komunikacija je
buducnost!
| komunikacija je buducnost! |
Jaron Lanier sigurno je najpoznatiji kao pionir tehnologije virtualne realnosti, ali ga je vjerojatno najbolje opisati kao Covjeka renesanse - eklekticku mjesavinu kompjtorskog programera, izumitelja, glazbenika, umjetnika i futurista. Svoje bivanje u Stvarnom stvarnom prostoru dijeli izmedju Kalifornije i New Yorka, ali uvijek ga se moze pronaci u cyberspaceu .
Tema Exit Art izlozbe bili su okolisi pretpostavljeni za slusanje glazbe, pa mi nije bilo posebno tesko napraviti tu mjesavinu. Vodeni krevet je neka vrst eksperimenta u nekoliko kategorija; jedna od njih je u drustvenim prostorima, ulazite u okolis dvosmislene intimnosti. Davio sam se u eksperimentiranju s nacinima kako da tehnologija medjudjeluje s utiskom intimnosti jer je toliko suvremene tehnologije napravljeno na vrlo hladan nacin, i ima upravo suprotan efekt.
Druga stvar, koju sam imao na umu, bila je jedna vrsta antidota cutting-edgizmu. Ponekad mislim da je vrlo vazno raditi eksplicitno s tehnologijama koje nisu u modi, ili cak koje su malo zastarjele. Ne postoji dovoljan stupanj slobode kada se stalno krecete u jednom smjeru - naprednije, naprednije, naprednije. Sve u vezi s ovim komadom i s vodenim krevetom je retro. Sami vodeni kreveti spadaju na neki nacin u sedamdesete. Video-feedback je na neki nacin isto sedamdeseta, ako ne i sezdeseta.
Ne, VR je zapravo potpuno suprotna. Ponajprije, virtualna realnost se jos uvijek nije sasvim dogodila. Jos uvijek trebamo vise kompjutorske snage, daleko kvalitetnije displayje, bolje senzore. Jos uvijek smo tek na pocetku, i cak i najbolji sistemi virtualne realnosti koje danas mozemo izgraditi, pod uvjetom da imamo neograniceni budzet, nisu ono sto bih ja zelio da budu. Dakle, u podrucju virtualne realnosti,
permanentno radim u tom svijetu cutting edga . Sto je vrlo uzbudljivo - i ne mislim se tako skoro zaustaviti.
U posljednje vrijeme mnogo sam razmisljao o tome kako je u povijesti zapadne umjetnosti - ili barem u muzici, jer je to umjetnicka forma koju najbolje poznajem - biti na rubu uvijek znacilo biti gonic ljudi. Uvijek je postojala vrlo posebna obaveza dolaziti s novim muzickim akordom, ili s akordnom progresijom, koju ljudi nisu nikada prije culi, ili s novim muzickim instrumentom. Cuti po prvi put kontrafagot moralo je biti veliko uzbudjenje, siguran sam u to.
Tocno. To stalno spominjanje napretka s boljom i boljom tehnologijom i naprednijom znanoscu mi je vrlo drago, ali mislim da je pogresno i, u krajnjoj liniji, preusko provesti jedan cijeli zivot u tom modu. Ponekad moras moci raditi izvan njega.
To je, zapravo, izazov. Ukoliko dodjes s novom idejom, koristeci novu tehnologiju, rezultati dolaze gotovo automatski. Na primjer, prva osoba koja je razvila virtualnu realnost - u ovom slucaju sam to ja - automatski dolazi i s originalnim radom. Ali doci s necim originalnim, koristeci staru tehnologiju, to je zbilja izazov jer to znaci - doci s necim s cime nitko prije vas nije dosao. To me i dovelo do vodenog kreveta. Cijela stvar je samo normalna video kamera, nekoliko velikih ogledala i vodeni krevet - to je to!
Mislim da je to svijet u kojemu sam odrastao. Danasnji klinci odrastaju zaronjeni u svijet tehnologije. Masovna kultura djetinjstva danas je zadivljujuce tehnicka. Osnovnoskolci znaju danas Unix pathove, kruze WEBom i rade u HTML-u. To je za mene prilicno sokantno.
