Pise: Pero GLODIC

Bio jednom djecarac po imenu Bono. Rodjen u irskom Dublinu , od majke katolkinje i oca protestanta, znao je da obiljezen tako nepovoljnom cinjenicom nece u okviru svoje podijeljene nacije moci ostvariti svoje snove. Shvativsi da za njega, takvog kakvim ga je priroda stvorila, u domovini nema kruha, odlucio je postati POP zvijezda i zavladati svijetom.

Desetak godina kasnije, dojucerasnji balavac s tmurnih irskih ulica, nacickanih s do zla boga dosadnim ciglenim zgradama, osvanuo je pred ocima cijelog globusa. U Londonu i Philadelphiji odvijao se smijesni humanitarni spektakl Live Aid, na kojem je njegov band U2 dozivio najvece ovacije. Te 1985. tiraza njihovog tadasnjeg albuma Unforgettable Fire, upravo zbog navedene globalne euforije, narasla je nekoliko puta. Time se pokazalo da Bono i njegov sastav nikada ne bi uspjeli da od pocetka nisu imali izgradjenu viziju koja se temeljila na dva temelja modernog drustva; na fantasticno razvijenoj POP kulturi i zamisli o globalnom selu. Postavsi u vrlo kratkom periodu najveci izvozni produkt malene Republike Irske, oni su zavladali srcima mnogih teenagera kojima bi, odgojenima u zatucanim katolickim obiteljima, bez utjecaja POP kulture, vjerojatno u daljnem zivotu jedino preostalo postati bezlicnim slugama klerikalno-desnicarski nastrojene okoline. Vrlo svjesni vlastitih korijena i "krivice" svoje obiljezene nacije, koja je propatila jos uvijek nerijesenu borbu za samostalnost, ali i gradjanski rat, koji takvu borbu najcesce prati, Bono, Edge, Clayton i Mullen nikada se nisu razmetali napadnim globalizmom, vec su vrlo postojano skupljali krhotine vlastite nesretne sredine i uklapali ih u svjetski mozaik.

Mysterious U2 ways

Rastuci od egzemplarnog art-rock sastava (Boy, October), preko vrlo komercijalne angloamericke atrakcije (War, Under A Bloody Red Sky) do svjetskog zakona (Unforgettable Fire, The Joshua Tree i nadalje), U2 su prosli logicne artisticke mijene. One su se kretale od tipicnog post-new wave modernizma, na trenutke nerazumljivog i napregnutog tradicionalizma-klasicizma ploce Rattle And Hum, do iznenadnog "otkrica" epohe postmoderne koje se vec moglo nazrijeti na prvom albumu 90-tih Achtung Baby. Tijekom godina, oni su napravili albume posvecene post-adolescentskom urlanjanju u bolesni svijet odraslih, tragediji svog naroda i strahu od nuklearne apokalipse, Martin Lutheru Kingu i njegovoj epohalnoj "I Have A Dream" viziji, wendersovskoj potrazi za samima sobom, koja se odvijala americkim pustopoljinama, te, konacno, kaoticnim duhom ovog desetljeca.

Kada se pojavila Zooropa, mnogi su bili skloni do kraja otpisati Bona kao primjer "kako mali Perica zamislja postmodernu", koji ide uokolo i s cigarillosom u zubima laprda bljezgarije poput Princea i ostalih bogatih zvijezdurina koje su se potpuno udaljile od bilo kakvih natruha realizma. Edge se cinio potrosenom gitaristickom zvijezdom koju su 80-tih imitirali svi: od Jasenka Houre do grupe Cosmos iz Rajic Brda, Adam Clayton postao je sluzbeni jebac pokvarenih top modela koje skakucu po kurcima poznatih bogatasa, a Larry Mullen ostao je samo jos jedan siroti bubnjar. Doista, album Passengers s Pavarottijem, covjekom koji svojim djonovski debelim obrazom nastupa uz Michaela jebesmumater Boltona? Grandiozne kompozicije za Tinu Turner i Jamesa Bonda (Golden Eye)? Spektakularni soundtrack hitovi za Batman Forever i Mission: Impossible???... Sve je to pregrst gluposti sto je cesto neminovan i neizbjezan u zivotu POP mainstream umjetnika.

Bezgresni artisticko-eticki legitimitet nikada nije bio cinjenicom koju bismo u slucaju U2 mogli cjepidlacno traziti. Medjutim, kada se dublje zapitamo jesu li oni ikada ucinili nesto dostojno konacne osude, tesko dolazimo do konacnog odgovora.

Zooropa, taj naoko megalomanski pretenciozan spektakl, ipak je sadrzavao izvjesne subverzivne nakane, te se nikako nije mogao proglasiti jednim obicnim stadionskim, lobotomicnim rock narodnim vasarom. Podsmijeh, za cije je strelice Bono oduvijek bio izuzetno zgodna meta, uvijek je mogao biti anuliran sasvim dovoljnom dozom autoironije. Pretencioznost, koja se kretala u rasponu od ekoloskog aktivizma, preko flerta sa Salmanom Rushdiem i angazmana za Sarajevo, uvijek je mogla biti pobijena dozom humanizma i hrabrosti, uglavnom nesvojstvenima show bussines milijunasima.

