|
U trendu su novi mediji, nove tehnologije, nove i brze metode prijenosa informacija, demokratizacija tehnoloske raskosi, diversifikacija pristupa digitalnim mrezama, standardizacija formata podataka, umnozavanje umrezenih odnosa - u trendu je da te prednosti pomazu provodjenje nove ere obiljezene vecom privatnom slobodom, povisenom interpersonalnom komunikacijom, ublazenim teretom reprezentacije, novim perspektivama problemu tijela, kao i veci izbor za potrosacko drustvo, mogucnostima za slobodno izrazavanje bez presedana, a iznad svega, one nam daju brzinu.
Gdje su te tocke u danasnjem drustvu u kojima se suucesnistvo ne cita kao takvo, gdje se odluke ne vide iskljucivo kao politicke ili apoliticke, vec tek kao izbor? Gdje su te tocke u kojima utopijski osjecaj tehnoloskog napretka dolazi do nas nepreslusan? To su svakako tocke vrijedne paznje. I sasvim sigurno se te tocke preklapaju s prije navedenima.
Dolaskom kompjutora dosla je i sintagma "real time". Ta sintagma se koristi kada se digitalni dogadjaji (na primjer interaktivno emitiranje) odvijaju kao da se ne nalaze u ne-virtualnoj okolini. Dogadjaj se odvija u "real time" ukoliko tiska, emitira, pokazuje na ekranu, animira, svira koristeci isti proracun vremena i trajanje dogadjaja kao i ne-virtualni svijet. Racunani ritmovi maskirani su ili podredjeni trajanju dogadjaja u "stvarnom" svijetu. "Real time", dakle, indicira da se zajedno s kompjutorima pojavilo i konkurentno, digitalno ili komprimirano vrijeme, vrijeme koje nije paralelno s tradicionalnim konceptom vremena. Koja je priroda te temporalnosti?
Cak i ako nam nove tehnoloske prednosti ne daju cistu brzinu, usudjujem se reci da su one indikativi nove forme temporalnosti, suvremenog osjecaja podesavanja vremena. Kao produkt elektro-digitalnog transfera tekstualne informacije, ova suvremena temporalnost predstavlja dvostruki osjecaj vremena citanog kroz registraciju, pracenje, snimanje, dokumentiranje, playback, skaniranje, spajanje i protokol. Jednom, to je osjecaj timinga kao kod muziciranja, moduliranja ili formuliranja biljezaka; to je fraziranje. I dvaput, to je ne-vrijeme, singularnost, zero-wait, potpun kolaps temporalne distance.
To podesavanje vremena produkt je dva generalna fenomena: rascjepa u prirodi oznacitelja uzrokovanog fontovima i elektro-digitalnim transferom tekstualnih informacija, i formuliranjem odredjenih elemenata drustva kroz kulturne slogane i korporacijske trademarke. Ta dva fenomena, kroz koje se javljaju dva osjecaja podesavanja vremena, moraju biti prihvacena kao konkurentni sistemi koji se pojavljuju "at once", i nisu ni u kojem slucaju zajednicki pre-emptivni.
Manipulacija tekstualnom informacijom kroz kompjutorske mreze u sirem kontekstu e-maila i Interneta i specificno povecan stupanj dizajniranja layouta i kompjutorskih fontova govori nam ponesto o prirodi suvremene kulture. Priroda kompjutorskih fontova, mreznih struktura, i interpretacija digitalne informacije je ono zbog cega isparava tradicionalna predstava temporalne i korporalne velicine. Posljedicno, inkorporacija elektronskog teksta odvojena je od svake predstave aktivnosti koje zahtijevaju 'stvarno radno vrijeme': tekst je ucitan (deriviran iz pre-postojece kopije), prikazan, sporemljen i izbrisan bez ikakve veze s tradicionalnom radnom snagom i intenzivnim vremenom duplicirajucih procedura istrazivanja, tiskanja, kopiranja i arhiviranja. Do tog stupnja kompjutorski fontovi povezani su s nasim suvremenim, elektronskim osjecajem vremena. To nije kontinuum. Temporalna razlika koja odvaja fontove i tekst je ne-vrijeme, singularnost.
Font nije analogan oznacitelju. Radije, on izrazava samog oznacitelja interno slozenim. To je sub-element oznacitelja. Kompjutorski font ne moze biti, dakle, misljen kao genetski element znaka. U tekstu na primjer, font mora biti misljen nezavisno od sadrzaja, pisanih oznaka, etc. Fontovi su indikativi onoga sto je u digitalnom tekstu poznato kao protokol. Oni reguliraju predstavljanje.
