Opaka teorija - govor mrznje i ljudska prava [1]

Kad uvredljive rijeci pogode traumaticni objekt u zrtvi, rasist prima potvrdu postojanja Drugoga. Bol zrtve rasisti pruza ontoloski dokaz postojanja Drugoga. Kad je zrtva tako povrijedjena da ne moze odgovoriti, rasist se mora uvjeriti kako je uvreda opravdana. Rasist treba neku (rasisticku) teoriju koja mu omogucuje da verbalni napad na zrtvu ne shvaca kao nasilje vec kao opravdan cin

 

Sto se dogadja kad netko progovara "govorom mrznje"? Sto govornik zeli postici vrijedjajuci pripadnike druge nacije ili rase, proglasavajuci Zidove krivima za sve moguce zavjere, tvrdeci kako su homoseksualci drustveni otpad, ili javno denuncirajuci zene kao manje vrijedna ljudska bica? Bi li netko tko javno okrivljuje Crnce, Zidove, "juznjake" ili cak samohrane majke za sve drustvene probleme, stvarno bio sretniji kad bi svi ti ljudi naprosto nestali? Naravno da ne. Opcenito je poznato kako se antisemitizam najcesce javlja u onim zemljama u kojima je veoma malo Zidova, kao sto je bio slucaj u Austrijskoj provinciji prije drugog svjetskog rata. Ako cilj govora mrznje nije da se u drustvu stvarno bilo sto promijeni, sto je onda njegov smisao? I kako mozemo kontrolirati njegove efekte?

Lacanova teorija upucuje na razumijevanje problema nasilja i govora koje se razlikuje od strukturalistickih i poststrukturalistickih teorija, u prvom redu zato sto Lacanovo shvacanje subjekta ne posustaje na pitanju odgovornosti. K tome, psihoanaliza nam pomaze da preispitamo dileme koje namece suvremeni kulturni relativizam. Svaka kultura shvaca nasilje na drugaciji nacin i svaka kultura takodjer ima razlicito shvacanje svih onih univerzalija - ljudskih prava, ravnopravnosti, slobode - koje poticu napore da se suprotstavljamo nasilju. Ali problem s kulturnim relativizmom je u tome sto njegovi zagovornici ne vide kako je njihova tolerantnost prema razlikama ustvari samo drugi oblik one tolerancije koja njihovim vladama dopusta da se prema etnickim i rasnim sukobima u drugim drzavama odnose iskljucivo u skladu s vlastitim interesima.

Nasilje rijeci

Da li je onaj ciji govor vrijedja pripadnike etnickih manjina ili druge rase odgovoran za svoje djelovanje? Oslanjajuci se na dekonstrukcionisticku teoriju, Judith Butler je ponudila jedan odgovor na to pitanje: subjekt koji izgovara govor koji vrijedja samo citira iz postojeceg korpusa rasistickog govora; on ili ona ponavlja, re-citira, komadice diskurzivnog okolisa, misljanja i navika zajednice. Subjekt kojeg vidimo kao autora uvredljivog govora tako je ustvari samo efekt, rezultat samog citiranja, a cinjenica da se subjekt pojavljuje kao autor govora naprosto prikriva tu cinjenicu. Za dekonstrukcioniste relevantno je pitanje dakle: tko bi trebao biti kaznjen za povredjujuci govor? Nije li povijest sama ona koju bi trebali staviti na optuzenicku klupu umjesto pojedinca? Pojedinac kao fiktivni autor rijeci je ustvari naprosto netko na kojeg je navaljen teret odgovornosti tako da ta povijest bude maskirana. Posto povijest samu ne mozemo izvesti pred sud ili kazniti, pojedinac postaje njezin zrtveni jarac. Ako oni koji izgovaraju uvredljivi govor naprosto citiraju iz nekog vec postojeceg drustvenog i lingvistickog korpusa i time postaju dio povijesne zajednice govornika, drustvo nema pravo da pojedincu namece odgovornost za povredjujuci govor. Covjek bi bio ponukan da kaze kako u takvom pristupu nema mjesta za individualnu odgovornost. Ali ustvari dekonstruktivisticka pozicija nije tako jednostavna, jer se sve vise uspostavlja paralelno s inzistiranjem na "politickoj korektnosti". To je nastojanje na promjeni jezika tako da vise ne iskazuje rasne, splolne ili etnicke predrasude. Ne bi bilo pogresno sazeti zahtjev "politicke korektnosti" kao teznju da se pojedinac osjeca krivim i da on ili ona zucljivo i uporno preispituju vlastiti identitet i motive. Na akademskim konferencijama tako cesto mozemo susresti govornike koji pojasnjavaju svoju poziciju (ovo govorim kao zena, gay, crnac...) ili se ispricavaju (kao bijeli muskarac itd.). Najpopularnija kriticka pozicija ovih dana usmjerena je cudnim i neuspjesnim pravcem, drzeci, s jedne strane, kako te kontekst u potpunosti odredjuje, i s druge strane, da se pojedinac mora distancirati od tog konteksta stalnim ispricavanjem. Dakle s jedne strane subjekt nije odgovoran za svoje cini, a s druge jest, jer od njega zahtijevamo da reflektira kontekst iz kojeg izranja.

