-NET REALITIES
| -NET REALITIES |
Potreba za ozbiljnom kritikom Neta zasigurno je stvar od najvece hitnosti. Jer iako je broj kriticara koji prilaze novom svijetu kompjutoriziranih komunikacija sa zdravom dozom skepticizma relativno velik, njihove poruke bivaju izgubljene u buci i spektaklu korporacijskog hypea - nezaustavljivi plimni val zavodjenja prekrio je mnoge svojom dinamickom utpijskom ljepotom i preostalo je malo vremena za brizljivu refleksiju. Letimican pogled na mogucnosti za sretniju buducnost moze biti sadrzana u novim tehno aparatima i mozda je najbolje potvrditi ih jer Critical Art Ensemble nema zelje preuzeti poziciju koja vjeruje da se techno aparat moze odbaciti potpuno, a kamoli unistiti. Kompjutorizirana komunikacija zaista nudi mogucnost povecanog skladistenja, vracanja i razmjene informacija za one koji imaju pristup neophodnom hardwareu i softwareu, te posjeduju odgovarajuca tehnicka znanja i vjestine. Zauzvrat, povecavaju se mogucnosti pristupa vitalnim informacijama, brza razmjena informacija, povecana distribucija informacija i medjukulturna umjetnicka i kriticka suradnja. Potencijalna humanitarna dobit kroz upotrebu elektronskih sistema je neporeciva; pa ipak pitanje je da li se elektronska aparatura koristi u te svrhe.
Uostalom, ovo nije prvi puta da je elektronska utopija ponudjena. Dovoljno je pogledati Brechtovu kritiku radija da se pronadju razlozi za zabrinutost kada se slicne ideje ponovno stavljaju pred nas. Dok je Brecht prepoznao radijski potencijal za distribuiranje informacija u humanitarne i kulturne svrhe, danas nismo iznenadjeni kada vidimo da se koristi upravo u suprotne svrhe. Niti trebamo biti iznenadjeni da je njegov poziv za demokraticnijim interaktivnim medijem ostao neuslisan.
U ranim sedamdesetima, postojao je kratki euforicni trenutak tijekom video revolucije, kada su mnogi vjerovali da je Brechtov poziv za interaktivnim i demokratskim medijem dobio odgovor. Razvoj videoopreme doveo je do vjerovanja da ce uskoro svatko tko to zeli, biti u stanju imati vlastitu televiziju. Kada je cijena videoopreme pocela dramaticno opadati, a kabelska TV ponudila rjesenje za distribuciju, elektronicka utpija je izgledala neminovna, pa ipak, zidovi i granice su se naizgled niotkuda pojavili pred ovim utopijskim snom. Na primjer, u Sjedinjenim Drzavama, standardi za javno emitiranje zahtijevaju postprodukcijsku opremu koju nitko ne moze nabaviti, osim kapitalom prebogatih medijskih kompanija. Vecina kabelskih kanala ostala je pod kontrolom velikih korporacija, a ono malo javnih potpalo je u ruke cenzora koji su navodili "standarde zajednice" kao razlog za jedan prevladani sistem emitiranja. Dok se oprema za proizvodnju distribuirala kao sto je i bilo obecano, nade video utopista bile su srusene na razini distribucije. Cilj korporacija - uspostavljanje novog trzista za elektronski hardware - je postignut, ali sredstva za demokratsku kulturnu produkciju nikada se nisu pojavila.
Danas, kad je ponovo prisutna vrtoglava euforija koja je narasla na sirenju personalnih racunala u ranim osamdesetima, i dovrsenjem "world-wide" multidistribucijskih mreza. Kao sto je bilo ocekivano, utopijska obecanja korporacijskog spektakla strojeva utopila je svakodnevni zivot birokrata i tehnokrata, i jos jednom se javilo opce vjerovanje da ce ovoga puta situacija biti drugacija. I do izvjesnog stupnja to je zaista tako. Postoji elektronska slobodna zona, ali iz nase perspektive, u najboljem slucaju je skromno razvijena. Najznacajnija upotreba elektronske aparature zasada je cuvanje reda, repliciranje dominantne pankapitalisticke ideologije i razvijanje novih trzista.