Ali oduvijek sam volio i tradicionalne medije. Radio sam, na primjer, prave slike. I to obozavam.
Ono sto se nadam uciniti s mojom karijerom jest promocija jedne vrste balansiranog stava prema tehnologiji i estetici, u kojoj se ne sramis ni pribojavas upotrebe tehnologije, vec uzivas biti u mogucnosti stvoriti sasvim nove stvari i, takodjer, biti u mogucnosti cijeniti njihov potencijal za premoscivanje imaginacijskog jaza na nacine na koje to ne moze biti ucinjeno bez tehnologije. Mislim da se s tehnologijom rade zadivljujuce stvari, ali jedina prava vrijednost je u sposobnosti prevladavanja jaza medju ljudima. Sve ultimativne vrijednosti dolaze od ljudi. To je mjesto na kojemu mislim da odnos medju umjetnicima i tehnologijom ide krivo. Ljudi se trude tretirati tehnologiju kao objekt, sto jednostavno ne ide, ona jedino moze biti kanal.
To je taj posebni osjecaj na koji ste naviknuti gledajuci nesto sto bi trebalo biti tehnoloska umjetnost, a vidite samo nesto beznacajno, zapravo, suho i pretenciozno. To je zaista velika sramota. Ljudi se trude tretirati tehnologiju kao srediste paznje na svoj vlastiti nacin, sto se nikada ne bi smjelo dogoditi. Trebalo bi samo obracati paznju na to kako tehnologija povezuje ljude.
Takodjer postoji problem u umjetnosti dvadesetog stoljeca da umjetnici traze novosti u pravilnim razmacima, kao novine svako jutro. I kada to izostane, bilo sto sa sasvim malo novine trenutno privlaci horde kupaca. Tehnologija je po svojoj prirodi perzistentno nova - uvijek se pojavljuju nove tehnologije - dakle, to je vrlo darezljiv izvor za ovu zajednicu. Ali umjetnici ili teoreticari umjetnosti, kriticari ili kuratori uglavnom nisu bas potkovani u tehnologiji. Tako dolazi do vrlo zalosnog snizavanja standarda.
Na primjer, na Guggenheim-Soho prosle godine organizirana je izlozba tehnoloske umjetnosti MediaScape. Jedan od izlozaka bio je i demo virtualne realnosti, u kojem dva covjeka istovremeno mogu biti prikljucena u mali sistem virtualne stvarnosti. To je izvedeno vrlo konvencionalno, ni sa cim zanimljivim niti s artistickog niti s tehnoloskog stanovista. Jednako bi dobro ta instalacija funkcionirala i na trgovackom sajmu ili u muzeju. Neshvatljivo je, na primjer, da kompanija koja proizvodi uljane boje, odrzi u muzeju prezentaciju svojih boja. Ali industrijski demo moze se pokazati i smatra se umjetnoscu, ako je vrlo high-tech. To je zaista zalosno.
Postoji i ekonomsko pitanje: mnoge od novih tehnologija teze biti vrlo skupe. I to je glavni razlog zasto se ta VR stvar tamo pojavila: imali su korporacijskog sponzora, jednu talijansku telekomunikacijsku kucu. U umjetnickom svijetu je uobicajeno da se sponzorstvo sretno prihvaca, ali postoje barem pokusaji, iako ne uvijek i uspjesni, da se ostavri kuratorska vizija, koja nije u potpunosti kontrolirana izvorom sredstava. U slucaju tehnologije, toga nema.
Misljenje da treba otici etabliranim umjetnicima i dati im tehnologiju, takodjer ne funkcionira dobro. U praksi to se pokazuje uvredljivim i za umjetnike i za tehnologe jer umjetnicima govori da su vise zvijezde nego netko tko radi prakticnu stvar. Takodjer, tehnologiju se tretira kao nesto sto ne zahtijeva vjestinu, vrijeme ili predanost za razumijevanje.
