Laibach u majuLaibach u maju
Surfanje medju zanrovima!
"Politika je hroma kurva, koja ga nikome vise ne moze dici, nacija je mrtva, novac je impotentan i ne moze vise oduseviti modernog covjeka. Financije su za siromahe, a ne za nas", dubokim je glasom, polagano poput krvnika i svecano poput propovjednika, gol do pasa i ogrnut bijelom pregacom, poput kovaca ili mesara, poput majstora ceha ukratko, grmio na sceni Cankarevog doma Peter Mlakar, clan Odjela za cistu i prakticnu filozofiju Neue Slowenische Kunsta, koji su 1983. ustanovili muzicka skupina Laibach, likovna grupa Irwin i Gledalisce sester Scipion Nasice (kasnije Kozmokineticni kabinet Noordung ). Nakon govora gradonacelnika Dimitrija Rupela , predsjednika Milana Kucana i gosta, estonskog predsjednika Lennarta Merija, tik pred svecani pocetak koncerta kojim pocinje Evropski mjesec kulture Ljubljana 97, a koji su povjerili Laibachu, pojavio se na sceni nenajavljeno, neocekivano, kao strano tijelo i parazit u ritualu. Dvorana je zanijemila.
Bio je 15. svibnja, topla vecer cetvrtka, prvi i svecani dan Evropskog mjeseca kulture Ljubljana 97, one kulturne manifestacije koja nastaje pod okriljem Vijeca Evrope, politicke tvorbe koja na zemljovidu svijeta u staroj cjelini zacrtava prisutnost i za manje, nevazne, ovisne, podredjene, banana drzave.
Velike, presudne, neovisne, nadredjene drzave dvanaestorice imaju za svoju manifestaciju zvonkije, ultimativno ime - kulturna prijestonica Evrope! Dvanaest su prijestolnice. Ostalih cetrdesetdvoje ili vise samo su mjeseci. Prve su na prijestolju, druge pod njihovim nogama. I u kulturi je hijerarhija jasna, transparentna, neuljepsana, vulgarno direktna.
Nikakav make up ne moze ju prikriti. Nikakav govor. Nema tako velikih rijeci koje bi mogle sakriti takvu neravnopravnost. Nema tako prociscujucih rijeci koje bi iz politicki ucvrscujuceg napravile apoliticnu neutralnost. I takodjer nema tako plemenitih da bi iz lazne napravile stvarnu svecanost. Zato su sva tri uvodna govora bila dosadna: ljubljanskog gradonacelnika Dimitrija Rupela , predsjednika drzave Milana Kucana i nakon njega jos i pocasnog gosta, predsjednika jednake banana drzave kao sto je nasa Slovenija, estonca Lennarta Merija. Svi su govorili o kulturi na kojoj pociva opstanak i prezivljavanje naroda. Slicne misli, samo razliciti stilovi verbaliziranja. Kad bi bila rijec o sportskoj priredbi, opstanak i prezivljavanje naroda temeljilo bi se na zdravom duhu u zdravom tijelu, na fiskulturi koja nam krijepi tjelesne i duhovne moci. Da se otvarao novi kompjuterski centar opstanak i prezivljavanje naroda ovisilo bi o kompjuterizaciji koja bi osigurala konkurentnost u svijetu vodecih, tehnoloski razvijenih drzava. Svecani su politicki govori svi isti. Samo se teme mijenjaju. I obicno se cini da traju citavu vjecnost. Da im nema kraja i konca. Da ce nas udaviti.
Kad su zaorile drugacije rijeci cinilo se da udaraju, samaraju: "Kultura, to nije nikakva umjetnost. Svaki seljak moze imati debeo krumpir - to je naime kultura. Sto je umjetnost, to pak zna samo Bog. Mi ne trebamo nikakve kulture, nama treba bozja mast."