Koncept zero-wait transfera upravlja suvremenim idejama vezanim uz tekstualnost. U digitalnim mrezama, nalik prijasnjim tipovima ekonomije, informacija se proizvodi da bude razmijenjena ili transferirana. Pa ipak, u digitalnom transferu tekstovi se razmjenjuju prema atemporalnoj logici i kroz digitalna znacenja. (Digitalni tekst je onaj ciji cjelokupan sadrzaj kvantiziran. Takozvani analogni tekst je onaj kojemu su kvantizirane samo vrijednosti).
Kao sto je jedan suvremeni kriticar primijetio, taj transfer tekstualne informacije javlja se kroz proces "neposredovanosti" (immediation). Neposredovanost znaci istovremeno neposrednost i posredovanje. Tekstovi su time trenutni i drugog reda. U njima se cuju zajedno stastika i jasnoca. Govoreci Baudillarovskim zargonom, svaki digitalni tekst je izveden i istovremeno stvaran. Vrijeme po izgledu nije vise tekstualna komponenta.
Fontovi posreduju i inkorporiraju (put-into-a-body) zero-wait transferirani tekst. Virtualnost je stanje u kojemu se tekstovi ili govori ne ponasaju u skladu s tradicionalnim vrijeme/prostor zakonitostima. Kao sto je Paul Virilio nedavno rekao, vrijeme samo se pruza/daje trenutno virtualnoscu. Na toj tocki kompjutorski fontovi ilustriraju lom u tradicionalnom shvacanju okruzujuce temporalnosti i predstavljanja.
Fontovi nas suocavaju s pojavljivanjem na raskrscu. Oni su furnir reprezentacije. Font je uvijek prva stvar koju citate i posljednja koju pisete. Fontovi nemaju tijela. Oni ublazuju cin citanja. Oni stite citatelja od soka virtualnog transfera. To su oni elementi koji se obicno ne citaju.
Fontovi su usko povezani s tekstaulnom standardizacijom i time sa samom prirodom Interneta. Standardizacija formata podataka, kao rezultat hegemonije ili dominacije (GIF za slike, character-based format za tekst, dominacija engleskog jezika, itd.), konceptualni je okvir za HTML - HyperText Mark-up Language.
Koja su ogranicenja HTML-a? Za sada jos uvijek univerzalni kompjutorski jezik koristen na Internetu, HTML i browseri koji ga interpretiraju stvaraju kvantitativnu strukturu razmjene koja rezira tekstualni ili govorni tok i regulira njegovo sirenje. Ta dinamika konstitiuira stvarnu informacijsku (ili tekstualnu) ekonomiju. Tim tokom upravljaju specificni protokoli. Veza se uspostavlja prema izvjesnim hijerarhijama. I kao u logici tradicionalne politicke ekonomije, svi elementi moraju biti podlozni formalnoj standardizaciji. Kompjutorske mreze nisu raznorodne.
Kompjuterski fontovi su indikacija tipa tehnoloske slozenosti koja dozvoljava siroki varijetet oblika, velicine, distorzije i tipove povisenja. Pa ipak, taj tip kvantitativne raznolikosti nije ekvivalent stvarnoj diversifikaciji stanja digitalnog teksta, ukljucujuci tu distributivne mreze, aparat za virtualiziranje (browseri, VR hardware i drugi interfejsi), i posredovnu masineriju (ruteri, dial-up protokoli, ekrani).
Kao ilustraciju, dozvolite mi da usporedim ova dva elementa. Kompjutorski fontovi cine istu stvar u digitalno-semiotskom svijetu koju HTML cini u virtualnom. Oba predstavljaju set instrukcija za sastavljanje sadrzaja. Fontovi sastavljaju i predstavljaju digitalizirani tekst, dok HTML sastavlja i prikazuje hipertekstualne elemente. Kao i HTML, kompjutorski fontovi prikazuju tekstualnu informaciju "all at once" i virtualno. Za loadanja derivat svakog elementa se smjesta na odredjeno mjesto. Za unloadanja ta kopija se odbacuje. Pa ipak, kompjutorski fontovi nisu predstavljanje per se. Oni upravljaju principima za predstavljanje. Oni su odjednom postali apsolutno neophodni u transferu tekstualne informacije i, istovremeno, jos uvijek potpuno raspolozivi, zavisni i atemporalni. Oni su citljivi primjer protokola.
