Prostorslobode

Temeljni problem naseg doba je u tome da je, usprkos sve vecoj "demokratizaciji" mnogih drustva i drzava sloboda sve vise u nevolji, da se njene najvise mogucnosti suzbijaju i gaze, a da najveci broj ljudi jos uvijek nije dosao do jasne predstave o svome stanju neslobode, kao sto nije postao svjestan neophodnosti da se to stanje ukine i prevlada. Zato je i nas zadatak, prije svega razvijanje svijesti o slobodi i ukazivanje na neophodnosti individualne slobode, kao preduvjeta za slobodu drustva i ostvarivanje demokracije u njezinu izvornu znacenju. To postaje jos vaznije ako prihvatimo da su same ideje slobode i demokracije postale sporne i da veca racionalnost drustvene organizacije ne vodi nuzno vecoj slobodi i potpunijoj demokraciji. Jer, na stranu utopizmi Tofflerovog tipa, zazivanje i oslanjanje na znanstvene i tehnoloske inovacije i samu racionalnost znanosti ne znaci da ce ljudi zivjeti razumno i bez svakodnevne mitologije, obmana i predrasuda. Radije, umjesto da bude sredstvo za postizanje slobode, racionalna drustveno/politicka organizacija cesto je tiranizirajuca i manipulirajuca; sredstvo suzbijanja same mogucnosti prosudjivanja pojedinca, sposobnosti delanja kao slobodan covjek.

I

Demokracija uobicajeno znaci vladavinu naroda u kojoj citav narod, svi gradjani imaju jednaku mogucnost sudjelovanja u toj vladavini. No u praksi, demokracija nije bila vjerna ovom idealu u kojem se zdruzuju sloboda i jednakost i u kojem je svaki pojedinac istinski gospodar svojega zivota i jednakopravni (nikako ravnopravni!) subjekt zivota u zajednici. Kako narod nikada nije bio u toj mjeri homogena zajednica, demokracija se svodila na vladavinu brojne vecine koja je uzimala za pravo da predstavlja cjelinu. Time je demokracija ne samo postala vladavina nad manjinom, vec u Aristotelovoj verziji elitizma, tiranija elite. Francuska i americka revolucija pokazale su da se institucije vlasti u demokraciji vrlo cesto priblizavaju despotizmu. I upravo taj despotizam i tiranija vecine predstavljaju granicu slobode u demokraciji koja nas i danas koci. Do sada nije bilo demokratskog drustva bez tog momenta despotizma, posebno izrazenog u novonastalim, postkomunistickim drzavama, iako treba priznati da je u demokratskim drustvima najmanje prisutan. Sto je s virutalnim svjetovima, cybespaceom u tom kontekstu? Da li su jos uvijek mjesto slobode, srediste slobodne misli, ili tek anarhotopijski i utopijski prostor, sigurnosni ventil sve veceg totalitarizma drzava stvarnog svijeta? Ili je, cak prostor potpunog porobljavnja slobode, mjesto stvaranja ultimativnog totalitarizma baziranog na konformizmu pojedinca koji obiljezava suvremeno drustvo? I sve i nista od toga. Cyberspace nuzno reflektira stanje realnog, dakle konzumerizam, totalitarizam u formi demokracije, ali svojim elementarnim kvalitetama nudi daleko veci radni prostor razlicitim tendencijama. Medjutim, daleko od toga da taj prostor predstavlja apoteozu slobode. On je jednostavno mjesto na kojemu se medjuodnosi transparentnije pokazuju, oslobodjeni mitologije svakodnevice i elementarnih egzistencijalnih imperativa. No, jos uvijek je prostor eksperimenta, prostor mogucnosti, u kojemu svoj dio legitimno zahtijevaju i ljevica, i desnica, i net criti cism, i sveucilista, i komercijalno i umjetnicko. Ono sto je za ovu malu raspravu bitno jest ponajprije "podrzavljivanje" cybrespacea, koje dolazi kako s lijeva tako i s desna.

