|
Da nase stranice posvecene drustvenim implikacijama racunalne komunikacije nisu nesto elitno i ekskluzivno, pokazuje i veliki broj drustvenih mislilaca i filozofa koji se njima bave. Medju njima je i Vilém Flusser, jedan od najpoznatijih filozofa druge polovice dvadesetog stoljeca, dugogodisnji profesor filozofije komunikacije na univerzitetu u Sao Paolu. Jedna od njegovih vjecitih preokupacija je bila i odnos estetike i komunikacije, sto je tema i ovog teksta.
Pred nasim nevjernim ocima iz racunala se pocinju pojavljivati alternativni svjetovi: crte sastavljene iz tockastih elemenata, povrsine, a uskoro i tijela koja se gibaju. Ti svjetovi su obojeni i proizvode zvukove, a u bliskoj buducnosti cemo ih vjerojatno moci i opipati, onjusiti i okusiti. To nije sve, jer ta, tehnicki gotovo stvarna tijela iz racunarnih simulacija mozemo opremiti umjetnom inteligencijom tipa Turing's man i uspostaviti dijaloski odnos. Zasto smo onda sumnjicavi prema tim sintetickim slikama, tonovima i hologramima? Zasto ih uporedjujemo s rijecju 'privid'? Zasto za nas nisu realni? Prenagljeni odgovor mogao bi glasiti: zato sto alternativni svijetovi nisu nista drugo doli racunalno simulirani tockasti elementi, zato sto su samo maglovite slike koje nestaju u nistavilu. Taj odgovor je prenagljen jer iako toj stvarnosti manjka gustoca, mozemo se pouzdati da ce u buducnosti tehnika biti sposobna tockaste elemente prikazati s upravo onom gustocom, koju imaju stvari u nama datom svijetu. Cak i stol na kojem ovo pisem ne predstavlja nista drugo nego skupinu tocaka. Kada jednoga dana budemo u mogucnosti taj stol hologramski dovoljno gusto rastaviti na elemente, nasa osjetila nece biti sposobna razlikovati jedan od drugoga.
Postavlja se slijedeci problem: da li su alternativni svjetovi jednako realni kao sto su i postojeci, ili su postojeci tako prikazani kao da su alternativni. I na pitanje o nasem nepovjerenju prema alternativnim svjetovima mozemo odgovoriti sasvim drugacije. Odgovor ce se temeljiti na tome da postoje svjetovi koje smo sami zamislili i koji nisu, kao svijet koji nas okruzuje, nesto dato. Alternativni svijetovi ne oblikuju nikakve danosti (podatke), vec su nesto sto je stvoreno umjetno (cinjenice). Do tih svjetova smo nepovjerljivi, kao sto smo nepovjerljivi prema svemu umjetnome i prema cjelokupnoj umjetnosti. "Umjetnost" je lijepa, ali laz(na) i upravo pojam "izgled" nam to porucuje. Taj odgovor vodi slijedecem pitanju: zasto nas izgled vara? Postoji li neki koji to ne cini? I upravo to je kljucno, spoznajnoteorijsko pitanje pred kojega nas postavljaju alternativni svjetovi.
To nije novo pitanje jer uznemirava ljude otkada su nase oci postale nepovjerljive, dakle barem od predsokratovskih vremena naovamo, iako je svoju pravu ostrinu dobilo tek pocetkom novog doba. Alternativni svjetovi sa svojim digitalnim izgledom samo su kulminacija tog nemira. Zato razmatranje o digitalizaciji treba otpoceti pocetkom ovog stoljeca. Tada su otkrili da svijet ne mozemo samo promatrati ili opisivati, vec da ga moramo izracunati ukoliko ga zelimo svladati i razumijeti. Svijet je mozda zaista nepredstavljiv i neopisiv, ali je izracunjiv. Rezultat tog otkrica pokazace se suvremen tek pri alternativnim svjetovima.
