Slavoj ZIZEK

Bauk jos uvijek kruzi...

Prijevod: Dejan Krsic/4 Bastard Trans/lation Machine

(Izbor): [3].[od 4].[od 10].[Poglavlje 04]:

Smisao naseg inzistiranja da u Billu Gatesu imamo posla s ikonom jest u tome da bi bilo mistifikacija uzdici "realnog" Gatesa u neku vrstu Zlog genija koji kuje zavjeru da postigne globalnu kontrolu nad svima nama.

Ovdje, vise nego ikad prije, kljucno je sjetiti se pouke Marxove dijalektike o fetisizaciji: "postvarenje" odnosa medju ljudima (cinjenica kako oni preuzimaju formu fantazmagoricnih "odnosa medju stvarima") uvijek je udvojena naizgled suprotnim procesom, laznom "personalizacijom" ("psihologizacijom") onoga sto je u stvari objektivni drustveni proces.

Vec tridesetih godina paznju prve generacije Frankfurtske skole privukla je cinjenica kako se u samom trenutku kad globalni trzisni odnosi pocnu iskazivati svoju punu dominaciju, kad uspjeh ili propast pojedinog proizvodjaca ovisi o trzisnim ciklusima koji su potpuno izvan njihove kontrole, pojam karizmaticnog "poslovnog genija" uspostavlja kao "spontana kapitalisticka ideologija", pripisujuci uspijeh ili propast biznismena nekom misterioznom je ne sais quoi koje posjeduje. (Adorno je ukazao na to kako je sama pojava psihologije kao "znanosti", s individualnom psihom kao njezinim "objektom", striktno korelativna s predominacijom impersonalnih odnosa u ekonomskom i politickom zivotu). I nije li to jos istinitije danas, kad je apstrakcija trzisnih odnosa, koja upravlja nasim zivotima, dovedena do ekstrema? Trziste knjiga preplavljeno je psiholoskim uputstvima koja nam savjetuju kako uspjeti, kako osvojiti partnera ili nadvladati suparnika - ukratko koja nas uspjeh predstavljaju ovisnim o nasem ispravnom "stavu". Dakle, na stanovit nacin, u iskusenju smo da preokrenemo poznatu Marxovu formulu: u suvremenom kapitalizmu objektivni trzisni "odnosi medju stvarima" teze preuzeti fantazmagoricnu formu pseudo-personaliziranih "odnosa medju ljudima". Ne, Bill Gates nije genij, dobar ili zao, on je samo oportunist koji je znao zgrabiti priliku, i kao takav, on je rezultat poludjelog kapitalistickog sistema. Pitanje koje treba postaviti nije "Kako je Gates to postigao?", vec "Kako je kapitalisticki sistem strukturiran, sto je u njemu pogresno da pojedinac moze postici takvu disproporcionalnu moc?" Pojave poput Billa Gatesa kao da ukazuju na svoje vlastito rjesenje: u trenutku kad imamo posla s gigantskom globalnom mrezom kojoj je pojedinac ili korporacija formalno vlasnik, zar vlasnistvo na neki nacin ne postaje irelevantno za njezino funkcioniranje (nema vise nikakve relevantne konkurencije, profit je zagarantiran), tako da postaje moguce jednostavno odrezati joj glavu i citavu mrezu uciniti drustvenom, a da se njezino funkcioniranje bitno ne narusi? Zar takav cin nije jednak cisto formalnoj konverziji koja naprosto spaja ono sto vec pripada skupa: kolektiv pojedinaca i globalnu komunikacijsku mrezu koju koriste, i koja tako tvori supstancu njihovih drustvenih zivota?

