|
Arthur Kroker je jednom rekao da su "mediji prespori". Termin ipak nije najpogodniji za iskazivanje brzine kulture digitalnog doba. "Mediji" se jos uvijek referiraju na informacije, komunikaciju i crne kutije, ne na cisto posredovanje, direktno u tijela. Mediji, gotovo po definiciji, govore o filterima, prekidacima, tehnickim ogranicenjima, smijesnim simulacijama i bezdusnim predstavljanjima. Fokusirani na pojedine osjecaje, njima su jos uvijek neophodni mehanizmi pristupa i selekcije. Zbog toga bi morali tragati za terminima koji bi bili fluidniji, koji su sposobni probiti se kroz sve interfejse, geografske uvjete, i ljudsko nesavrsenstvo.
Upravo to predstavlja ultimativnu "spekulativnu" medijsku teoriju, zelja za prevazilazenjem stvarnih objekata nasih studija i strasti, upravljanjem za "svijetom nakon Medija", kako je nazvan u jednom ranom Adilknovom radu.
Taj pogled definira Net kao "medij koji ce zaustaviti sve medije", metamedij. Ali u ovom trenutku jos uvijek nemamo Univerzalnu teoriju medija. Cyberspace je jos uvijek proces u nastajanju. Suocavamo se s realizacijom jedne specificne vrste medijske teorije (biti "prespor"). I u tom ideoloskom vakuumu pojavio se privremeno autonoman projekt nazvan net criticism. Pragmaticna forma negativnog razmisljanja, kao posljedica perioda dominacije spekulativnog misljenja koje je pokusalo definirati "novo".
Prije medija
Moja generacija, koja je usla u intelektualnu arenu u kasnim sedamdesetima, bila je svjedokom dosluha marksizma u krizi s rastom post-modernih teorija i bila je ukljestena izmedju njih. Prljavstina punka jos je uvijek bila prepoliticka i preegzistencijalisticka za cool people i akdemske slobodne mislioce. Vecina tema kretala se oko djela Louisa Althussera, Antonia Gramscia i Michaela Foucaulta. Bili smo opsjednuti pitanjima moci i ideologije, s onu stranu historicizma, humanizma, i smrtonosnog ekonomskog determinizma. Mediji su bili dio ideologijskog korpusa (ali nista vise od toga) i kao i ostale instance, imali su svoju "relativnu autonomiju", termin koji zvuci kao duboko otkrovenje. Ali, mediji nisu bili samo represivni, vec i produktivni, kako je ukazao Foucault. Dakle, pitanje je bilo gdje smjestiti moc, ako ona vise nije u korporacijskim sredistima i vladi? Kapitalizam dominira kroz svoju ideologiju. I polako, ideologija je postajala sve identicnija medijima i nadolazecim tehnologijama.
Kada sam postao umijesan u takozvani "novi drustveni pokret", vec je bilo jasno da je beskorisno reflektirati probleme prethodne generacije, generacije '68. Nismo prakticirali "mikropolitiku". Nismo jednostavno zeljeli komadic kolaca vec "cijelu jebenu pekaru". Radikalni pokreti su imali daleko snaznije zudnje. Strah i bijes bili su mnogo, mnogo snazniji, sve se kratalo ka manje teorije, a vise akcije. Deleuze i Guattari su postali popularni tek u devedesetima, nakon sto se svi ti pokreti rastvorili u virtualno, da bi se ponovno pojavili u pop kulturi, kroz rap, techno i jungle.
Tijekom politickih i drustvenih sukoba osamdesetih suocili smo se s jos jednom promjenom u drustvu. Bili smo vrlo dobro svjesni eksplozije medijske oblasti. Studirao sam politicke znanosti i masovnu komunikaciju i sjecam se da nismo govorili o medijima u pluralu, iskljucivo o "masovnim medijima" kao monolitnom bloku. Nasa glavna briga bila je promijeniti "javno mnijenje". Pokreti u ranim osamdesetima doveli su u pitanje rigidne definicije politike kao takve, ali jos uvijek nisu sebe pozicionirali unutar oblasti medija. Postojali su samo misteriozni zakoni "javnog mnijenja" zadati svijescu, stavovima i semiotickim procesima koji ce ultimativno donijeti drustvene i politicke promjene, bez zahtjeva za reformistickim kompromisima ili samomarginaliziranjem sto su radili ogorceni, dogmatski marksisti.