Stvar je pocela otprilike ovako: revolucionarne zanatlije kasne renesanse nisu vise zeljele dozvoliti biskupu da propisuje "postene cijene" za njihove proizvode. Zeljeli su "slobodno trziste" na kojemu bi se vrijednost roba stvarala kiberneticki, kroz ponudu i potraznju. Kada je biskupski autoritet "vrijednosti" odbacen, s njime je bilo odbaceno sve sto se podrazumijevalo pod pojmom "teorija". Teorija je, do tada, bila onaj pogled na svijet kojim su lako spoznavali nepromijenjive oblike. Tako je biskup u "teoriji" vidio "idealnu cipelu", koju je tada lako usporedjivao s proizvodom postolara i na taj nacin ustanovljavao koliko izradjena cipela vrijedi odnosno, koliko se priblizava idealnoj. Revolucionarne zanatlije su, suprotno tome, tvrdili da idealna cipela ne postoji, kao niti nepromijenjivi oblik i da bi oni sami trebali pronalaziti nove oblike cipela i neprestano ih poboljsavati. Oblik nije vrijedio za vjecni ideal, vec za promjenjiv model i zato se novi vijek zove "modernim". Pod "teorijom" se vise ne smatra pasivno promatranje ideala, vec progresivna izrada modela koje je moguce podvrci praksi, dakle promatranju i eksperimentu. Upravo na tim postavkama su suvremena znanost i tehnika pobudili industrijsku revoluciju i na kraju stvorili digitalni izgled.
Teoreticari su se iz katedrala i samostana preselili u radionice (na univerzitet, visoku tehnicku skolu, industrijski laboratorij) i otpoceli se baviti modelima preko kojih su izradjivali stalno bolje cipele i time sve vise razumijevali i obradjivali svijet kao cjelinu. Pri tome se, zacudo, iskazalo da takvi radni modeli ne mogu biti ni slike ni tekst, vec da moraju biti algoritmi. Zbog toga su teoreticari morali poceti misliti vise u brojkama, a manje u slovima i slikama.
Teoreticari su uvijek bili vjesti u pisanju - litterati - i borili su se protiv razmisljanja u slikama, dakle protiv magicnog misljenja. Razvili su odredjenu linearnu, procesualnu, logicnu i historijsku svijest. Usred linearnog pisanog koda tj. abecede, od nedavno se nalaze stranci tj. znaci koje po svojoj strukturi nisu linearni. U tome sto slova predstavljaju znakove za izgovorene zvukove, dakle diskurs, predstavljaju stranci, tj. brojke, ideograme mnostva. Brojke nisu diskurzivne te stoga ne spadaju u red abecede. Zato i govorimo o alfa-numerickom kodu. Svijest koja se artikulira na tim premisama, vec je procesualna, kao i historicna, formalna i kalkulativna. Posljedica nuznosti da treba sve vise misliti u brojkama, a sve manje u slikama bijeg je historijske svijesti pred formalnom.
Znacaj izrade formalnih radnih modela nije u modernosti izuma jer vec od treceg tisucljeca prije nove ere postoje glinene tablice na koje su upisani znakovi koje moramo prepoznati kao modele kanalizacijskih radova. Geometri broncanog doba su duhovni prethodnici takozvanih kompjuterskih umjetnika. Oni ne stvaraju nikakve odraze postojecega, vec stvaraju nacrte za jos neostvareno, "projiciraju alternativne svjetove". U njihovim nacrtima, bas kao i u sintetickim racunalnim slikama, dolazi do izraza "matematicka svijest". I ako danas zelimo spoznati bit nastajucih alternativnih svjetova, promatranje prastarih glinenih ploca nije najlosiji pocetak.
Uprkos spomenutom dugotrajnom razvoju moramo pri modernom prekodiranju teoretskog razmisljanja govoriti o duhovnom preokretu. To se jasno vidi kod Descartesa, nastavlja se kod Kuzanskog i narocito se pokazuje kod Galileja. Prekodiranje donosi vec spomenuto temeljno spoznajnoteorijsko pitanje, da li postoji ista, sto ne vara? Na to daje Descartes slijedeci odgovor: ono sto ne vara jest disciplinirano, jasno i razgovjetno misljenje. Jasno i razgovjetno je zato sto je kodificirano u brojkama i jer je svaka pojedina brojka odvojena od svake druge brojke nekim intervalom. Disciplinirano je jer mora egzaktno postivati pravila brojnog koda tj. zbrajanje i oduzimanje. Pravi razlog za to da je misljenje u slovima popustilo pred misljenjem u brojkama moramo, znaci, traziti u nedovoljnoj jasnoci, razgovjetnosti i discipliniranosti. Misleca stvar - res cogitans - mora biti aritmeticna da bi mogla spoznati svijet.
