G O S P O D A R I

O P A S N I H

V A L O V A

iliti ruzna pacad pred razbijenim ogledalom

Samo tri mjeseca prije rumunjskih predsjednickih izbora, ljetos, mnogi su Rumunji bili sigurni da ce njihov tadasnji predsjednik Iliescu dobiti izbore. Ne toliko zbog toga sto su mislili da ce ljudi za Iliescua glasati jer podrzavaju njegovu politiku, koliko zato sto nisu videli kandidata koji bi mu se mogao uvjerljivo suprotstaviti. 'A tko drugi?', glasio je njihov odgovor-komentar.

To isto pitanje - 'a tko drugi' - uslo je u naslov intervjua, kojeg je neposredno pred hrvatske predsjednicke izbore 1992., Nedeljnoj Dalmaciji dao predsjednik Franjo Tudjman. 'Recite mi, tko bi drugi mogao upravljati Hrvatskom?', retoricki je tad javnost upitao Tudjman, u dobrom starom obicaju da vladar od naroda ocekuje da mu bude ogledalos kojim komunicira uvijek na isti nacin - pitajuci ga: 'Ogledalo, ogledalce moje, kazi, na svijetu ovom, najljepsi tko je?'

Milosevic sa svojim biracima odavno komunicira na isti nacin. On cak ne daje ni intervjue, cak ni najpouzdanijim novinarima. 'S nama nema neizvesnosti', njegova glavna izborna poruka na svim dosadasnjim izborima potpuno je odgovarala Tudjmanovom 'Zna se!', 'Zna se' tko jedini moze biti hrvatski predsjednik. To se zna, jer 'jedino s nama nema neizv(j)esnosti'.

To proglasenje pobjede unaprijed, nastojanje da se ljude uvjeri da je bilo kakva misao o drugome vladaru smijesna i besmislena, jer zemljom ne mogu vladatistrancice sa svojim luckastim vodjama, pokazala se dosad u slucajevima Milosevica i Tudjmana izvanredno uspjesnom izbornom strategijom. Obojica su uspjeliuvjeriti birace da oni zapravo nemaju nikakvog realnog izbora. Ako vec ne zele glasati za njih, molim lijepo, imaju uvijek pravo apstinirati. Odustajanjem od izbora bar ce spasiti svoj obraz jer nece glasati za nekoga tko je smijesan i marginalan.

Osim toga, glasanjem za njih dvojicu, biraci nece 'baciti' svoj glas. Glasaju li za koga drugoga, to je kao i da nisu glasali. Jer se glasovi za druge broje i priznaju samo ako ih ima malo. Ako ih ima dovoljno da postanu relevantni - cijela ce stvar jednostavno biti ignorirana. Pa, gdje je onda razum onima koji i povrh toga i dalje glasaju za opoziciju?

Ruka ruku mije

Tudjman i Milosevic su uvjeravali svoje birace da bi pobjeda opozicije u Zagrebu i u Beogradu dovela do kaosa i karambola. U Zagrebu bi ugrozila sigurnost zemlje i sve sto je postignuto od 1990. nadalje. Dovela bi do povratka komunizma, a Hrvatsku bi uvela ne samo u nekadasnju Jugoslaviju, nego i u jos goru: u onu u kojoj bi bile i Albanija i Bugarska, a ne bi bilo Slovenije. Beogradska bi opozicijska pobjeda takodjer ugrozila sve ono sto se stvaralo ne pet, nego pedeset godina. Vratila bi monarhiju i cetnistvo, gradjanski rat, sankcije, bijedu i siromastvo. Vratila bi sve ono sto 'narod ne zeli', ali se ne moze oduprijeti porivu da za to glasa.