Jos jedna stvar. U umjetnosti dvadesetog stoljeca postoji ideja da zanatsku vjestinu ne treba nikako isticati, i da bi u umjetnosti trebali biti vrednovani drugi faktori. U novim tehnologijama, a posebno u virtualnoj realnosti , antikvitetni stav respektiranja vjestine same iznad svega biti ce prevladjujuci za jedan vremenski period. Ali teoreticari umjetnosti, kao i umjetnici sami, kuratori, i kriticari, pokusavaju gledati nove tehnologije s gledista kritike i drustvenih teorija, gdje koristiti tehnologiju jos nije dovedeno niti do zanatske vjestine.
Vjerojatno sam duze od ikoga drugoga dizajnirao virtualne svjetove u umjetnicke svrhe, i jos uvijek se smatram pocetnikom s tehnicke strane. Koliko ja znam, na cijelom planetu postoji mozda desetak ljudi koji su poduzeli ozbiljne pokusaje i studije ovog pitanja da bi postali dobri zanatlije. Moramo proci kroz renesansu da bi dobili suvremenu umjetnost s ovom stvari. Virtualna realnost je istinski nova i razlicita. Jedan od problema, kada gledate virtualnu realnost u umjetnickom svijetu danas, jest da ima tendenciju izgledati ruzno. I to nije namjerna ruznoca; to je ruznoca koja rezultira iz nedostatka svake tradicije zanata.
Vjerojatno, ali oni nemaju osjecaja za vizualnu estetiku. Tendencija im je raditi WEB stranice koje su zanimljive s gledista interaktivnosti, ali zlobno ruzni s vizualnog stajalista.
Medjutim, postoji jedna simetrija ignorancije u tome. Ljudi u zajednici vizualnih umjetnika drze se stava da nema potrebe da provedu godine razumijevajuci interaktivnost na dublji nacin. S druge strane, oni tesko mogu ocekivati da ce klinci koji rastu okruzeni interaktivnoscu preuzeti sofisticirani pristup prema razumijevanju vizualnog nasljedja koje mogu inace uzivati. To mora ici u oba pravca.
Optimist sam na tom polju i mislim da moze proizaci mnogo dobrih rezultata iz tog spoja.
Najprije, ekonomija umjetnosti moze se promijeniti na nacin za koji smatram VRlo zdravim. Glazba, suprotno vizualnim umjetnostima, nacinila je tranziciju u dvadesetom stoljecu. Kroz tehnologiju tonskih zapisa postala je popularno podrzana forma umjetnosti. U proslosti, prije ere snimanja, muzicari koji su zeljeli prezivjeti u javnosti, bili su vrlo siromasni putujuci muzicari. S druge strane, oni koji su smatrani "high art" glazbenicima, zivjeli su na neki nacin u sistemu patrona. Ali danas glazbenici imaju mogucnost prodavati snimke i zakupljivati velike koncertne dvorane. To je stvorilo svijet glazbenika koji mogu zivjeti u jednom srednjem svijetu i imati publiku od, recimo, desetak tisuca ljudi, a ne samo nekoliko patrona. Ne morate niti gladovati na ulici niti se uvlaciti nekom kralju. Mozete biti kao moderni jazz umjetnici, prodajuci 10.000 kopija svake snimke i svirati po klubovima. Taj srednji nivo je vrlo zdrav. Omogucuje jednu zdravu interakciju izmedju publike i umjetnika.
U vizualnim umjetnostima nikada nije bilo nicega ni priblizno tome. Imamo superzvijezde sposobne da privuku kuratore i kolekcionare i imamo svijet amatera. Nema nicega izmedju. Volio bih vidjeti Internet kako podrzava ekonomiju umjetnosti na tom srednjem nivou koji bi podrzao mnogo postenij zivot za vizualne umjetnike. I mislim da postoji mogucnost da se to desi, iako ne mogu reci precizno kako ce se to dogoditi. Mozda ce postojati digitalna platna na kojima ce svatko moci iznajmiti sliku na mjesec dana, a moci ce ih se izabrati putem WEBa, takve stvari. Ako se to napravi kao jedan otvoren sistem, bit ce to straobalna stvar. Ali ako se preokrene tako da Bill Gates preuzme stvar, i da se iznajmljuju djela iz njegove kuratiorske kolekcije, tada se nece mnogo promijeniti.