I will follow

Danas, kada se pojavio POP, 11.album u karijeri najveceg POP sastava na svijetu, djecak s ulica Dublina, kojeg su personificirali omoti ploca Boy i War, momak s najgorom oksidiranom fudbalerkom svih vremena, koju je isfurao na Live Aidu, pa zatim Macphisto i The Fly..., ostao je ono sto je oduvijek bio; jedan obican Bono Vox. Album je popracen gotovo jednoglasno pogresnim recenzijama koje potenciraju utjecaj trip hopa, "pametnog" techna i ostalih dostignuca. Mnogi recenzenti zaboravljaju da su U2 jos prije sest godina napravili Achtung Baby, kojim su nacinili tada gotovo sokantnu mijenu od proamerickog tradicionalizma, prema elementima dance kulture i time definitivno pokazali da ce ukljucenje u nove trendove postati imperativ svakog glazbenika starije generacije u buducnosti. Isto kao sto su tada slusali Primal Scream i njihovu revolucionarnu Screamadelicu, Bono i ekipa danas prijateljuju s glazbenicima poput Trickya i Underworld. Za nekoga u cijem zivotu pracenje POP predstavlja dogmu, to nije nista novo, ali je dobro da oni drugi upoznaju, recimo, bass&drum, barem preko Bowievog Earthlinga. Naravno, mozete Davida i Bona pljuvati i rikavati im od smijeha sto se slepaju uz korifeje najnovijih glazbenih otkrica, ali ih morate postovati jer im se nikako ne moze predbaciti da zabijaju glavu u guzicu. Sonic Youth su jos 1988. snimili jedan od najboljih albuma u povijesti POP-glazbe Daydream Nation, koristeci metodu sakupljanja rjesenja s prasnjavih slabotiraznih fundamentalistickih hard core-punk i psihodelicnih ploca zaboravljenih malih sastava. Zaobilazeci autizam, bolesnu osobinu kojoj uglavnom robuje vecina fundamentalista, noseni fanaticnom odanoscu prema Warholovoj ideji, SY su iskoracili u svijet fantasticne POP glazbe.

Mislite li da techno fundamentalisti postuju Underworld i Prodigy, tesko se varate! U tim krugovima, oni su upravo prezreni zbog toga jer su njihove populisticke zamisli nadmasile autisticke teznje ekstremnog krila undergrounda. Bowie, koji je sam nebrojeno puta priznao da je veliki fan Sonic Youth, i U2 koji se ocito drogiraju pop verzijom tecna, spadaju, dakle, tek u drugu generaciju post modernih enciklopedista. Svi njihovi stosevi vec su odavno negdje patentirani, ali nema veze - jer shvatiti dobru foru, nikada nije kasno, barem kad je rijec od 90-tima.

Rock je danas samo jedna mala fundamentalisticka cinjenica koja gubi svaki kulturoloski znacaj ukoliko u isto vrijeme nije i POP, a slicna je stvar i s ostalim zanrovima koji su danas postali samo podvrsta POP glazbe. Razigrani svijet pluralistickog POP -a tako daje priliku svakome za probitak, zvali se oni Oasis, Nirvana, Prodigy ili Michael crkodabogda Bolton.

A Sort Of Homecoming

Autistickim elitistima nitko nije kriv sto se boje suceljavanja s masama. Umjetniku, koji nikada ne gubi zdravoironican otklon - dodir sa svijetom - takvo otvaranje nikada ne moze naskoditi. Naprotiv. Najvaznija od svega jest cinjenica da je POP jedan vrlo, vrlo dobar album koji varira od vrlo uspjesnog rock/dance crossovera, do klasicnog U2 ambijenta u October maniri. Sinlge Discotheque koketira s narko-hedonistickim eksapizmom; Do You Feel Loved je najbolji primjer izuzetno uspjelog rock-dance miksa; Mofo je tema zbog koje se U2 ne moraju sramiti u srazu s jednim Underworldima, a Starring At The Sun dobro ce doci uvijek prisutnim fanovima stadionskih balada. U ovoj posljednjoj naci cemo i vjecno irsko/balkansko pitanje Will We Ever Live In Peace?; Gone i Last Night bave se smrtnoscu, dok Wake Up Dead Man poziva Isusa da napokon sidje na zemlju i sredi stvari, ukoliko je za to sposoban. Naravno, sve ne moze proci bez klasicnih dilema rock zvijezda koje imaju vile i bazene (Miami, Velvet Dress). Pritom je lako zamijetiti da su sve nakane ove ploce izrazene na jedan sasvim pristojan, liricko-muzicki nacin na kakvog smo rijetko navikli od U2 u zadnjih desetak godina.

Dakle, iako su U2 u svoj postojanju, dugom gotovo dvadeset godina, prosli razne mijenje i preko sebe prevalili svakojaki bullshit - od liberalnog agitpropa do nakaradnih sterotipnih rockstarova u koznim hlacama - svih tih godina nije im se dogodilo ozbiljno posrnuce koje bi ih do kraja pokopalo. Od uvodnih Edgeovih "prckanja" na I Will Follow s albuma Boy, preko Where The Streets Have No Name, pa sve do danasnje Staring At The Sun, ovaj band je zadrzao nesto osobitog i unikatnog. Nesto sto moze posluziti kao putokaz za probijanje kroz predivni svijet POP-a i sto, osobito nama, dokazuje kako jedna mala zemlja moze naci interes postizanja civilizacijskih dostignuca kroz POP kulturu.




sadrzaj

arkzin home