Samir Sestan radio je u Lukavcu ono isto sto je radio u Sarajevu, a provincija je, kao i uvijek, djelovala puno mracnijom kada se promatrala iz metropole (bez obzira sto je metropola bila pod opsadom)

Lukavac je proleterski gradic na sjeveroistoku (ili mozda samo sjeveru?) Bosne koji je spadao u ono sto je nekad davno, pri najavljivanju svojih muzicara, Elvis J. Kurtovich nazivao "zajednicom opstina Tuzla". Prije rata bio je poznat po kemijskoj industriji Soda So, a povremeno su ga, tijekom 1992., znali spomenuti bosanski vojnici kada bi, ocajni zbog svoje inferiornosti i bjelosvjetske ravnodusnosti, zaprijetili da ce u slucaju da Tuzla i okolni gradovi budu ugrozeni od srpske vojske pola Europe dozivjeti ekolosku katastrofu. Jednom ce, mozda, Lukavac nekome biti vazan i kao rodno mjesto Jelene Lovric.

U proteklih pet godina cesto se po zapadnim novinama i na zapadnim televizijama moglo stosta vidjeti i cuti o bosanskom kulturnom otporu. Kao, puca se po Bosancima iz topova, minobacaca, pusaka i mitraljeza, a Bosanci iz prkosa gude u gudackim kvartetima, izlazu skulpture nacinjene od gelera i cahura i objavljuju ozbiljna razmatranja o postmodernoj komunikoloskoj pustinji. Jedan od najaktivnijih sudionika kulturnog otpora, Zdravko Grebo je nakon dvije godine rata ustvrdio kako je upravo strategija klavirom i knjigom na granatu zapravo bila najveca bosanska ubleha jer je, u sustini, posluzila ljudima kao alibi pri nedostatku volje ili nacina da se progovori o onome sto zapravo pokrece rat.

No, danas je mozda i vaznije od toga sto je prica o bosanskom kulturnom otporu uvijek i samo bila prica o Sarajevu, te je u psiholoskom smislu i bila relevantna samo za taj grad. O kulturnom zivotu Srebrenice, Gorazda i svih drugih gradica koji su nestajali uz Drinu, CNN i SKY nisu govorili nista, ali ne zato sto "cudo kulturnog otpora" neki inventivniji zapadni novinar ne bi mogao pronaci ili barem izmisliti, nego zato sto to nije bila tema price u kojem je Sarajevo bila jedna planeta, a ostatak Bosne sasvim druga. Jedan je Gorazdanin, probivsi se pocetkom 1993. do svoga glavnog grada, u cudu svjedocio o svome prethodnom dojmu da "dok na Gorazde padaju granate, Sarajevo svira kurcu". Naime, cijedeci posljednju struju iz automobilskog akumulatora, slusao je na Glasu Amerike recenziju koncerta ozbiljne glazbe odrzanog u Kamernom teatru u Sarajevu.

No, cim su Amerikanci poceli rat privoditi kraju i cim je Bosna pocela bivati bliza Sarajevu, vidjelo se kakva je pustos ostala, cak i u prezivjelim bosanskim gradicima u kojima je prije rata obicno postojala po jedna velika tvornica, po jedan dom kulture i po tri (puno rjedje - dva!) vjerska hrama. Od svega ostala je najcesce samo religija, kao neka vrsta morfija koji olaksava metastaziranu stvrnost. Mimo sakralne i nacionalne kulture, ostala je mozda tek pokoja satelitska antena kao virtualni spomenik neke druge proslosti. Medjutim, kada se u nekom od tih gradica ipak pojavi fanatizirani pojedinac, galileovski luconosa elektronskog doba ili barem vlasnik davno ugasene elektricne gitare, tada svjedocimo o cudu koje je vrlo vjerojatno vece od ratnog cuda u Sarajevu. Eto, recimo, cudo u Lukavcu!

Samir Sestan je krajem osamdesetih studiro matematiku u Sarajevu, druzio se sa skupinom crnoodjevenih alternativaca i pisao hermeticne rock kritike koje je, valjda zato sto mu se vlastito ime cinilo nedovoljno intrigantnim, potpisivao kao-Sestan Sestan. U underground povijest grada usao je kao suizdavac kongenijalne predapokalipticne ploce During Wartime grupe SCH. Nakon toga je nestao iz grada, e da bi se pojavio kao telefonski glas u eteru Radija Bosne i Hercegovine nekoliko mjeseci nakon pocetka rata. Javljao se kao ratni izvjestitelj iz Lukavca. Vise nije bio Sestan Sestan, a govorio je kao sto su govorili svi ti telefonski glasovi koji su onih mjeseci iz Bosne stizali u Sarajevo. Dojam je bio tako cudan da su se oni koji Sestana pamte pitali, je li to bas on ili je to netko tko se isto zove.