Vjerojatno jedini nacin. Zanimljivo, ljudi su bili u stanju promijeniti svoja drustva kroz cisto razmisljanje i komunikaciju. Cak i u politickim revolucijama, uvijek je postojala tehnoloska komponenta koja ih je omogucavala, a nove tehnologije mogu promijeniti drustvo jos brze i jos dramaticnije. Dakle, na bolje ili gore, tehnologija ce determinirati buducnost umjetnosti.
WEB nije stvorio business, WEB nije stvoren za business, nije cak niti kreiran businessom. WEB je nesto potpuno novo, potpuno divno i revolucionarno. Kako je hype precesto povezivan s njim, prava novost cesto nije dovoljno dobro artikuliran. U cijeloj povijesti ne postoji slican primjer milijuna ljudi koji iznenada rade nesto zajedno, ne zato sto su prisiljeni, vec jednostavno jer to zele - bez oglasavanja, bez kompenzacije, bez naputaka autoriteta, bez pravih zvijezda. Jedina stvar koja se dogodila jest da su milijuni ljudi pomislili kako je to dobra ideja, uzivali su ucestvovati u tome, kao i u saznanju da WEB ne moze postojati bez njih, izabrali su suradnju na jedan ugodan, prijateljski nacin. I jednostavno su to ucinili. I to je ta ogromna novost.
U kratkom VRemenu, da se prebacim u moje bussines odijelo za trenutak: zaradjivanje na WEBu nije posebno vjerojatno. Promocija stvari, ljudi i ideja je moguca. Usteda novaca je nevjerojatno vjerojatna. Mislim da mogucnost distribucije filmova i glazbe kroz WEB, naravno, i vizualne umjetnosti (ukoliko postoji na drugoj strani transduktor koji je dovoljno dobar), digitalna platna, o kojima sam maloprije hipotetizirao - to ce stvoriti ogromne ustede.
Nadam se da ce WEB u buducnosti postati fundamentalno novi tip komunikacije medju ljudima.
Mislim da se suocavamo s postsimbolickom komunikacijom . Ako klinci odrastaju s mogucnoscu programiranja i stvaranja virtualnih mikrosvjetova prema njihovim vlastitim zamislima, mozda ce jednog dana jedna druga generacija klinaca odrastati sa slicnim idejama, ali s mnogo boljim orudjima za njihovo ostvarenje, dakle, moci ce vrlo brzo stvoriti sadrzaje virtualnih svjetova na jedan improvizirajuci nacin. Ako to mogu uciniti, i ako imaju dijeljeni interface za virtualne svjetove, koji je nevjerojatno jeftin i visoke kvalitete - dakle, svi mogu sudjelovati u tome - onda ce imati mogucnost da, kako odrastaju, stvore izmedju sebe novu formu jezika. To bi bilo zapravo nesto razlicito od jezika. Novi nacin komuniciranja, u kojem ce ljudi dirtektno stvarati dijeljene svjetove, programirajuci ih, modelirajuci ih u real time , suprotno uobicajeno koristenim rijecima, posrednicima koji nam trebaju da bi opisali stvari.
To je za mene vrlo uzbudjujuce podrucje. Pomislite o drugim podrucjima koja su otvorene za nas. Mozemo istrazivati svemir, sto bi se moglo pokazati vrlo dosadno - kako izgleda, postoji vrlo niska ogranicavajuca brzina i veci dio vremena ta ce aktivnost biti tupa. Mozemo istrazivati mozak - sto izgleda mnogo zanimljivije.
Ali, mislim da je najzivlja, najzanimljivija granica istrazivanje potencijala ljudskih odnosa, posebno na nacin na koji sam to opisao. Mozemo pitati: "Dobro, sto ako mozemo komunicirati bez simbola, direktno stvarajuci dijeljenu stvarnost? Kako ce to izgledati?" To je najintenzivnijea zamisljivo podrucje jer je gradjeno od materijala iskustva, komunikacije, i sebstva.
Yeah. Da, to je zanimljiva ideja, jedna od onih ideja koje istovremeno imaju i znanstvene, i estetske i klinicke implikacije.
