METAZIN ZA POLITIKU I KULTURU CIVILNOG DRUSTVA

U petak je svrsio prvi semestar, kojeg na LSE-ju (iz ne znam kojih razloga) zovu Michaelmas. Odmah se lakse dise: nema vise guzvi u biblioteci ni u restoranima i nema nervoze zbog ispita i eseja. Medjutim, za mene kao subwardena (zamjenika upravnika doma u kome zivim) ovo je doba napetosti. U pola cetiri ujutro, u noci izmedju srijede i cetvrtka nepoznati je provalnik razbio staklo u jednoj od soba u prizemlju i kroz tako nastalu rupu ukrao prenosni kompjutor sa stola. Aubrey, americki student koji zivi u toj sobi spavao je kad je kamen tezak nekoliko kilograma doletio na stol kroz prozor. Malo je reci da je bio sokiran. To je treca pljacka u mojoj zgradi od pocetka studenog. Najprije je ukraden kompjutor kroz poluotvoren prozor. Studentica iz Hong Konga je napustila sobu na pet minuta i bila u kuhinji kad se to zbilo. Potom je drugoj kolegici doletio kamen u sobu kroz zatvoreni prozor. U medjuvremenu je nekoliko ljudi prijavilo da nepoznate osobe stoje s druge strane prozora i bulje u njih. Policija je na Aubreyev poziv dosla za dvije minute. Buduci da se, ko za vraga, kradje dogadjaju uglavnom kad sam ja na duznosti (a vatrene uzbune kad je netko drugi) pola me policijske stanice vec poznaje. Kao vec iskusni 'podvornik' u Butlers' Wharfu, znam cijelu proceduru policijskog uvidjaja napamet. Ne razlikuje se puno od onog sto se moze vidjeti u seriji o Ms.Tennison. Medjutim, ne prati me kriminal samo u zgradi u kojoj zivim, nego i tamo gdje radim. Prije dvadesetak dana sam bio svjedok kradje iz auta parkiranog ispred Skole. Bila je nedjelja, a moj kolega Yoav i ja radili smo u nasoj kancelariji na prvom katu zgrade. Yoav je istrcao na prozor kad je cuo auto-alarm, bojeci se da se provaljuje u njegov auto. Nije bio njegov, ali su dvojica mladica (kasnije cemo saznati da su imali 16 i 19 godina) razbili staklo na golfu i iz njega vadili hrpu CD-ja: mozda pedesetak. Yoav je u trku zvao portira, a ja sam stajao kraj prozora i promatrao scenu. Decki nisu ocekivali da ih bilo tko gleda: zaboga, bila je nedjelja i sve se dogadjalo u kvartu gdje su samo uredi, a ne stanovi. Plus su bili mladi i naivni. Portir je, medjutim, namjerno odugovlacio razgovor s Yoavom, ne zeleci izaci van i vidjeti ih. 'Zvat cu odmah policiju', rekao je uctivo. Ali, vikao je na njega Yoav, dok vi pozovete policiju, oni ce otici. 'I am very sorry, sir. Thank you very much indeed.', bio je portir i dalje uljudan. Yoav mu je spustio slusalicu i pozvao policiju sam. Dosli su za par minuta, a nakon pola sata su ih i uhapsili negdje u blizini. Yoav nije mogao doci k sebi da portir nije htio mrdnuti prstom. Ja sam ga umirivao: "Stari, nije ti ovo nista-nas-ne-smije-iznenaditi-zemlja". Yoav je Izraelac. Tko ce biti uvijek budan i spreman nego Izraelac i Hrvat.