Time nastaje tipican moderni paradoks. Misleca stvar je jasna i razlozna sto znaci: puna rupa izmedju svojih brojaka. U suprotnosti s time svijet predstavlja neku obimnu stvar - res exstensa - u kojoj se sve medjusobno sklapa bez pukotina. Ako dakle mislecu stvar postavimo na obimnu da bi je promislili - adaequatio intellectus ad rem - obimna stvar izmakne pred intervalima. Upravo to je razlog da je problem saznavanja u novom vijeku usmjeren prema zaustavljanju intervala medju brojevima. Descartes ga je pokusao rijesiti jednostavno tako da je tvrdio da je svaku tocku svijeta moguce opisati brojkama i da metoda spoznavanja zato treba biti geometrija. Kasnije je ta metoda poboljsana za sto su posebno zasluzni Newton i Leibnitz. Uveli su nove brojeve, koji popunjavaju intervale i "integriraju diferencijale". I zaista je uz pomoc diferencijalnih jednadzbi moguce formulirati i formalizirati sve sto postoji na svijetu. Formalno matematicko misljenje dakle moze spoznati zaista sve i nudi nam modele po kojima se sve moze napraviti: tako smo postali sveznajuci i svemoguci. Upravo taj duhovni prelom dolazi do izraza vec kod Kuzanskog koji kaze da Bog ne moze bolje od nas znati da su jedan i jedan dva.
Skraceni prikaz modernog prekodiranja slova u brojke i procesualne, historijske i rasvjetljujuce svijesti u formalnu, kalkulativnu i analiticku, naravno da nije dovoljan da bi shvatili danasnje alternativne svjetove. Nisu niti svi ljudi napravili skok od linearnoga u visedimenzionalnu tj. kalkulatoricnu svijest. Vecina jos uvijek misli u kategorijama napretka i prosvjetiteljstva: jos uvijek dozivljavaju, spoznaju i vrednuju svijet kao lanac uzroka i posljedica. Njihova svijest dakle jos je uvijek linearna, literarna i slovna. I samo malobrojni koji su tu svijest ostavili za sobom i svijet ne shvacaju vise kao uzrocni lanac, vec kao splet slucajnosti, ne spoznaju i ne vrednuju nista u odnosu na napredak i prosvjetiteljstvo, vec futuroloski i sistemsko-teorijski ili "strukturalno", te stvaraju modele po kojima se orijentira vecina. Reklame, filmove i politicke programe, na primjer programiraju prema strukturalnim kriterijima.
Podjele drustva na malobrojne programere koji razmisljaju formalno i numericki, te mnoge programirane koji misle slovno, jos uvijek nema, sto je jezgro problematike suvremenog. Upravo to se nalazi u zahtjevu za svevidnoscu i svemogucnoscu formalnog misljenja koje je u drugoj polovici dvadesetog rstoljeca izvelo prevrat. Do prevrata je doslo kako iz prakticnih tako i iz teoretskih razloga. Prakticno se desilo slijedece: diferencijalne jednadzbe su formalizirale sve. U tom posve formalnom smislu sve je "spoznatljivo". Ali, da bi spomenute jednadzbe upotrijebili kao radne modele, moramo ih "renumerirati", odnosno ponovo kodificirati u prirodne brojeve. Pri kompleksnim jednadzbama to je dugotrajan proces, a svi zanimljivi problemi su, naravno, kompleksni. Prekodiranje takvih jednadzbi zahtijeva u nekim slucajevima vise vremena no sto je pretpostavljeno trajanje svemira, i zato su takvi problemi do daljnjega nerjesivi. Nismo svemoguci, iako smo sveznajuci, i nase znanje je u primjeru kompleksnih, dakle zanimljivih problema prakticno nekorisno. Sirenje kulturnog pesimizma i osjecaj besmislenosti zivota kao apsurdnoga moramo pripisati spomenutom prevratu koji je izveo formalni um.