Znanstveno, mislim da je postojao nedostatak realizacije potencijala kognitivnih znanosti jer je postajao pretjerano reduktivan nacin razumijevanja ljudske osjetilnosti. Najveci dio literature o ljudskoj osjetilnosti ukljucivao je diskriminacijske studije u kojima se pokusavalo izolirati mogucnost pojedinca da opazi jednu stvar, na primjer, broj nijansi u crvenome. Radeci sa sistemima virtualne realnosti, po prvi puta imamo nacin da napravimo objektivna mjerenja u kontroliranom okolisu, o tome kako mozak koristi sve osjetilne organe zajedno za opazanje na holistican nacin, i da opazi daleko vise nego sto bi povjerovali ako citate rezultate tih diskriminacijskih studija. To je jedan dio.
Drugi dio ima veze s estetikom same virtualne realnosti . U prvoj dekadi postojanja VR sistema vrlo cesto sam cuo ljude da govore o njoj u kinematickim terminima. Nisu mogli shvatiti da je u virtualnoj realnosti promatrac potpuno zaduzen za svoju tocku gledista i sve duboke implikacije toga.
U Industriji zabave, kada se kompanije pokusavaju igrati s virtualnom realnoscu, jos uvijek nisu sposobne to sasvim prihvatiti. Jos uvijek se mogu vidjeti VR sistemi koji mogu biti zaista sjajni na mnogo nacina, ali koji stvaraju zaprepascujuce ogranicenje onoga sto korisnik moze uciniti. To je istina, na primjer, u Disneyevom Alladinu, u kojemu je sve, od scenarija i fizickog oblikovanja uredjaja do same umjetnosti, dizajnirano tako da drzi ljude podalje od mjesta kuda bi zeljeli zaviriti. To je jedna zaista izvanredna, ali ogranicavajuca estetika za koju ne mislim da moze daleko dogurati. Mislim da ce nasip popustiti, i Disney i ostale kompanije ce biti prisiljene prihvatiti da ljudi kontroliraju vlastite vizije u novim medijima.
Virtualna realnost i vjerojatno ostali interaktivni mediji nesto su bitno razlicito od ideje narativnog, ali nema razloga da narativno ode. Ne vidim niti jedan razlog da
se prestanu snimati filmovi, ili pisati novele ili da bilo koji drugi umjetnicki oblik, koji koristi narativno, iscezne. Ali mislim da ce te nove forme biti bazirane na drugim stvarima: kao sto su rituali, drustvene interakcije, glazbene improvizacije, cak i molitve. Postoji citav spektar ljudskih aktivnosti koje su razlicite od narativnog i koje su daleko pogodnija podloga za ono sto ce se dogadjati s tehnologijom i praksom novih medija.
Predavao sam na Art Institute u San Franciscu u periodu intenzivnog piercinga ucenika. Postojao je jedan razred u kojemu je svaki ucenik bio radikalno pierciran. Jedan od ucenika, sjecam se, istupio je i predlozio da se Virtualna Realnost poveze s piercingom jer oba ukljucuju rastegljivost/savitljivost i narastanje voljne kontrole tjelesne forme.
Jedan od mojih dugogodisnjih suradnika u znanstvenom svijetu je plasticni kirurg Joe Rosen. Mnogo smo diskutirali o mogucoj buducnosti plasticne krurgije. Jedna od stvari o kojoj sam mastao jest da ce jednom u buducnosti, umjesto piercinga, klinci moci promijeniti svoja tijela toliko da u potpunosti izmjene spolove. Da ce moci stvoriti novi tip genitalija, na primjer, koji ce moci biti koristen jedino u troje.
VRijeme u kojem zivimo zaista je smijesno. Takve stvari lako mogu postati stvarnoast, dok u isto vrijeme sve vise i vise uspijevamo shvatiti bioloske korijene ljudskog ponasanja. Dakle, krecemo se u oba pravca istovremeno. Razotkrivamo sve vise od konstrukcije prirode u nama, cak i kada dekonstruiramo nasu vlastitu konstrukciju. A ako ta dva procesa budu izvedena do svog kraja, nece mnogo od nas ostati!