Na pocasnom prvom balkonu su se meskoljili, crvenjeli, bjesnili. Ministri, sefovi stranaka, parlamentarci, novi slovenski mitropolit i nadbiskup Franc Rode i njihovi pratitelji i pratiteljice... Na drugom, gdje su sjedili novinari i umjetnici se smjeskalo i hihotalo. Sto su prezivljavali oni koji su priredbu direktno pratili preko radijskih valova ili na televizijskim ekranima, oni koji se nisu uspjeli docepati karata koje nisu bile u prodaji, ne znamo. Znamo samo da je nadbiskup napustio dvoranu i da su sljedeceg dana u nekim crkvama priredbu proglasili crnom misom, i znamo takodjer da je dvoranu napustio ministar vanjskih poslova Zoran Thaler. Katolik i liberal. Obojici je prekipjelo. Desnom i lijevom. Sto nije lose. Laibachu je uspio ponovni, monumentalni eksces. I ne samo na ideoloskoj, vec i na glazbenoj ravni.
Pocelo je neduzno. Naizgled nevino. Prije godinu dana pozivom da pripreme svecani koncert za otvorenje Evropskog mjeseca kulture. Oni? Nekoc zabranjeni Laibach koji je namjerno vrijedjao osjecaje gradjana njemackim imenom za Ljubljanu koje bi ih trebalo podsjecati na dane okupacije, sad bi trebali predstavljati Ljubljanu? Pocasno, svecano. Oni, koji su skroz nejasni? Mozda demonski, mozda neduzni. Odjeveni u uniforme koje jesu i nisu uniforme. Moze ih se gledati kao esesovske, bas kao i vojnicke, policijske ili lovacke. I svi oni krizevi na njihovim produktima!? Jesu li to pruski, drzavni, nacisticki simboli ili Maljevicevi suprematisticki likovi, njemacke svastike ili sjekire iz nacisticke Njemacke izgnanog umjetnika, zagrizenog antinacista Johna Heartfielda? Je li njih pozvati sigurno? Zar nije njihova posljednja ploca Jesus Christ Superstars heavymetal? Je li to uopce ukusno? Za takvu priliku? I k tome njihova NSK drzava, virtualna drzava u vremenu a ne u prostoru. Imaju vlastite, prave, sluzbeno tiskane pasose s kojima prelaze granice. Otvaraju ambasade i konzulate, uclanjuju drzavljane. Zar time ne nijecu vlastitu drzavu, onu u kojoj zive?
Na to se kuloarima rasirila kljucna vijest. Jos neobicnija. Ne. Cak zapanjujuca. Laibache ce svirati Slovenska filharmonija, ona prasnjava, rigidna institucija koja je namijenjena konzerviranju tradicije, a niti projekta preuzeti ce umjetnicki vodja Slovenske filharmonije, jedan od najperspektivnijih dirigenata srednje generacije, redovni gost milanske Scale, dirigent Marko Letonja , njihove komade ce orkestrirati dva slovenska kompozitora, Uros Rojko i Aldo Kumar (pet kompozicija iz prvog, tz. egzorcistickog perioda u godinama izmedju 1980. i 83; Nova Akropola, Krvava gruda - plodna zemlja, Smrt za Smrt, Vade Retro Satanas i Drzava ) te na podlozi nekih drugih skladbi Laibacha prirediti jos svoje vlastite partiture (Rojko Music in Space i Kumar Sinfoniju i modu Laibach s naslovom Retro sekira). Laibach, Letonja, Rojko, Kumar. Ista generacija ali drugi svjetovi. Pripreme su pocele, prve vjezbe tek nekoliko dana pred pocetak, pritisci i strah odgovornih. Jedan od sredisnjih slovenskih glazbenih kriticara ozbiljne glazbe je nakon koncerta ustvrdio da je to prvi puta nakon Schönberga koji je 1930. u Becu svojim koncertom atonalne glazbe, za onovremene usi potpuno neobicne i cudaske, prouzrocio da su se u dvorani potukli, nekome uspjelo postici skoro isto. Sto to?