Riskirat cemo da ponavljamo ocito navodeci tocke koje smatramo bitnima iz povijesti Interneta. Nastao iz ratne tehnologije, najprije je u tu svrhu i sluzio, zatim su na njega pripusteni znanstvenici i istrazivaci. Potreba za vecom efikasnoscu u istrazivanjima i razvoju otvorila je novi komunikacijski sistem akademicima, i vremenom je u sistem uvedena neminovna doza nereda. Ali, kako se sistem razvijao, investitori i korporacije zahtijevale su svoj dio kolaca. Kako su slobodne zone pocele rasti, korporacije su shvatile da novi trzisni mehanizmi rastu s njima i povremeno se ukljucuju u Net. Na ovoj tocki otpoceo je cudan paradoks: kapitalizam slobodnog trzista dosao je u sukob s konzervativnom zeljom za redom. Postalo je ocito da ce vlasti morati tolerirati odredjenu dozu kaosa da bi se ovo novo trziste razvilo. To je bilo neophodno da bi se zavelo bogatije klase da koriste Net kao mjesto potrosnje i zabave, i da ponudi Net kao alibi za iluziju drustvene slobode. Iako je totalna kontrola komunikacija na taj nacin izgubljena, ukupni troskovi ovog razvoja za vlasti i korporacije bili su minimalni. To je bilo rodjenje najuspjesnijeg represivnog aparata u povijesti, a koji je bio (i jos uvijek jest) uspjesno predstavljan kao znak oslobadjanja. Ono sto najvise zabrinjava jest da su najbolji saveznici korporacija u odrzavanju odbljeska utopijske povrsine cyberspacea, neki iz populacije ljudi koji se dice intelektualnoscu. Tehno utopisti su prihvatili korporacijski hype i sada ga sire kao realnost mreze. Saveznistvo za zaljenje izmedju elite virtualne klase i cybernauta new agea strukturirano je oko pet kljucnih virtualnih obecanja. To su obecane drustvene promjene koje izgledaju kao da ce nastupiti svakog trenutka, a zapravo ih nikada nece biti.
Oni koji su od nas upoznati s diskursom cyberspacea i virtualne stvarnosti, culi su ovo obecanje opet, i opet i u stvarnosti postoji jezgro istine vezano uz njega. Virtualno tijelo je tijelo s velikim potencijalom. U tom tijelu mozemo se ponovno ispisati koristeci bilo koji kodni sistem koji zelimo. Mozemo eksperimentirati s besmrtnoscu odlazeci na mjesta i radeci stvari koje ni u kojem slucaju ne mozemo u fizickom svijetu. Za virtualno tijelo nista nije cvrsto i sve je moguce. To je razlog zasto hakeri zele postati bestjelesna svjesnost plutajuci slobodno kroz cyberspace, pobjedjujuci vlastita tijela i okolis. Kako se virtualna stvarnost poboljsala s novom generacijom kompjutorske tehnologije, vjerojatno ce to obecanje prijeci u okruzje multi-osjetilnog; ali jos uvijek je ograniceno na spolno re-odredjivanje u chat lines ili simulatore letenja.
Ovo navodno oslobodjenjo tijelo naplacuje se iz gubitka individualne nezavisnosti ne samo od onih koji koriste Net, vec od svih koji zive u tehnoloski zasicenim drustvima. S virtualnim tijelima dolazi njihov fasisticki polubrat, data tijelo - daleko razvijenija virtualna forma koja stoji na usluzi korporacijama i policijskoj drzavi. Data tijelo je potpuna kolekcija fajlova povezanih s pojedinom individuom. Data tijelo je postojalo u nedorasloj formi jos od pocetaka civilizacije. Vlasti su uvijek cuvale podatke o svojim podredjenima. Ono sto je dovelo data tijelo do zrelosti jest tehnoloska aparatura. Njegovim skladisnim kapacitetima i mehanizmima za brzo selekcioniranje i dobivanje informacija ne postoji detalj drustvenog zivota koji je toliko beznacajan da bi se zapiljezio i ispitao. Od trenutka kada smo rodjeni i nas izvod iz maticne knjige krece on line, na put do dana kada umremo i smrtovnica krene on line, putanja nasih individualnih zivota skladisti se do skrupuloznih detalja. Obrazovni fajlovi, osigaravajuci, porezni, komunikacijski, potrosacki, medicinski, fileovi u beskonacnost...