***

Vise od samih zlocina, iznenadjuje me morbidnost nekih kriminalaca. Ovog tjedna su novine javljale o dva posebno teska zlocina. Prvo je 74-godisnja udovica napadnuta, silovana i zaklana u svom domu. Novine su bile pune fotografija njena prelijepa starackog lica. Javljeno je da je otvorila vrata napadacu, iako se cijeli zivot bojala da ce je netko napasti i ubiti. Koliko znam gledajuci kriminalisticke serije, to bi moglo znaciti da je poznavala svog ubojicu, i da mu je cak dovoljno vjerovala. U drugom slucaju, sada 17-godisnji mladic je osudjen na 12 godina zatvora jer je prije dvije godine silovao staricu od 92 godine. Posebno je morbidno da se to dogodilo na groblju, kad je starica posjecivala grob svog muza. Prosle je godine neki manijak ubio 19 djevojcica i djecaka u selu Dunblane i ta se prica jos povlaci po novinama. Prije tjedan dana se otkrilo da je neki kreten planirao ponavljanje tog zlocina na drugom mjestu u Engleskoj, ali je na vrijeme sprijecen. Novine su pune slucajeva pedofilije, koji se otkrivaju dvadeset godina nakon sto su se dogodili. Sad su zrtve odrasle i vise se ne boje. U Skotskoj je doslo do novog trovanja nekim virusom, koji je vec usmrtio sedmoro ljudi. U Cardiffu je epidemija meningitisa u studentskom naselju usmrtila dvije studentice. Umrle su sedam dana nakon sto su se pojavili prvi simptomi. U Londonu se pacijentica probudila usred operacije jer joj je data preslaba anestezija. Mogu misliti kako se osjecala kad je vidjela da joj rezu zeludac. Svi smo nekako u stalnom 'izvanrednom stanju'. Sto zbog novogodisnjih proslava, sto zbog svega drugog.

***

Prije nekoliko dana sam otisao na veceru koju je priredjivao Apostolis, moj kolega s godine. Dugo nisam uzivao u razgovoru kao te veceri. Dva su mi sugovornika bila posebno zanimljiva. George je 25-godisnji neuropsihijatar, koji istrazuje reakcije mozga na spolne podrazaje, a Pantelis psiholog, koji pise dizertaciju o djecjim reakcijama na televizijsko nasilje. Kako sam ja na neki nacin 'umocen' i u probleme identiteta i u istrazivanje nasilja (kako bi se rat drukcije i mogao analizirati bez ta dva elementa?), lako smo nasli temu za cijelu vecer, sve do jutra. Georgeova je osnovna poruka da su tradicionalni identiteti potpuno nestali i da svaka osoba 'uzima' za sebe elemente razlicitih identiteta i kombinira ih onako kako joj odgovara. U engleskom za to postoji dobra fraza, koju se obicno moze pronaci u prodavaonicama bombona - 'pick and mix'. Smisao je: svi bomboni imaju istu cijenu, pa uzmi koje hoces i koliko hoces - uvijek placas tezinu. Objasnjavao mi je u detalje razne slucajeve koje je promatrao, da bi dosao do istog zakljucka kojeg ja pokusavam dokazati u potpuno drugom podrucju: da je proces globalizacije potpuno razbio tradicionalne zajednice i da se vodi teska borba izmedju onih koji prihvacaju globalizaciju i onih koji joj se protive, pokusavajuci cijelu stvar vratiti natrag. George vjeruje da je spolno nasilje samo reakcija na gubitak 'cvrstih' spolnih identiteta i relativiziranje znacenja obitelji kao tradicionalne zajednice spolnosti. A ja sam siguran da je rat na Balkanu nastao kao rezultat fobicnog straha tradicionalista da ce se nacionalni identiteti izgubiti zbog procesa trostruke globalizacije: jugoslavenske, evropske i svjetske. Zato je taj rat bio najkrvaviji tamo gdje su identiteti bili najslabiji: u Vukovaru i Mostaru. Iako iz razlicitih podrucja - on iz medicine, a ja iz politologije - dosli smo do imena koje povezuje nase teze: Anthony Giddensa, sociologa koji je ovog tjedna izabran za direktora LSE-ja. Giddens vjeruje da je kriza tradicionalnog identiteta rezultat nase pobjede i nad vremenom i nad prostorom. Sjecam ga se kako je prosle godine govorio na LSE-ju: 'Sve do prije nekoliko godina mogli smo jesti jagode samo ljeti. A sad ih imamo u ducanima tokom cijele godine. Ako ne rastu u britanskim staklenicima, onda ih mozemo uvesti iz Zimbabwea ili Brazila gdje rastu u sijecnju. Vrijeme vise nista ne znaci. Isto je s prostorom. Nema kraja na svijetu, kamo ne bismo mogli dospjeti za 24 sata. I nema vise nacina da za bilo koga tko sjedi u ovoj dvorani kazemo ni po izgledu, ni po govoru, ni po idejama koje nam iznosi, kojoj naciji pripada. To znaci da je prostor izgubio znacenje'. Sto se mene osobno tice, ne mogu se sjetiti nijednog imena cije bih imenovanje za direktora institucije na kojoj studiram mogao pozdraviti s vise entuzijazma.