Tucu u usima. Svi oni kojima glazba nisu samo zvuci i njihova uredjenost ili neuredjenost, a ti su rijetki, bili su u nedoumici. Svi su imali poremecaj u percepciji. Jedan dio dvorane nije posjedovao kodove i izostrena cula, sirinu i otvorenost, kultiviranost sluha za ozbiljne, simfonijske strukture. Glazba Rojka i Kumara, mada su u njoj prepoznavali pjevniju, melodicnu lajbahovsku osnovu, im je bila preteska, naporna, strana. O njoj se nisu mogli izjasniti jer je nisu mogli i znali smjestiti. U njihovom slusanju svijeta ne postoji, zato ju ne znaju slusati. U drugom dijelu bilo je pet Laibachovih skladbi (koje su - usput - uzeli iz svog "zabranjenog razdoblja", iz godine 1984, kad su u ljubljanskoj dvorani Malci Belic odsvirali anonimni koncert, koji ce ovih dana izaci kao dokumentarni cede za Dallas/Mute Records), mada podlozenih simfonijskim orkestrom, u strukturno bogatim i zahtjevnim angazmanima, prebucno, za njihovo stanje osjetila prenasilno, totalno, fatalno. Tu su bili jos i oni treci, koji su se sami ili mozda u skoli, obrazovali do Smetanine Vltave, u kojoj lako mogu prepoznavati zuborenje potocica, i to im je ozbiljno, pravo, to su glazbene vrijednosti koje treba osiguravati i odgajati. Tima nisu mogli udovoljiti niti Rojko, koji je glazbenike rasporedio po citavoj dvorani i balkonima i zacarao neuobicajenim kaoticnim strukturama zvukova, niti Kumar, koji je svoju Sinfoniju zapisao na "nacin Laibacha", a kamoli sam Laibach, koji je veliku dvoranu sredisnje slovenske kulturne institucije zapunio udarnom paradom, vojnickom disciplinom i bljestavim light -showom, na koji posjetitelji klasicne glazbe nisu navikli.
S glazbenog stanovista koncert je svakome pruzio ogledalo sluha. Njegovu uskost i ogranicenost. Ljudi su slusali ono sto su mogli cuti, sto su svi navikli slusati. Sve drugo im je bilo strano, zbunjujuce, neprijatno, nepoznato. Svidjalo im se ili ne. Pokus su izdrzali samo oni kojima je glazba ljubav kao glazba u svim njezinim pojavnim oblicima, u svim varijantama i varijacijama, verzijama i zanrovima.
U nedoumicu su tako pozvali sve. Klasicare, koji nisu dobili klasiku, ozbiljne glazbenike koji su se suocili s neozbiljnoscu, heavymetalce koji su ostali bez ostrih gitarskih rifova, rejvere koji nisu prepoznali nikakvu elektroniku i pulsirajuce ritmove, rockere koji su cekali na simfonijski rock, ali ga nisu docekali, ne onakvog kakvog poznaje glazbena povijest, kao simfonijsko dekoreiranje rocka, crkvene dostojanstvenike koji su se suocili s zavrsnim rijecima Mlakarova govora, da je "smisao, istina svega u necem sto nije niti zivljenje niti smrt, to je stvar orgazma", i naravno politicare koji su ocekivali svecanost po svojim mjerilima, po politickom protokolu, a dobili su zaigranu, besramnu izdaju koja je postigla svoj cilj i udovoljila svom izrazu. Na obje strane pozornice visjele su duge crne zastave sa srebrnim krizevima obrubljenim zupcanikom, neizbjezni scenografski elementi Laibach koncerta. Amblema koji bi trebali predstavljati slovensku drzavnu ikonografiju nije bilo. Nije bilo ni slovenske himne, vec himnicna laibachovska glazba. I nakon slovenskog predsjednika svoje je rijeci izgovorio NSK glasnogovornik. Iz sluzbene, protokolarne politicne svijesti slovenske drzave i njenog glavnog grada, nastala je virtualna, u umjetnicki koncept ukljucena svijest NSK drzave.
S gostima, naravno.