Data tijelo ima dvije temeljne funkcije, prva sluzi represivnom aparatu, druga trzisnom. Zelja autoritarne moci da ucini zivote njegovih subordinata savrseno transparentnima doseze satisfakciju kroz data tijelo. Koliko moze biti detaljno data body, stvar je spekulacija, ali definitivno moze biti daleko detaljnije nego sto to zelimo.
Druga funkcija data tijela je da pruzi precizne demografske informacije pri dizajniranju i stvaranju ciljane populacije. Od trenutka kada je pankapitalizam ostavio daleko za sobom problem proizvodnje, prelazeci s ekonomije potreba na ekonomiju zelja, razvijane su sve bolje metode za umjetno stvaranje zelje za proizvodima koji nikome nisu potrebni. Data tijelo daje im pogled unutar potrosackog uzorka, onih koji imaju visak prihoda. Postmoderni slogan "Ne birate dobra; dobra izabiru vas" ima vise smisla no ikada.
Ali najzastrasujucija stvar o data tijelu jest da je to srediste drustvenog bivanja individue. Ono govori koji su nasi kulturni identiteti i uloge. Bespomocni smo u sukobu s data tijelom. Njegova rijec je zakon. Organsko bivanje pojedinca nije vise odredjujuci faktor s gledista korporacijske i vladine birokracije. Podaci su postali srediste drustvene kulture, a nase organsko tijelo nije nista vise od falsifikata koje reprezentira originalne podatke.
Max Weber je objasnio zasto birokracije djeluju tako dobro kao sredstvo racionalizirane organizacije u slozenom drustvu. U komparaciji birokratske prakse sa zamisljenim idealom pojavljuje se samo jedna pukotina: ljudi koji osiguravaju rad za te institucije. Na zalost, ljudi imaju iracionalne karakteristike, najozloglasenija je ispoljavanje zelja. Umjesto da rade s optimalnom efikasnoscu, organske jedinice radije traze ono sto im pruza uzitak i to na nacin koji je u suprotnosti s instrumentalnim ciljevima birokracije. Svi varijeteti kreativnog popustanja odvijaju se kroz organske jedinice. Tijekom ovog stoljeca politicari i upravljacke klase bile su zabavljene razvijanjem nacina za zaustavljanje te aktivnosti u cilju maksimiziranja i intenziviranja radnog outputa.
Model za intenzifikaciju rada dosao je s izumom robota. Sve dok je funkcionalan, robot nikada ne zastranjuje sa svog zadatka. Potpuna zamjena ljudskih bica robotima nije za sada moguca jer su sposobni samo za jednostavne, iako precizne, mehanicke poslove. Vodjeni su unaprijed unesenim podacima, suprotno ljudskoj sposobnosti za prepoznavanje koncepata. Pitanje je kako ljude uciniti sto slicnijima robotima, ili da malo osuvremenimo diskurs, cyborzima. Danas je najveci dio tehnologije - neophodan za taj proces - dostupan, a ostatak je u razvoju. Pa ipak, imati tehnologiju kao sto su rucni telefoni ili prenosivi kompjutori, nije dovoljno: ljudi moraju biti zavedeni da ih zele nositi, makar samo do vremena kada tehnologija bude dovoljno razvijena da ih ucini neuklonjivim dijelovima tijela. Sredstva zavodjenja? Udobnost. Zivot ce biti jednostavniji ako se prikljucimo na stroj. Kao i uvijek, postoji zrnce istine u toj ideji. Moram priznati da je moj zivot postao laksi otkada sam poceo koristiti kompjutor, ali samo na izvjestan nacin. Kao piscu lakse mi je zavrsiti tekst sada, nego sto je to bilo dok sam koristio olovku ili pisacu masinu. Problem: sada sam u mogucnosti (dakle, i moram) napisati dva teksta u vremenu koje mi je bilo potrebno za jedan. Implicirano obecanje da cu imati vise slobodnog vremena koristeci kompjuter - je laz!
Intenzifikacija rada kroz upravljanje vremenom je samo pocetak, postoji veci problem na opcem nivou. Ljudi se jos uvijek mogu razdvojiti od svojih radnih stanica - istinskog doma suvremenog cyborga.