***

Pantelis nas je poucio da djevojcice daleko bolje skrivaju svoje nezadovoljstvo poklonima koji im se ne svidjaju od djecaka. (To je svima bilo korisno zbog dolazecih praznika). Onda nam je rekao da vjeruje da ce snimanje klinaca video-kamerom od trenutka kad su se rodili srusiti Freudovu teoriju o znacenju uspomena iz djetinjstva na covjekov zivot. 'Klinci ce postati daleko manje mastoviti, ali i vise okrenuti sadasnjosti nego proslosti', kaze on. 'Umjesto uspomena, imat ce pred sobom dokument vremena i to ce sve promijeniti'. Hm, vidjet cemo. A zatim je rekao da njegova istrazivanja pokazuju da se klinci ne boje nasilja na televiziji niti na filmovima, sve dok su sigurni da je to samo fikcija.Smiju se gledajuci Pulp Fiction, ali ih hvata strah kad vide kako cetiri policajca u Los Angelesu tuku crnog Amerikanca. Slike su rata u Bosni, a posebno slike logora, u tom smislu daleko opasnije za njihovu psihu od gledanja i najgorih scena u Kad jaganjci utihnu. To je takodjer zanimljiv zakljucak. Jer, ako su britanski klinci traumatizirani slikama iz Bosne, koliko su to tek klinci u Hrvatskoj i Bosni, koji su sve to vidjeli svojim ocima?

***

Moj prilog toj raspravi s neuropsihijatrom i psihologom nasilja je bio najnoviji govor predsjednika HDZ-a. Srecom, netko tko jako mrzi tu stranku se pobrinuo da taj partijski govor prevede na engleski i instalira na internetsku stranicu koja pripada Uredu Predsjednika Republike, pa sam umnozio tridesetak kopija za svoje kolege iz razlicitih podrucja, trazeci njihove strucne savjete o tom tekstu. Ova dvojica su bili fascinirani. Taj bi tekst doista mogao postati paradigmatski i za Georgeovu i za moju dizertaciju, jer sadrzi sve elemente kojima se bavimo. George kaze da je taj tekst izraz panicnog (cak i paraniodnog) straha od globalizacije i osjecaja da identitet nacije nepovratno i nezaustavljivo slabi. "To je agresivna retorika koja prikriva fundamentalnu nesigurnost u vlastite snage i u ciljeve. U mnogocemu, to je reakcija koja se moze usporediti s instinktivnim nagonom za prezivljavanje u situaciji skoro smrtne ranjivosti. Nas strucni termin za to je - 'sindrom impotentnog megalomana': nekoga cije ambicije daleko nadmasuju vlastitu snagu. S osobama koje pate od tog sindroma nema problema sve dok ne primjecuju da postoji raskorak izmedju zelja i mogucnosti, sve dok su uvjerene da mogu ono sto hoce. Ali, kad se ta iluzija jednom razbije, nastupa stanje rascjepa koji je strahovito bolan. Nasilje nad drugima je prva moguca reakcija." A druga?, pitao sam Georgea. "Druga je - nasilje nad sobom samim."