Prodiranje medija
Broj programa na televiziji, radio i narastajuca pristupacnost mikroelektronike i PC-a sredinom osamdesetih dale su nam vise pristupa medijima, i to je promijenilo prirodu politicke borbe. Do-it-yourself mediji ojacali su poziciju nadolazecih pokreta, posebno u stalnom pokusaju utjecanja na novinare etabliranih medija, ali bez potpune ovisnosti o njima. Za mene, pojava i sirenje tog medijskog iskustva isli su rukui pod ruku s radjanjem "medijske teorije". Kada se moja (direktna) umijesanost kao skvotera i eko-aktivista transformirala u predanost "pitanju medija", otkrio sam da se medijska teorija pocinje pojavljivati u Njemackoj. Cak sam bio i dio toga, iako vise nisam bio na sveucilistu i iako sam odbacio akademske rituale kao sto su biljeske, literatura, PhD., i slicno tome. Imena ljudi koji su to zaceli vjerojatno su mnogima poznata: Friedrich Kittler, sada u Berlinu, Jean Baudrillard [arkzin 37] i Paul Virilio [arkzin 76] u Parizu. Ali, takodjer i Avital Ronell iz Sjedinjenih Drzava, zidovsko-njemacko-brazilski medijski filozof Vilém Flusser [arkzin 80/1], te Peter Weibel i Florian Rötzer koji su stvorili link prema umjetnosti.
Vazno je sumarizirati taj specificni tip medijske teorije. On nije bio akademski, cak niti tradicionalno znanstvenicki. Postojao je snazan naglasak na stilu. U svojem najboljem izdanju, to je techne-poezija, brilijantna u svojem trazenju novih, historijskih uzoraka. U najgorem to je suhoparna, akademska hermeneutika. Postoji snazna naklonost za umjetnost i estetiku, i ona je snazno povezana s povijescu knjizevnosti i filozofije. Uzmite djela Heideggera, Carla Schmitta, Waltera Benjamina, Ernsta Jüngera, Friedricha Nietzschea i Goethea, krckajte ih u sosu medijskih tehnologija, zacinite s daskom Francuske teorije. To je osnovni recept.
Moc ideologija
Sredisnje mjesto u toj teoriji zauzima definicija medija kao tehnickih medija. To treba prihvatiti kao polemicku gestu za uklanjanje svih referenci ekonomskog, politickog, drustvenog ili kulturnog konteksta. Prvo i najvaznije, mediji trebaju biti opisivani jezikom tehnike, jezikom tehnologije. Cudno, ali to je precizna ekspresija buduceg uspona medija kao "autonomnog" podrucja, pobjeda ideologije nad ostalim instancama. Kada su mediji porinuti, to je najprije trebalo presjeci sve veze s novinarstvom, drustvenim znanostima, idejama napretka, drzavnom propagandom, javnim mnijenjem, prestati biti orudje za zabavu i obrazovanje ljudi.