Nekoliko mjeseci kasnije o Sestanu se culo kao o izdavacu nekog alternativnog polit-kulturnog casopisa u Lukavcu, sto je, naravno, docekano s dozom nevjerice, ali ne samo zbog rata, nego i zato sto se Sarajevo prema svojoj provinciji odnosilo s prepotencijom koja je uvijek bila razmjerna osjecaju inferiornosti u odnosu na Beograd i Zagreb. Naravno, i jedno i drugo bilo je bez pravog razloga. Samir Sestan radio je u Lukavcu ono isto sto je radio u Sarajevu, a provincija je, kao i uvijek, djelovala puno mracnijom kada se promatrala iz metropole (bez obzira sto je metropola bila pod opsadom).

Nedavno je u autsajderskoj koprodukciji sarajevskih Dana, zagrebackog Arkzina i lukavackog Grafita (suvlasnik-Sestan) izasla knjiga Izdajnik, naravno - Samira Sestana. Autor ju zanrovski odredjuje kao "alternativni politicki plakat" i objavljuje u okviru biblioteke kojoj je, pretpostavljam, sam dao ime - Otrov za miseve. I odmah valja objasniti dvije stvari: nije rijec o alternativnom estetskom pristupu, niti o plakatima koje ce se zbog dopadljivosti vjesati po zidovima. Sestan se zapravo posluzio prilicno jednostavnim i u punkerskoj eri (vise sarajevskoj nego globalnoj) cesto rabljenom metodom osporavanja "neprijatelja" (nekad su to, recimo, bili hevimetalci...). Za predlozak je najcesce uzimao likove, slogane, imena ili simbole bosanskih politickih stranaka iz vremena rujanske izborne kampanje, a zatim im, najcesce postujuci njihovu izvornu poetiku, pravio anti ili kontra plakate. Pritom nije pretjerano vodio racuna o izboru slova, o tipografiji i o razmjerima, no to ne djeluje kao danak dilentantizmu, nego na skoro romantican nacin podsjeca na vrijeme kada je Sestanov duhovni guru Senad Hadzimusic koncerte SCH najavljivao svojom bolnickom otpusnicom koja je zavrsavala istoimenom dijagnozom.

Poruke Sestanovih plakata katkad su banalne i djeluju poput loseg kavanskog vica, no cak ni tada ne djeluju kao izdaja temeljne, urbane i gradjanske poetike. Medjutim, kada bivaju neocekivane i kada pogadjaju na neocekivano mjesto, te poruke znaju biti antologijske. Njihov je smisao trenutan i redovito gorko-destruktivan, no gledatelj i citatelj se ne moze oteti nostalgicnom zovu vremena u kojima se destrukcija i kreativnost nisu medjusobno isljucivali.

Na straznjici knjige slijedi prica o najopasnijem Sestanovom plakatu, sacinjenom od Hitlerovih fotografija, poruke "Jedan narod-jedan vodja" i pitanja "Je li to ono sto zelite???" Na plakatu, naravno, nema nicega sto bi sugeriralo kome je pitanje upuceno, no odgovori koji su uslijedili nadmasili su sve reakcije koje je, recimo, Feral Tribune dozivljavao nakon sto bi odasiljao slicne provokacije. RTVBIH je izvijestila kako je u Tuzli, na konferenciji za tisak SDA, zakljuceno da je ovaj plakat: "pokusaj drskog ataka na Stranku demokratske akcije, bosnjacki narod i predsjednika Aliju Izetbegovica". Lukavac sigurno nije mjesto u kojem bi se autor osjecao prijatno nakon ovakve reakcije (no, nemojmo se zavaravati - ni Zagreb ne bi bio u slicnom slucaju nesto puno prijatniji!), ali je cinjenica da se Sestanu dogodilo da je dozivio poeticku satisfakciju koja je nemjerljiva i koja je na crti ocekivanja SCH koji su svoje posljednje predratne koncerte zavrsavali prekrasnom distorziranom i gromovitom izvedbom njemacke himne.

U posveti knjige nalazimo imena ljudi koji su dio zajednickog sazrijevanja generacije koja vise ne postoji. Odnijeli su je zajednickim djelovanjem: Smrt, Odlazak i Odustajanje. Samir Sestan je, medjutim, preostao kao postapokalipticni cuvar plamena jednog autenticnog svijeta.During Wartime.