Na teoretskoj ravni je kalkulativno misljenje uvijek dublje ukorijenjeno u pojavama. Pojavnost su analizirali pri cemu su fenomeni uvijek preuzimali strukturu kalkulirajucega misljenja. Ne samo da se u fizici sve svelo na dijelice, elementarne cestice, vec se to desilo i u biologiji - na gene, neurofiziologiji - na tocke podrazaja te u lingvistici na fenomene i etnologiji na kulturne teme. Ne govori se vise o izvornoj "obimnoj stvari", vec o sklopu dijelica strukturiranih kao polje. Za te djelice, na primjer kvarkove upitno je radi li se zaista o djelicima materije ili mozda o simbolima odnosno znakovima kalkulatornog misljenja. Moguce da se pri numerickom misljenju uopce ne radi o spoznavanju svijeta, vec o projekciji brojcanoga koda prema van, i za vracanje projiciranoga. U tome je brojcano znanje problematicno.
Polozaj suvremene svijesti lako na toj podlozi mozemo sumirati: od renesanse naovamo je dio "duhovne elite", litterati, poceo misliti formalno-kalkulativno, umjesto diskurzivno-histroijski i poseo se izrazavati u algoritmima umjesto u literarnim tekstovima. Motiv za to preuredjenje je bilo ocekivanje da ce takav tip misljenja biti "adekvatan" za spoznavanje i svladavanje okolisa, mozda i za svladavanje i spoznavanje covjeka i drustva. Istinski se moramo tom razmisljanju zahvaliti za suvremenu znanost i tehniku. Isprva tehnika nije bila vise od primjenjene znanosti, i tehnicke skole su bile podredjene "cistim" fakultetima. Tada se odnos poceo mijenjati i "ciste" discipline su postale ancillae tehnike. Danas su teorija i praksa tako isprepletene da ih vise ne mozemo rastavljati - niti teoretski niti prakticno. Cak i u fiolozofiji koja je "najcisca" disciplina matematiziranje filozofskog diskursa je postalo njezin cilj. Iako se ocekivanja ulozena u to misljenje nisu ispunila, nad sobom razocarana elita formalno mislecih je odgovorna za spoznajne modele i modele ponasanja po kojima se danas ravna drustvo. To su takozvani "tehnokrati", "operatori medija", ili "tvorci misljenja" kako ih sve mozemo opisati bolje nego samo kao "programere".
Kao sto smo vec spomenuli, pocetkom naseg stoljeca su se gotovo u svim primjerima diferencijalne jednadzbe pokazale prakticno neupotrebljive. To stanje je bilo neizdrzivo. Raspolozivo znanje nije bilo moguce pretvoriti u moc. Stotine "racunaca" je, sjedilo u ateljeima inzenjera i ispunjavalo list za listom brojkama, bez uspjeha u rjesavanju teoretski vec rijesenih problema. Zacudo, taj prakticni problem "cistoga uma" tada nije prodro u opcu svijest. Da bi rijesili taj nesnosni polozaj izumljeni su strojevi za racunanje koji su bili sve brzi i brzi. Buduci su problemi bili numerirani, vecina je postalo rjesiva. Ali, nepredvidljiva osobina brzih racunskih strojeva promijenila je sve nase predstave o covjeku i time nase samorazumijevanje. Za nasu temu biti ce dovoljno da spomenemo dvije takve osobine. Veliki dio spoznajnoteorijskih napora proizlazi iz pokusaja da se brojcani kod svijeta ucini adekvatnim te da se pronadju sve prefinjenije i elegantnije matematicke metode. Brzoracunajuci strojevi su taj posao nacinili nepotrebnim i besmislenim. Oni racunaju tako brzo da im je dovoljno samo zbrajanje '1' i '0' te naredba 'digitaliziraj', cime se sva matematicka poboljsanja pokazuju nepotrebnim. To ima revolucionarne posljedice, jer se matematicko misljenje koje smo smatrali jednom od najvecih ljudskih sposobnosti, pokazuje mehanizirano i time za covjeka besmisleno. S druge strane javlja se drugi posao - kako programirati strojeve. Umjesto da se bavi racunanjem covjek se latio strukturalne analize svemira brojaka. Time je matematicko misljenje napravilo izvjestan korak nazad u analizu sistema.