Postoji kontinuitet od debata o ideologiji i moci kao prvoj fazi, primjecivanja diskursa i strukturiranja kao druge faze i centraliziranja tehnickih medija kao trece. Od krucijalnog znacaja za sve tri faze je odnos sa Jacquesom Lacanom i pitanje jezika. Mozemo vidjeti kontinuirani proces redefiniranja "jezika" od samo pisane i izgovorene rijeci, prema "jeziku" kao opcem strukturalnom mehanizmu, zavrsavajuci s vrlo apstraktnom definicijom, jezikom tehnologije, koji vise ne moze biti tako jednostavno dekonstruiran kao ideologija. Iako je "jezik" postao tako znacajan, istovremeno su se mislioci konfrontirali i s takozvanom krizom linearnosti, krizom teksta. S razvojem personalnih racunala, status teksta u drustvu mijenjao se, a s njim i uloga pisanja u elektronskom dobu. Osnovno za te mislioce je da oni uvode "novo" u termine staroga. Oni uvijek moraju proklamirati novo i osudjivati staro, ali kanal prema starim disciplinama mora biti stalno otvoren. Dakle, postoji stalna oscilacija izmedju novog i staroga, od kojih oba moraju biti inkorporirani u teorije. Takodjer je karakteristicna melankonicna pozicija prema staroj terminologiji i izvorima, kombinirana s dubokom, filozofskokm fascinacijom za novo. Ali, nikada u zaista futuristickom stilu. Biti post-politicki intelektualac, vrlo je tesko za mnoge od njih - to znaci postati profet, vizionar pa cak i propagandist novoga. Njihov zadatak ostaje brizljivo istrazivanje i tumacenje ciljeva novoga u jeziku staroga. Njihov uspjeh je u predstavljanju toga konzervativnoj (ali prosvijecenoj) kulturnoj eliti.
Pocetak kraja
Medijska teorija 80-ih je u osnovi filozofija Kraja. Ona ima u vidu Kraj (drustva, povijesti, ideologija itd), ali zbog odbijanja da bude radikalno moderna, ona je u nemogucnosti da prevazidje svoj ideoloski okvir, koji je formiran u periodu 68-89. Za mnoge intelektualce te generacije izgleda nemoguce smjestiti pad Berlinskog zida u nekakav estetski program. Mnogi od njih ne zele biti uznemiravani Istokom i mogu ga interpretirati jedino kao atavisticki, remeteci faktor, samo jos jedan znak trajuce dezintegracije i fragmenatcije. Tehnologija je ponajprije hardware. Nema korisnika koij bi se s njom produktivno igrali. Zato se pop kultura ne moze tako lako ignorirati. Hardware je pokretacka sila, ne ljudi, ostavimo Istocnoevropljane na miru. Zvuci gotovo marksisticki, taj tehnoloski determinizam, ali to se dogadja kada teorija izostavi kategoriju subjektiviteta.
Dvije su metode upotrijebljavane. Na jednoj starni je vjezbanje fascinirajuce "arheologije medija" (kao u radovima Wernera Künzea, Siegfrieda Zielinskoga, Bernharda Siegerta, Christopha Asendorfa ili Erkki Huhtamoa). Primjeri tog metoda mogu se pronaci u Viriliovom War and the Cinema, Friedrich Kittlerovom Grammophone, Film, Typewrither i Avital Ronellovom The Telephone book. Na drugoj strani postoji hermeneuticka tradicija, esej ili teorija kao takvi, sto moze biti iskoristeno za spekulacije o buducim mogucnostima novih medija, kombinirajuci etimologiju s tehnoloskim proricanjima. Ali takodjer moze ici i u pravcu historijske antropologije (Dietmar Kamper, Peter Sloterdijk itd) ili ostati unutar akademskih granica znanosti o literaturi (Hans-Ulrich Gumbrecht, Jochen Hörisch). Tu je i tvrda linija znanstvenika s literarnim ambicijama kao Otto Rössler, Heinz von Förster ili Oswald Wiener. Nemoguce je dati ukratko makar i opci pregled.
Najvazniji pojam, ukoliko se zelimo baviti medijskom teorijom, za mene je pitanje definicije estetike. Medijska teorija odbacuje tradicionalnu definiciju koju koriste povjesnicari umjetnosti (set pravila kojima se procjenjuje umjetnicko djelo) i dolazi s novom, fokusirajuci se na tehnicku determinaciju percepcije. Ne mozemo vise govoriti o cistoj estetici koja je tek izrazavanje vizualnog uzitka. Ta vrsta estetike je gotovo militantna. Ona je tehnicka jer je definirana svim orudjima koja koristimo. Ne postoji estetika ispod ili pored tehnicke.
Svi ti mislioci bili su relativno nepoznati sve do kraja osamdesetih. Sve se promijenilo kada su zapadna drustva prosla kroz narkoticki period intenzivnih spekulacija - dionice i valute, zemljista i nekretnine, umjetnost i teorija. To se dogodilo oko neizbjezne 1989. Vidimo akademske teorije kako se pomaljaju iz njihova malog kruga, stvarajuci saveze s vizualnim umjetnicima i nadolazecom scenom medijskog arta, koji je u to vrijeme jos uvijek ogranicen na video.