Fontovi, trademarks, i 'misspelings' - prva stepenica za sve suvremene pregovore o tekstualnosti. Danas se jezik pregovara i oznacava kroz kompleksne protokole koji upravljaju ideoloskim odnosom prema digitalnom tekstu. Mi prepoznajemo Netscape, ali prepoznajemo li i njegov protokol dekodiranja licenciran iz Juznoafricke Republike? (Althuseer se okrece u grobu).
Na korporacijskoj ravni fontovi su metoda vizualno predstavljenog jezika, i regulirani su kao element korporacijskog trademarka - simbola. Oni su patentirani, kontrolirani, posjedovani, regulirani na nacin na koji se rijeci formuliraju kao citljive. Vazno je napomenuti da to nije oduvijek bilo tako.
Jednaku odgovornost, dakle, za uspostavljanje temporalnosti danas oznacavam terminom "fraziranja" odredjenih elemenata popularnog drustva kroz kulturne slogane i korporacijske trademarke. Fraziranje treba ovdje shvatiti doslovno, do stupnja koji referira s konstruktivnom estetizacijom, ili tekstualizacijom, svakodnevnog zivota. Akcija je "frazirana" - kao sto truba solo frazira. Ona je prevedena u artikuliranu gestu; ona je dirigirana. Fraziranje takodjer znaci i artikuliranje u jezik. Ovo referira gestikuliranu temporalnost, onu s izvjesnim utjecajem na "tempo zivota". Fraziranje nije trenutno ili singularno, vec slozeno i mnogostruko. To je non-linearni osjecaj, sistemski utjecaj koji kontrolira i akciju i diskurs.
Slucajnost sadasnjeg moda gesturalnog fraziranja uzima formu najnizeg moguceg denominatora za ontoloske zahtjeve. Uzmimo za primjer General Electric i "We bring good things to life", Coca-Colu s "Coke is it", Nike - "Just do it" ili Calvin Kleinov brilijantno jednostavan "Be". Te ideoloske kampanje dijele strategiju unutar koje su odredjeni drustveni odnosi naturalizirani. Primarna taktika ovdje je simplifikacija slozenih drustvenih odnosa i uspostavljanje odnosa sadrzaj-evakuacija.
Slicno kolapsu temporalnih razdaljina, koji mozemo pratiti u elektronskom transferu informacija, postoji kolaps konceptualnih razdaljina kroz parenje nostalgicnog ili familijarnog s futuristickim ili stranim. Ovo je primjer top-down fraziranja ili estetiziranja svakodnevnog zivota. Tehnolosko-korporativni napredak (fetisiziranje vremena) je naturalizirano kroz fraziranje jezika, posebno jukstapoziciju razlicitih eleemnata u frazama sloganskog tipa. U njima, familijarno i tehno-strano je frazirano, lirizirano u gestalno tkivo subjekta. Fraza je sentimentalizirana, ponavljana, otisnuta na djecjim pidzamama.
Sjecamo se fraza "Nekoc davno/u dalekoj Galaksiji"!. To je savrsen primjer spomenutog ideoloskog parenja stranog i familijarnog. Taj tip fraziranja je stvarni primjer "ponavljanja s razlikom". On stvara sablasni epilog Benjaminovom Pripovjedacu.
U trendu je da teorija zna snagu slogana. Imamo Althusserovo "hej, vi tamo!" ili "zadavio sam svoju zenu", i Derridin "zaboravio sam kisobran" U trendu je i da teorija moze i zna koristiti slogane. Ali istovremeno imamo "E.T./phone home" i "Beam me up, Scotty" - koji su oba primjeri izjednacavanja neslicnih semantickih elemenata kao dio konacne strategije. To su nasi politicki slogani. Taj tip gestalnog jezika je ideoloski konstitutivan.
Elektro-digitalni transfer tekstualne informacije, pomijesan s opcom multiplikacijom medijskih izvora, mijenja nacin na koji zamisljamo temporalnost - kao drustveni diskurs. Taj novi diskurs povezan s vremenom oznacen je i novim protokolima i, kao sto sam pokusao artikulirati ovdje, ti protokoli mogu se razumjeti kroz iscitavanje digitalnog teksta.