Druga osobina racunskih strojeva je da oni ne samo da racunaju, vec i kompjuteriziraju, drugim rijecima nisu samo sposobni analizirati jednadzbe vec odredjene brojeve mogu sintetizirati u strukture. Ako pomislimo da je kalkulativno misljenje duboko usidreno u fenomenima, to je sokantna cinjenica. Time je svijet preuzeo strukturu svemira brojki, sto je rodilo zapletenim spoznajnim problemima, jer, kao sto se iskazalo kod racunala, kalkulativno misljenje svijeta nije samo sposobno rastaviti (analizirati) na sastavne dijelove, vec je sposobno i ponovno sastaviti (sintetizirati). Ne samo da zivot, da navedem posebno uznemirujuci primjer, mozemo rastaviti na njegove sastavne dijelove i analizirati ga, vec ih genetskom tehnologijom mozemo ponovo sastaviti u nove informacije i tako stvoriti novo "umjetno zivo bice". Drugim rjecima, racunala su sposobna sintetizirati alternativne svjetove koji ih projiciraju iz algoritama tj, iz simbola kalkulativnoga misljenja, koji mogu biti upravo tako konkretni kao sto je konkretan svijet u kojemu zivimo. U tim projiciranim svjetovima je sve sto mozemo matematicki zamisliti, stvarno izvedivo, cak i ono sto je o nasem okolisu "nemoguce", kao na primjer cetverodimenzionalna tijela.
Na toj tocki ta vrtoglava razmisljanja dolaze do "digitalnog izgleda". Pregladajmo ukratko prijedjeni put: ljudi su jos od broncanog doba mislili formalno, na glinene plocice su zapisivali kanalizacijske sisteme. Kroz povijest je formalno misljenje bilo podredjeno procesualnom i tek pocetkom novog doba je istupilo kao "analiticka geometrija" tj. kao u brojke ukodirani geometrijski oblici. Time je disciplinirano formalno misljenje omogucilo suvremenu znanost i tehniku da bi na kraju uslo u teorijsku i prakticnu slijepu ulicu. Da bi pobijedili prakticne zapreke ljudi su stvorili racunalo cime su se teorijski problemi samo radikalizirali. Pocetkom novog doba je covjek trazio nesto sto nas ne bi varalo, i mislio je da je to pronasao u jednom jasnom, razloznom i discipliniranom numerickom misljenju. Ali tada je poceo gajiti sumnju da znanost brojcane kodove samo projicira prema van dakle da postaje jednadzba prirodnih zakona, koji bi trebali zamijeniti prirodu samu. Tako nastaje duboka mrznja prema cjelokupnom svemiru koji svim svojim poljima i relacijama oblikuje projekt koji "eksperimentalno" udruzuje kalkulativno misljenje. Konacno, racunala nam ne govore samo da svoj univerzum mozemo projicirati, vec da mozemo stvoriti veliki broj njemu podobnih. Ili ukratko: nas spoznajnoteorijski problem, time i nas egzistencijalni problem je u tome da moramo sve, ukljucujuci i nas same, razumijeti kao digitalni privid.
Bika alternativnih svjetova moramo upravo tu uhvatiti za rogove. Ukoliko nas zaista sve vara, onda je sve digitalni izgled, i to ne samo sinteticka slika na ekranu racunala, vec takodjer i pisaci stroj, prsti koji tipkaju po njemu, i tim prstima izrazene misli - sto znaci da rijec postaje nevazna. Preostaje nam samo mogucnost da je sve digitalno, dakle da moramo sve imati za vise ili manje gusto pokrivalo tockastih elemenata tj. bita. Time je moguce pojam "realno" relativizirati u smjeru da nesto tim vise biva realno sto je gusce, i toliko vise potencijalno sto je rjedje. Ono sto imenujemo realnim i sto kao takvo dozivljavamo su ona mjesta, krivulje ili izbocine gdje su sastavni dijelovi gusto posijani i u kojima realiziraju svoje potencijalnosti. To je digitalna slika svijeta kakvu nam predlazu znanosti i prikazuju racunala.
Time nam nije ponudjena samo jedna nova ontologija, vec i jedna nova antropologija. Sebe - nas "Ja" - sada, zbog gustoce zapisa dozivljavamo kao "digitalni zapis", kao ostvarenje mogucnosti. Sebe moramo razumijeti kao krivulje ili izbocine, koje se u nekom polju krizaju, razumijeti ih moramo prije svega kao medjuljudske relacije. I mi smo "digitalne kompjuterizacije", sastavljene iz tockastih mogucnosti. Tu novu antropologiju koju nalazimo jos kod judeo-krscanstva (koje u ljudima vidi samo prah), ne treba samo spoznajnoteorijsko na primjer, psihoanaliticki ili neurofizioloski prihvatiti, vec i pretvoriti u djelo. Nije dovoljno da uvidimo da nas "Ja" sastavlja cvor medjusobno prepletenih virtualnosti, da je plivajuci ledenjak u moru nesvjesnoga, vec moramo u skladu s tim i raditi.