Reklamne strategije
To je takodjer i period kojim dominira spekulativnost, u kojemu vidimo rast cyberkulture, virtual reality, multimedije i kompjuterskih mreza. Sve do kasnih osamdesetih ti pojmovi su bili samo glasine koje su se mogle procitati kod Gibsona i drugih cyberpunk autora. Ali, to se promijenilo 1989. pojavom vizionara kao Steward Brand, Timothy Leary, Jaron Lanier i Howard Rheingold. Nakon malog zakasnjenja ti koncepti dosegli su i Evropu i u ranim devedestima medijska teorija postaje sve popularnija. Povjesnicari i profesori filozofije preko noci su postali svjetske art-zvijezde, a nakon toga marketinski savjetnici .- nagradjivani za njihov duboki pogled u "bit" digitalne tehnologije.
To je bio opci trend u drustvu, vezan uz "emancipaciju" ili coming out medijske oblasti. Povezan je i s rastom konceptualnih aspekata elektronskog prostora, nazvanog cyberspace, u kojemu su koncepti apsolutno neophodni, da bi se nesto proizvelo. Dakle, ne mozemo procjenjivati spekulativnu medijsku teoriju na iskljucivo znanstvenom nivou. Moramo prouciti njen utjecaj na informacijski kapitalizam u ranom stadiju, kada cyberspace vise nije samo glasina, dobar materijal za literarne fantazije, ali jos uvijek nije potpuno implementiran u drustvo. Za razvojne timove softwarea, kompjuterskih sistema i multimedijskih proizvoda bilo je neophodno raditi s adekvatnim metaforama. A te metafore nisu date tehnologijom, hardwareom kao takvim. Na kreativnim je intelektualcima da ih razviju. Zato spekulativana teorija igra odlucujucu ulogu.
Prejednostavno je, ipak, optuziti autore da su se prodali industriji, i napraviti na brzaka analizu perioda koji je tek pet do deset godina za nama. I ja sam bio umijesan u spekulativnu medijsku teoriju, vise kao leteci intelektualac nego akademik, ali ipak. U to vrijeme sam bio nezaposlen, urednik casopisa Mediamatic, clan Adilkna [bastard 4], Fondacije za stjecanje ilegalnog znanja. Zabavljali smo se pisuci mnostvo takozvanih Neidentificiranih teorijskih objekata (UTO), sakupljenih u Media Archive i objavljenih 1992. U tom periodu smo razvili koncepte kao sto su wetware [arkzin 67], Data dandy [arkzin 36], suvereni mediji ili extra mediji. Adilkno je vjerojatno olicavao najcisci i najeksteremniji oblik spekulativnog misljenja, jer nije bio ogranicen ni cenzoriran akademskim ili novinarskim pravilima.
Novi pocetak
Tako je dosla 1989., koje je znacajnija po uspostavljanju virtualne stvarnosti, no po padu Berlinskog zida, i Zaljevski rat 1991. koji je bio prvi znak da se ta vrst medijske teorije blizi svojem kraju. Gibsonove ideje, svojevremeno tek SF, postale su prestvarne. "Buducnost je sada" i moramo ponovo citati te knjige kao konceptualne kompjuterske prirucnike, ne vise kao izmisljene price o mogucoj buducnosti.
Bilo je sokantno da su se teorije zaista pokazale istinitima. Kriza intelektualaca, kraj ideologija i zavrsetak velikih prica indirektno su stavile u pitanje snagu govora. Ali moc pisanja (jos?) nije nestala. Ideali mogu biti implementirani u drustvo, uprkos konacnom "porazu svih intelektualaca" i njihove politicke moci nakon 1989. Sada se suocavamo s trijumfom novog konceptualnog inzenjera ("filozof s misem"), koji radi s razlicitim postojecim intelektualnim orudjima, svom raspolozivom kretivnoscu i osobnim fantazijama, na braniku tehnologije. Istovremeno su staromodni intelektualci u dubokoj krizi zbog gubitka moci nad globalnim drustvom i njegovim medijima.
