je i to dobro: mozda Hrvatskoj treba jedan novinski pogon u kojemu ce svoje prve tekstove objavljivati mladi novinari omladinci, revolucionari, pacifisti i sl. Bojim se jedino da ce u takvom Arkzinu proci losu skolu.
Arkzin moze biti ponosan na cinjenicu da je u jednom periodu objavio seriju tekstova Borisa Budena, psihoanaliticira i prevoditelja koji zivi u Becu, po mome sudu jednog od najzrelijih kronicara hrvatskog drustva ovih godina. Boris Buden nije u Arkzinu objavio mnogo tekstova - mislim da ih je bilo dvadesetak - ali su, gotovo svi, bili vrhunski. Hrabri, inteligentni, domisljeni, atraktivni... Kad jednog dana, nadam se uskoro, njegovi tekstovi budu objavljeni u formi knjige, Arkzin ce dobiti jaku potvrdu da je imao valjan razlog postojanja. Piramidalno nanize, i drugi su autori objavljivali dobre tekstove, analiticke snage koja mozda i prelazi dosege tradicionalnog novinskog iskaza. Objavljen je i niz clanaka koji su iznosili sve ono sto drugi nisu htjeli ili mogli iznositi. Mala naklada Arkzina, sto inace smatram nedostatkom, omogucavala je i znatno siri manevarski prostor pa i objavljivanje onih tekstova koji u tiraznim novinama zbog razlicitih kalkulacija mozda i ne bi ugledali svjetlo dana.
Kao cjelina, Arkzin je dao vanredno dobru kritiku nacionalno-revolucionarne epohe koju bismo ukratko mogli nazvati Tudjmanovom epohom. Uz sve svoje nedostatke - za dio kojih sam i ja kriv - smatram da je Arkzin ipak odigrao jednu iznimno vaznu ulogu u preobrazbi hrvatskog drustva na putu od revolucionarnog u civilno.