Ali, sireci paniku i kaoticne scenarije, Tudjman i Milosevic su bili oni koji uvode izvanredno stanje. Iz Miloseviceve jekuhinje (doslovno) izasla prijetnja da je njihova vlast dobivena u krvi i da se samo u krvi moze izgubiti, kao da nije istina da je ta vlast dobivena kombinacijom mitinga i izbora i da bi tom istom kombinacijom sad mogla pasti. Nije li i sam Tudjman na isti nacin uvjeravao hrvatsku javnost da se nikako nece dopustiti pobjeda snaga koje bi anulirale sve hrvatske uspjehe postignute pod njegovom vlascu - a to u njegovoj interpretaciji uvijek znaci: bilo koga osim mene? Takav je govor - govor izvanrednog stanja. To je isti onaj govor kojim je vojni vrh nekadasnje Jugoslavije objasnjavao kako ce doci do kaosa i karambola ako oni izgube vlast. I kad su je izgubili - napravili su kaos i karambol svima oko sebe. A onda i sebi samima.

I Tudjman i Milosevic su vladari izvanrednog stanja. Ne samo da je izvanredno stanje pratilo cijelo razdoblje njihove vladavine, nego mu imaju zahvaliti da su uopce postali to sto jesu. Rat im je omogucio da 'tko bi drugi' strategija izgleda potpuno uvjerljivo. Ni Srbi, ni Hrvati nisu valjda ludi da usred rata mijenjaju lidere. Oko njih se treba ujediniti, a ne dijeliti. Oko njih treba uspostaviti zajednicu, a ne partije. Treba biti zajedno, a ne svako na svoju stranu.

Tudjmanov i Milosevicev rat je za obje strane bio kontrolirani i ograniceni rat. On se rasplamsavao uvijek kad je jedan od njih trebao osigurati svoju izbornu pobjedu, a stisavao onda kad je trebalo pokazati ekonomske i diplomatske uspjehe. Milosevic i Tudjman su jedan drugog priznavali kao ravnopravne i jedan su drugome pomagali koliko su mogli.

Medjutim, Tudjman je u tome bio daleko uspjesniji. Kolicina uspjeha koje je donio Hrvatskoj je svakako do neke mjere opravdala njegov politicki stil, ukljucujuci tu i taktiziranje i paktiranje s Milosevicem. Milosevic je bio potpuni ratni gubitnik. A kad jedna strana postane gubitnik, a druga pobjednik - one se vise ne priznaju kao ravne. One vise ne mogu jedna drugoj dati legitimitet. Jer, sto za hrvatske birace danas znaci priznanje dobiveno iz Beograda? Vjerojatno isto ono sto bi srpskim glasacima znacilo priznanje koje bi stiglo iz Zagreba prije pet godina. Ne mnogo.

Hrvatska je diplomacija upravo zbog toga nastojala pokazati priznanje koje je zemlja dobila iz Beograda, ne kao pobjedu, nego kao dogovor ravnopravnih. To je sigurno, dugorocno gledano, politicki pametan potez koji ce omoguciti da se hrvatsko - srpski problemi brze rijese, kad jednog dana dodju na dnevni red. Ali, ovog trenutka oni nisu na dnevnom redu. Nema ih zato sto svrha sporazumijevanja nije bila da se rijesi problem izbjeglica, ratnih steta, ratnog kriminala i dugorocne suradnje. Sporazum nije uspio rijesiti ni jedno konkretno pitanje, jer to nije ni bila njegova svrha. On je sklopljen prvenstveno zato da bi i Milosevic i Tudjman ponovno pomogli jedan drugome u predstojecim predsjednickim kampanjama. (Pogled na srpsku kampanju je i u samom Saboru predstavljen kao glavni razlog zbog kojeg je on sada sklopljen.) On je potpisan da bi se Hrvatima pokazalo da je vojna pobjeda ujedno i politicka. I da bi se Srbe uvjerilo da narod, koji izgubi u ratu, moze dobiti u miru.

Dvojac za nenormalna stanja

I Tudjman i Milosevic su prosli previse toga u zivotu da bi ikad povjerovali u svoju politicku smrtnost. Oni su, ako se uzmu kao par, prezivjeli drugi svjetski rat, ustastvo, partizanstvo i cetnistvo, staljinizam i antistaljinisticki staljinizam, sukobe u vojsci, u policiji i s policijom, sukobe unutar partijske elite starog poretka, brojne neprijatelje i jos brojnije prijatelje. Oni su preko svojih ledja pregrmili desetak ustava i ustavnih kriza i preskocili stotine rupa u koje su mogli upasti. Napokon, obojica su prezivjeli rat kojeg su vodili i sve posljedice koje taj rat sa sobom nosi. Oni su cijeli zivot biti gospodari opasnih valova. Oni su ljudi izvanrednih stanja i za izvanredna stanja.