Tijekom Zaljevskog rata, dva od nasih junaka, Jean Baudraillard i Paul Virilio, iznenada su se poceli pojavljivati posvud po medijima. Izgledalo je da je njihov cjelokupan program, njihov nacin razmisljanja konacno izbio na povrsinu, postajuci stvarnost. Nije li to Bogojavljanje brzine i simulacije, njihova stvarna bit? Nije li to najbolja live TV ?
I dok su neki mislioci postali komercijalni i konceptualni, drugi, kao Baudraillard i Virilio, postali su vise-manje pesimisti, netko bi reako cak i melankolicni. Dok su neki medijski teoreticari metamorfirali u profesionalne "kulturne optimiste" drugi, s istim backgroundom, pokazali su desperatno, cak cinicno lice, postavsi staromodni kultur-pesimisti. Neki su cak ponovo pisali tekstove po uzoru na frankfurtsku skolu ubacujuci duboko ozlojedjenu, anti-medijsku i antikompjutersku filozofiju. Horkheimerova i Adornova analiza "kulturne indistrije" postepeno je postala programatski tekst koji je gledaao na pop kulturu kao na smece i pulp. Lako uvidjamo razliku izmedju onih koji su postali ukljuceni u nove tehnologije i onih koji su kritizirali konsekvence te tehnologije izvana upozoravajuci na nadolazecu apokalipsu.
Isto se moze reci i za medijsku umjetnost. Moze se napraviti slicna kronologija od undergrounda, kroz fazu eksperimentiranja prema bliskim vezama s komercijalnim sektorom. Mjesta kao Ars Electronica u Linzu, Interkomunikacijski centar (ICC) u Tokiju i ZKM u Karlsruheu postale su prave institucije s ogromnim budzetima i zgradama, definirajuci se kao "Muzeji buducnosti". To su samo neki od mnogih znakova da se faza spekulacija i uvoda privodi kraju. Unutar te pozicije dobili smo priliku da definiramo net criticism.
Kritika svega
Net criticism, kao sto smo ga Pit Schultz i ja definirali, ne zeli preuzeti poziciju vanjskog promatraca. On pozicionira sebe unutar, unutar softwrea i mreza. S druge strane, on nije promo niti jednoj tehnologiji ili njihovim vizionarima. To je dio sireg pokreta za javni pristup svim medijima i njihovom sadrzaju- net criticism pokusava formulirati kriterije o politici, estetici, ekonomiji i arhitekturi multimedija i kompjuterskih mreza. To je neophodno ukoliko zelimo izaci iz faze hypa i ne pasti natrag u razdoblje skepticizma. Mozda najvaznije, moramo rascistiti termine koji mnogi od nas koriste. Naravno, mora postojati i neka parelala s onima koji rade sa starim medijima, kroz knjizevnu ili filmsku kritiku, slijedeci razvoj vlastitih medija.
Moramo povecati kvalitet cyber govora, bez tuzaljki, i naravno iznad ranije spekulativnosti. Jedno od mjesta za to je nettime mailing lista, koja je ujedno i drustvena mreza u kojoj se medijski aktivisti, teoreticari, programetri i net.artisti srecu. Ta grupa je formirana u proljece 1995. i odrzala svoj prvi miting tijekom Biennala u Veneciji. Ona kombinira radikalni kriticizam sa stvaranjem nezavisnih kompjuterskih mreza i net projektima. Ali, mozemo spomenuti i magazin Mute u Londonu koji zauzima slicnu poziciju. Vazan izvor je knjiga Data Trash Arthura Krokera [arkzin 61] i Michaela Weinsteina (u kojoj razvijaju termin "virtualne klase"), Hakim Beyova Temporary Autonomous Zone, rad Critical Art Ensemblea i medju najnovijima Escape Velocity Marka Derya [arkzin 70/1]. Najkontroverzniji doprinos za sada je Kalifornijska ideologija [arkzin 59] Andya Camerona i Richarda Barbrooka, istinska evropska (britanska?) kritika Wireda s radikalnog, iako socijaldemokratskog stajalista.