Ocito "iracionalni" izgledi koncentracije kvazi-monopolisticke moci u rukama jednog pojedinca ili korporacije, poput Ruperta Murdocha ili Billa Gatesa, tako su samo pokazatelj koji ukazuje na nuznost neke vrste politizacije ekonomije. Ako sljedeca decenija dovede do unifikacije mnostva komunikacijskih medija u jedan aparat koji ce spojiti karakteristike interaktivnog kompjutera, TV, video i audio telefona, videa i CD-playera, i ako Microsoft doista uspije postati kvazi-monopolisticki vlasnik tog novog univerzalnog medija, kontrolirajuci ne samo jezik kojim se koristi, vec takodjer i uvjete njegove primjene, tada se doista priblizavamo apsurdnoj situaciji u kojoj ce jedan cinitelj, iskljucen iz javne kontrole, stvarno dominirati osnovnom komunikacijskom strukturom nasih zivota i tako na neki nacin biti jaci od bilo koje vlade. To stvarno otvara mogucnosti paranoidnih scenarija: Buduci da ce digitalni jezik, koji cemo svi koristiti ipak biti proizvod ljudi, konstruiran od programera, nije li moguce zamisliti situaciju u kojoj korporacija koja ga posjeduje u njega instalira i neke posebne tajne dijelove programa koji ce im omoguciti da nas kontroliraju, ili virus koji korporacija u odredjenom trenutku moze pokrenuti i tako zaustaviti nase komunikacije? Kad biogenetske korporacije polazu pravo vlasnistva nad nasim genima patentirajuci ih, one takodjer doprinose slicnom paradoksu vlasnistva nad najintimnijim dijelovima naseg tijela, tako da smo vec vlasnistvo korporacije, a da toga nismo ni svjesni. Perspektiva s kojom se tako suocavamo jest da ce komunikacijska mreza koju koristimo i geneticki jezik kojim smo stvoreni biti u vlasnistvu i pod kontrolom korporacija (ili cak jedne korporacije) izvan javne kontrole. Zar sama apsurdnost takve mogucnosti - privatna kontrola nad samom javnom osnovom nase komunikacije i reprodukcije, same mreze naseg drustvenog bica - opet ne namece kao jedino rjesenje neku vrstu podrustvljenja? Drugim rijecima, nije li utjecaj takozvane informaticke revolucije na kapitalizam ultimativni primjer stare Marxove teze da

"na odredjenom stupnju svog razvoja, materijalne proizvodne snage drustva dolaze u sukob s postojecim odnosima proizvodnje, ili - sto je samo pravni izraz iste stvari - s odnosima vlasnistva unutar kojih su dotad bili na djelu"?

Dalje, zar antagonizam sadrzan u pojmu posjedovanja (znanstvenih) spoznaja (jer je znanje u nacelu neutralno prema svom sirenju, to jest, ne trosi se sirenjem i univerzalnim koristenjem) ne objasnjava zasto se danasnji kapitalizam mora sve vise i vise okretati apsurdnim strategijama kako bi odrzao ekonomiju oskudice u sferi informacija i tako unutar okvira privatnog vlasnistva i trzisnih odnosa zadrzao demona kojeg je pustio s lanca (recimo, stalno izmisljajuci nove oblike sprecavanja besplatnog kopiranja digitaliziranih informacija)? Ukratko, zar perspektive informatickog "globalnog sela" ne signaliziraju kraj trzisnih odnosa (koji su po definiciji utemeljeni na logici oskudice), barem u sferi digitaliziranih informacija? Paradoks zakonskih mjera administracije Sjedinjenih Drzava protiv monopola Microsofta je u tom pogledu veoma indikativan: zar ta akcija ne pokazuje kako su, daleko od toga da budu jednostavno suprotstavljene, drzavna regulacija i trziste medjusobno ovisni? Kad bi ga prepustili samome sebi, trzisni mehanizmi doveli bi do punog monopola Microsofta i tako do samoukidanja konkurentskog natjecanja. Samo putem direktne drzavne intervencije (koja od vremena do vremena naredjuje velikim kompanijama da se raspadnu) moze se odrzati trzisna utakmica...

Poglavlje 10 >>