II

Suvremene teskoce evropskih politickih sistema izgleda da "najavljuju kolaps svih demokratskih procesa, ili u krajnjoj liniji nesposobnost da odgovore na zahtjeve vremena" (Huntington). Osnovni problem vlasti u suvremenim drzavama sastoji se u tendenciji pritiska na politicki sistem nagomilanim zahtjevima politickih participanata i sve izrazitijom nemoci politickog sistema da upravlja ovi prenaraslim kompleksom. Onoliko koliko se suvremena drzava suocava s umnozenim odlucivanjem, ona se pokazuje sve nemocnijom. Ekonomski i socijalni razvoj dovodi do sve vecih konflikata medju interesnim grupama, sto nas vodi i do sumnje u ideju napretka, ukljucujuci tu i ogranicenja tehnoloskog razvoja. Ukoliko tome dodamo i recentnu informacijsku eksploziju, distanca - za klasicnu demokraciju neophodna - izmedju upravljaca i naroda postaje gotovo irelevantna. Tesko je ne sloziti se s Huntingtonovom analizom imajuci u vidu njegov politicki senzibilitet, ali istovremeno je i tesko ne uvidjeti kako su upravo spomenute ideje u dobroj mjeri utjecale na Negropontea, i derivate kalifornijske ideologije u nastojanjima na novoj i demokraticnoj, ali sigurno neslobodnijoj online zajednici/drzavi. Najpogubnija posljedica krize upravljackih sposobnosti je kriza legitimiteta jer je formiranje konsenzusa u srcu demokratske politike, a najgori oblik vladanja je birokratski (bilo socijalisticki, bilo liberalni) model udruzen s odsustvom konsenzusa. Huntigton na ovakvoj dijagnozi dalje gradi sistem politickog elitizma, suzenu i ogranicenu politicku participaciju i tako dalje. Dakle, izlaz iz te krize, upravljaci vide u tehnoloskom napretku, u cyberspaceu. Posljednja nastojanja kao sto su WebTV ili "push media" zapravo su tek nastavak permanentnih pokusaja svodjenja pojedinca na puki objekt drustvenih dogadjanja.

III

Ukoliko prihvatimo postojanje onoga sto je Bakunjin nazvao "instinktom slobode", u smislu zakljucka Chomskoga: "Posljedice takvog izbora nisu opskurne. Poricuci instinkt slobode jedino mozemo dokazati da je ljudska rasa smrtonosna mutacija, evolucijska slijepa ulica; priznajuci ga, mozemo pronaci nacine za suocavanje sa strasnim ljudskim tragedijama i problemima na svim dijelovima skale" , moramo zakljuciti da borba za slobodu, nije nuzno i borba za demokraciju - ne u sadasnjim uvjetima. Ono sto mnogi zaboravljaju jest da u demokraciji ne samo da je moguca vec je i stalna praksa suzbijanje sloboda pojedinca, cime sama ideja demokracije prestaje biti sloboda, zamah oslobodjenja. Umjesto toga, rastuci konformizam ogranicava pa i gazi one najvrjednije mogucnosti slobode, lisavajuci najveci broj ljudi njihovih vlastitih vrijednosti i cineci ih jednoobraznim, inertnim i ravnodusnim. Ako uz to sloboda, koja je na izgled data, ne povlaci za sobom neke druge vrijednosti, vec samo donosi nezeljeni napor odlucivanja i neprijatan osjecaj odgovornosti, onda je i najveci broj "obicnih ljudi" spreman odreci je se i mogucnost vlastitog opredjeljenja zamijeniti za materijalne udobnosti. A takvi ljudi vise ne postavljaju pitanje smisla i svrhe slobode kao pitanje smisla zivota, vec samo nastoje sto bolje se prilagoditi, kako bi prozivjeli svoje vrijeme bez vecih neugodnosti. Uostalom, u ovom vremenu je sve vise na cijeni ne pojedinac koji misli svojom glavom, vec uklopljeni i utopljeni u masu u velikoj organizaciji (Microsoft). U takvom vremenu je i demokracija najefikasniji sistem dominacije, a sloboda, kao sto je to isticao Markuze, kao konformna, uhodana demokratska nesloboda. Ali, ostaje nada da se ljudi nikada nece pomiriti s time da budu slogovi u Bozjim ustima, i da ce individualne razlike biti uvijek dovoljno velika prepreka totalnoj asimilaciji pojedinca u tkivo drzave, kao sto je to uostalom slucaj u cyberspaceu. Zato svaka borba za slobodu danas predstavlja jasnu svijest da je duh konformizma promasaj u istinski ljudskom i da predstavlja stvarnu negaciju najvisih mogucnosti slobode.

IV

Cyberprostori pruzaju veliku mogucnost mijenjanja pojedinaca, zajednica, demokracije i zato moramo, kako kaze Rheingold "pokusati razumjeti prirodu CMC, cyberspacea i virtualnih zajednica u svakom znacajnom kontekstu - politickom, ekonomskom, drustvenom, kognitivnom". To se moze pokazati od krucijalnog znacenja ne samo za nas kao pojedince koji se u svojim malim dzepovima otpora pokusavaju othrvati multinacionalnim i slicnim procesima, (jer to, kako su ukazali CAE nije dovoljno) vec i permanento deziluzionirati viziju on-line zajednice virtualnih identiteta koji "nemaju tijelo, tako da ne moramo odrzavati poredak zbog fizicke prinude" (JPBarlow). Iako se najveci dio nase borbe za slobodu i slobodno izrazavanje pojedinca odvija u virtualnom, jedini nacin da to isto virtualno izgradimo kao prostore slobode, jest osloboditi ga u stvarnom.

cybertheory sadrzaj

arkzin home