Zavodjenje se nastavlja uvjeravajuci nas da moramo zeljeti nositi nase elektronske ekstenzije svo vrijeme. Posljednje reklame AT&T-a su savrseni primjer zavodjenja potrsaca. Oni obecavaju: "Jeste li ikada poslali fax s plaze? Hocete", ili "Jeste li ikada primili telefonski poziv na gleznju? Hocete!" Jedini odgovor je: "Jeste li ikada bili radna stanica 24 sata dnevno, 365 dana u godini? Bicete!"
Sljedeca zanimljiva referenca u tim reklamama jest da je covjek u njima uvijek sam. Problem je dvostruk: ne samo da je radna stanica uvijek s vama, vec ce i drustvene interakcije uvijek biti posredovane tehnologijom. To je savrseno rjesenje za napustanje subverzivnog elementa javne sfere.
Trenutno je u SAD najpopularnija rijec "zajednica". Rijec je toliko prazna znacenjima da moze biti iskoristena da opise gotovo svaku drustvenu manifestaciju. Najcesce se koristi da opise simpatiju ili identifikacijsku paralelu s odredjenim drustvenim cjelinom. U tom smislu govori se o gay ili afro-americkoj zajednici. Postoje cak i oksimoroni kao sto je "medjunarodna zajednica". Korporacijski frikovi marketinga trude se brzo kapitalizirati ovaj prazni prostor u svojim komercijalnim kampanjama. Prepoznajuci ekstremno otudjenje koje je obiljezje mnogih pod vlascu pankapitalizma, oni nude Net tehnologiju kao lijek protiv osjecaja gubitka. Kroz chat lines, news grupe i druge digitalne okolise, nostalgija za zlatnim dobom drustvenosti koje nikada nije postojalo, zamjenjuje se novim osjecajem zajednice.
Ovo obecanje nije nista nego dosadjivanje. Ne postoji niti zrnce istine u tome. Ukoliko postoji bilo koji razlog za optimizam, to je da Net cini mogucim siroki spektar infromacijske razmjene. Pa ipak, svatko s elementarnim znanjem sociologije razumije da sama razmjena informacija nije dovoljno konstitutivna za zajednicu. Zajednica je kolektiv mreza koje dijele zajednicki geografski teritorij, zajednicku povijest i vrijednosni sistem. Tipicne zajednice su radije homogene i teze postojanju u povijesnom kontekstu jednostavne podjele rada. Drustvena akcija se ne vodi sredstvima ugovora, vec razumijevanjem, a zivot se definitivno ne odvija vodjen tehnologijom. U tom smislu, veza izmedju zajednice i net zivota je nedokuciva.
Uptreba Neta izvan njegove neizbjezne upotrebe (razmjene informacija) iz nase perspektive je vrlo razvijena anti-drustvena forma interakcije. Da bi netko zelio ostati u svojem uredu i odbijati ljudski kontakt, dajuci prednost tekstualno posredovanom komunikacijskom iskustvu, moze biti jedino simptom narastajuceg otudjenja, a ne lijek za njega. Vrlo je jasno zasto represivni aparati zele razvijati tu vrstu izolacije: ukoliko je netko online, istovremeno nije na ulici, dalje je od genetskog bazena. Drugim rijecima, u vrlo je dobro kontroliranim granicama. Zasto marketinski aparat zeli razvoj, takodjer je jasno: sto ljudi budu usamljeniji, to ce manje imati alternativa u radu i potrosnji kao sredstvima trazenja uzitka.
U vremenu kada se javna sfera smanjuje i biva zamijenjena institucijama kao sto su trgovacki centri i druge manifestacije forsirane potrosnje koji sebe nazivaju mjestima drustvenih interakcija, ne bi li trebali tragati za osjecajem drustvene, direktne i neposredovane komunikacije, radije nego traziti ta anti-javna mjesta replicirana u jos izoliranijoj i usamljenijoj elektronskoj formi?