To su sve poceci i pokusaji opisivanja skrivenih ideoloskih premisa virtuialne klase, okupljene oko Wireda. Ali ubrzo je postalo jasno da moramo uciniti vise doli samo kritizirati neoliberalni hippie kapitalizam. Moramo se truditi razumijeti poruke koje se salju svjetskoj polpulaciji "mladih bijelih miskaraca", ispitati njihovu fascinaciju tehnologijom. Sto znaci "desire to be wired"? Naravno, to se ne smije pretvoriti u anti-americki stav podrzavan antickm evropskom istinom ili moralom. To mora biti americko-evropski dijalog i pokusavamo ukljuciti sto je vise moguce ljudi iz sto je vise moguce zemalja, istovremeno bez pretenzija na "globalnost". Ne postoji evropska alternativa americkoj cyberkulturi, i nadamo se da je nikada nece ni biti. Nije mudro projicirati svo zlo na Kaliforniju, ili njezine stanovnike. Umjesto toga, daleko je vaznije studirati vlastitu virtualnu klasu, svugdje, najblize monopole i razlicite pokusaje svih drzavnih autoriteta da reguliraju i cenzoriraju Net.
Konacno: nettime!
U ovom trenutku, nettime diskutira okvir za "politicku ekonomiju Neta", jednom kada smo se pomakli na novi nivo brutalne komercijalizacije i drzavne regulacije, koja ce postaviti temelje pravoj masifikaciji Neta. Kao sto Adilkno kaze: "Ne moze biti buducnost svaki dan", net criticism ne predvidja neku buducnost, vec pokusava formulirati razlicite kritike danasnjice. Njegov cilj je izaci s radnim modelima i implementirati ih, prije no drugi preuzmu stvar. Vazno je ne ponavljati u nedogled promasaje prethodnih generacija. Politika i estetika ne mogu vise ici razdvojene, svaka svojim putem. Mnogi politicki aktivisti vec gledaju kako bi ukljucili digitalnu estetiku, dok su istovremeno mnogi umjetnici vrlo nesretni izoliranom pozicijom eksperimenatlne medijske umjetnosti.
Vrlo je opasno opisivati net criticism kao globalno dogadjanje. Vecina nas je Evropljana. Dovoljno je tesko uspostaviti nezavisne kanale izmedju Istocne Evrope i Zapada. Suprotno jos uvijek vrlo zapadnjackim medijskim teorijama pokusavamo eksplicitno ukljuciti ljude i projekte iz Istocne Evrope, kroz projekte kao Next Five Minutes konferenciju [arkzin 57], Press Now ili V2_East mrezu. Uprkos cinjenici da bi Internet mogao biti globalni medij kulture on se jos uvijek bazira na razlicitim jezivcima i odvojenim grupama korisnika.
Nije dovoljno govoriti o copyrightu i cenzuri. Nije dovoljno zaliti se o rastu moci velikih telekomunikacijskih kompanija. Nije dovoljno niti kriviti za sve narastajuci jaz izmedju informacijski bogatih i informacijski siromasnih. Za mene je najvaznije izaci s radnim modelima, istinski utopijskim, root level projektima koji se mogu realizirati na licu mjesta. Na primjer: pristup Netu, vlastita domena, slobodan sadrzaj, ili ukljucivanje neumrezenih zemalja. Net criticism takodjer znaci zabavu, posebno kada dolazi kroz nasu zelju da budemo oziceni, kada dolazi kroz nasu zudnju za sadrzajem, za spajanje s ljudima i kulturama, za susretanje licem u lice, ili "grudima na grudi", kako to Hakim Bey [arkzin 64, 68] voli reci. Net criticism ne smije zavrsiti kao ideologija ili sistem vjerovanja. Ili da to kazem mozda blize danasnjim terminima: net criticism ne smije zavrsiti kao stil zivota ili moda. Ukoliko se to pocne dogadjati vrijeme je za nestanak u mrak cyberspacea, ubrzavajuci, usporavajuci, u mnogostruke, hibridne stvarnosti.