Sto zapravo rade oni koji sjede ispred racunala, pritiscu tipke i stavraju crte, plohe i tijela? Ostvaruju mogucnosti. Uredjuju tocke po tocno formuliranih programima. Ono sto pri tome ostvaruju je podjednako vanjsko kao i unutrasnje: stvaraju alternativne svjetove i time stvaraju sami sebe. Racunala su strojevi koji egzaktnim kalkulativnim misljenjem omogucuju poostvarenje mogucnosti u covjeku, medju ljudima, i izvan ljudi. Ta formulacija lako sluzi kao jedna od definicija "racunala".
Nismo vise subjekti jednog danog objekivnog svijeta, vec projekti alternativnih svjetova. Iz ropskoga subjektivnog polozaja smo se uzdigli do projiciranoga. Odrasli smo. Znamo da sanjamo.
Egzistencijalna promjena objekta u projekt nije posljedica "slobodne odluke". Na to smo prisiljeni, kao sto su nasi preci bili prisiljeni postaviti se na dvije noge, jer ih je nastupajuca ekoloska katastrofa prisilila da nekako premoste prazne prostore medju preostalim stablima. Tako i mi moramo predmete koji nas okruzuju kao i nas vlastiti ja, prijasnji duh, dusu, koju jednostavno imenujemo identitetom, shvatiti za tockaste kompjuterizacije. Ne mozemo vise biti subjekti, jer vise nema objekata, kojih subjekti bi mogli biti, i nema vise cvrstoga jezgra koje bi lako bilo subjekt kakvog objekta. Subjektna poza i time sva subjektivna spoznaja postaje neodrziva. Sve to moramo ostaviti za sobom kao djecju iluziju i usuditi se stupiti na siroko otvoreno polje mogucnosti. Pustolovina ocovjecenja je stupila u novo doba. To se najbolje vidi u cinjenici da ne mozemo razlikovati izmedju stvarnoscu i slikom ili izmedju umjetnosti i znanosti. Nista nam nije "dato" osim ostvarenih mogucnosti, kojih u stvari "jos nema". Ono sto imenujemo "svijet" i sto su nam nasa osjetila kompjuterizirala kao saznanja i potom kao osjecaje i zelje, kao i osjeti sami samo su ostvareni procesi kompjutacije. Znanost kalkulira svijet kao sto ga je prije sastavljala. Znanstvenici su racunalni umjetnici avant la lettre i njihovi pronalasci nisu nikakva "objektivna opazanja" vec modeli za obradu kompjutiranoga. Saznanje da je znanost jedna vrst umjetnosti nije njezino ponizavanje - upravo suprotno. Time postaje paradigma za sve ostale umjetnosti. Postalo je jasno, da ce drugi oblici umjetnosti postati stvarni tj, tvorice stvarnost kada se budu oslobodile svoje empirije i dosegle u znanosti vec realiziranu teoretsku egzaktnost. I upravo to je ovdje tematizirani "digitalni izgled": svi umjetnicki oblici postace, digitalizacijom, egzaktne znanstvene discipline i vise ih nece biti moguce razlikovati od znanosti.
Kada djecja zelja za "objektivnim spoznajom" bude odbacena, znanje cemo suditi prema estetskim kriterijima. Ali niti to nije nista novoga: Kopernik je bolji od Ptolomeja, a Einstein od Newtona jer nam nudi elegantnije modele. Istinski novo je to da cemo morati prihvatiti ljepotu kao jedini mjerljivi kriterij stvarnosti. "Umjetnost je bolja od stvarnosti". U takozvanoj racunalnoj umjetnosti vec sada mozemo ustvrditi da sto je ljepsi digitalni izgled to realniji i stvarniji su projicirani alternativni svjetovi. Covjek kao projekt, taj formalno misleci sistemski analiticar i sinteticar je umjetnik.