Jos jedno obecanje vjecno ponavljano u diskursu cyberspacea jest ideja da ce tehnoloski aparat biti zenit utopijske demokracije. Zaista, Internet ima neke demokratske karakteristike. On osigurava svim cyber-gradjanima sredstvima za kontakt sa svim drugim gradjanima. Na Netu su svi jednaki. Bljesteci amblem ove nove demokracije je WWW. Ljudi mogu napraviti svoje stranice i mnogo vise ljudi ih moze posjetiti. To je sve lijepo i dobro, ali moramo se zapitati da li te demokratske karakteristike zaista konstituiraju demokraciju. Platforma za individualne glasove nije dovoljna, demokracija ovisi o sposobnostima pojedinca da djeluje na primljenu informaciju. Na zalost, cak i na Netu autonomna akcija je teska kao i uvijek. Tri su glavna problema: najprije je tu problem lokalnosti i geografske separacije. U slucaju informacijskog okupljanja, informacija je korisna samo toliko koliko lokacija i fizicka tijela to dopustaju. Na primjer, homoseksualac koji zivi u homofobnom drustvu nece moci otvoreno djelovati u skladu sa svojim zeljama, bez obzira na informacije koje je dobio preko mreze. On je u svakodnevnom zivotu i dalje reduciran na pasivno promatranje objekta zelje.
Drugi problem je institucionalna tlaka. Na primjer, nitko nece pobiti cinjenicu da Net sluzi kao sjajno pedagosko pomagalo, ali, na zalost, ima vrlo malo legitimiteta kao edukacijska institucija. On mora biti koristen u kontekstu fizickog svijeta pod adekvatnom supervizijom. U slucaju obrazovanja to ima za konzekvencu da osoba moze steci ogromno znanje na Netu, ali ga ne moze kapitalizirati na trzistu.
Konacni problem jest da Net funkcionira kroz koristenje vidljivosti. Ukoliko ljudi osjecaju da su pod prismotrom, manje su skloni ponasanju izvan uobicajenih standarda, odnosno manje su spremni javno iznositi svoje stavove i djelovati u cilju proizvodjenja politickih i drustvenih promjena u svom okolisu. Dakle, Net sluzi kao razlog za ne-djelovanje, a ne za ohrabrivanje djelovanja. On kanalizira ljude prema uredjenim homogeniziranim aktivnostima, prije nego implementiranju prihvacanja razlicitosti koje demokratska drustva trebaju.
Od svih Net hypea ovo obecanje je vjerojatno najpodmuklije jer izgleda da nema svog korporacijskog sponzora. Nova svjesnost je otpocela zivot s misliocima new agea. Postoje vjerovanja koja su promovirali cybergurui (Timothy Leary, Jaron Lanier, Roy Ascott, Mark Pesci) da je Net aparat benigne kolektivne svijesti. On je mozak planete koji transcendira u duh kroz aktivnosti korisnika. Moze funkcionirati kao trece oko ili sesto culo onih koji vode prisan razgovor u tom globalnom zblizavanju. Ovakav nacin razmisljanja je glavna forma etnocentrizma i kratkovide percepcije klasa. Treci svijet, kao i vecina stanovnika prvog svijeta, potpuno su marginalizirani ovim planom. Ako nista drugo, ova teorija replicira imperijalizam ranog kapitalizma. Ukoliko je nova svjesnost indikativna za ista, onda je to new age imperijalizam koji ce biti realiziran kroz informacijsku kontrolu.
Cak i ako prihvatimo dobre namjere i optimisticku nadu cybernauta new agea, kako bilo tko moze zakljuciti da ce aparat nastao iz vojne agresije i korporacijske mreze funkcionirati kao nova forma duhovnog razvoja?
Dakle, najveci dio Neta je cisti kapitalizam kao i obicno. To je mjesto za represivni red, za financijski biznis i kapital, kao i za eksesivnu potrosnju. Dok mali dio Neta moze biti iskoristen za humanisticke svrhe i otpor autoritarnoj strukturi, njegova ukupna funkcija je sve samo ne humanisticka. Na isti nacin kao sto ne bi smatrali nereguliranu boemsku cetvrt reprezentativnim uzorkom grada, ne smijemo pretpostavljati da su nase male slobodne zone reprezentativne za digitalno carstvo. Niti smijemo povjeriti nasu buducnost praznim obecanjima zavodnika bez ljubavi u srcima.