Jedino, medjutim, sto nikad nisu iskusili jest stvarna opozicijai neogranicena izborna borba, u kojoj se nista ne zna i u kojoj i za njih (kao i za sve druge) ima neizvjesnosti. U starom rezimu, Tudjman je bio opozicija unutar elite. Milosevic nije bio cak ni to. U izborima 1990., Tudjmanu se suprotstavio ispuhani SDP, a Milosevicu jednako nacionalisticka opozicija. A onda je slijedio rat koji je u obje zemlje stvorio pakt ljevice i desnice. Zagrebacki izbori, u studenom 1995., i beogradski, u studenom 1996., zato su prvi stvarni izazov i prvi stvarni poraz te dvojice.

Njihova je carobna moc odjednom prestala. Umjesto da shvate poruku iz Pepeljuge, pa da se na vrijeme presvuku i vrate kuci, oni su se ponasali kao kraljica iz 'Snjeguljice'. Razbili su ogledalo prvi put kad od njega nisu culi ono sto jedino zele cuti. Poput dvojice usminkanih djecaka, oni su jednostavno prekinuli igru, bacili se na pod i zaglumili Kalimera: 'To je nepravda, prava pravcata nepravda!'

Izbori u Zagrebu i u Beogradu pokazali su Tudjmanu i Milosevicu da je jedino razdoblje u kojem za njih nije bilo neizvjesnosti bilo ratno razdoblje. U normalnom politickom stanju - neizvjesnost je normalno stanje. A oni nisu ljudi normalnog stanja.

Milosevic je to osjetio ovih dana na nacin kojeg je Tudjman bio postedjen iz niz razloga: zato sto je uspio Hrvatima isporuciti 'kompenzaciju' za svoju vladavinu (iako bi se, naravno, dalo raspravljati o tome sto je zapravo isporucio, s kakvom cijenom i u kakvom stanju!), zato sto nije uspio ugusiti snazne glasove 'druge Hrvatske', i zato sto se - sticajem nesretnih okolnosti - tragicno razbolio. Ali, to ne znaci da hrvatski biraci nece, vec za nekoliko mjeseci - na izborima - ako do njih dodje, poslati poruku istovjetna sadrzaja svom vladaru izvanrednog stanja: da je vladavina izvanrednosti svrsena jednako za one koji su to izvanredno stanje 'dobili' i one koji su u njemu 'izgubili'. Da je vrijeme etno-politike proslo onog trenutka kad u zemlji vise nema nikakve relevantne etnicke 'opozicije'. I da nakon toga ima samo dva izbora - da se prijedje na 'slovenski model' ili da se uspostavi stvarna, prava, otvorena diktatura.

Opozicijom do diktature

Nemojmo se zavaravati: ta je diktatura moguca. Ali, ona uopce ne ovisi o snazi vlasti. Ona ovisi potpuno i jedino o snazi opozicije. Ona ovisi o tome hoce li opozicija uspjeti pokazati da ne samo svakog Ceausescua, nego i svakog Iliescua ima tko zamijeniti. Ovisi o tome hoce li opozicija shvatiti da je provociranje izvanrednog stanja stvar za koju bi im gospodari opasnih valova rado platiti u zlatu. A da je civilna neposlusnost - onakva kakva se danas dogadja u Beogradu - put na kojem za njih same nema neizvjesnosti.

Vlast koja razumije samo govor sile i revolucije, ne zna odgovoriti na gradjansku neposlusnost. Ona nema duha. Ona je dosadna. Njen je govor drven i nerazumljiv. Ona nije samo gluha, ona je i nijema. Ona zna govoriti samo svome vlastitom ogledalu.

A kad je ogledalo naljuti, onda ga jednostavno razbije. Zaboravljajuci pritom da svako razbijanje ogledala donosi sedam godina nesrece. Njoj samoj.