Nedostaci i nekonzistentnosti takvog stava poticu nas da potrazimo novu inspiraciju u psihoanalizi.

Veliki Drugi i Bol zrtve

No, ispitajmo prvo namjere pojedinca koji verbalno napada pripadnike vjerske manjine, druge rase itd. Mogli bi ustvrditi kako pojedinac koji izgovra rasisticke uvrede trazi odgovor, i kako su dva moguca tipa reakcije. Kao sto americki kriticki rasni teoreticari koji su u prilog legislacije govora mrznje ispravno isticu, prvotna namjera uvredljivog govora je da isprovocira napadnutu osobu da se upita o vlastitom identitetu i pocne misliti o sebi kao manje vrijednom ili vrijednoj.

Ali govornik takodjer cilja na drugi odgovor: izgovaranjem uvreda govornik takodjer trazi potvrdu vlastitog identiteta. Pokusavajuci prevladati nesigurnost o svom vlastitom identitetu, govornik se upusta u rasno vrijedjanje kako bi sebe uspostavio kao clana rasisticke zajednice koja njemu ili njoj garantira stabilnost. U govoru mrznje susrecemo se s istom logikom koju nalazimo u svim oblicima nasilja koje uvijek cilja na unistavanje fantazmatskog scenarija koji odrzava identitet povrijedjene ili mucene osobe. Meta nasilja je ona jezgra u drugom koju nije moguce simbolizirati, ono sto Lacan zove objekt a - objekt uzrok zelje. Oko tog objekta pojedinac formira svoju fantazmu, svoj scenarij prividne cjelosti. U slucaju govora mrznje suocavamo se s napadacevim zahtjevom da zrtva dovede u pitanje tu cjelost, vlastito osjecanje identiteta. Posto nas identitet ima svoje korijene u objektu a, obijedjena osoba ili rasa ne mogu se braniti pozivanjem na "istinu" ili na kritiku ideologije koja bi potkopala uvredljive napade. Govor mrznje je tako prodoran jer je oblikovan da iskoristi strukturalnu "neobranjivost" zrtve.

Ali cilj uvredljivog govora nije samo da ponizi drugoga, da pripise podredjeno mjesto osobi koja je verbalno napadnuta: on takodjer tezi pripisivanju posebnog mjesta onome koji govori. Ovdje Althusserova teorija ideoloskog zazivanja dolazi kao porucena. Kad policajac pozove nekoga na ulici, njegova namjera nije samo da pripise podredjeno mjesto adresatu (da ga interpelira kao subjekta ideologije, kao sto Althusser istice), vec takodjer da uspostavi svoj polozaj u odnosu prema tom adresatu. Cinom zazivanja policajac demonstrira kako ima autoritet i moze prisiliti osobu koju poziva da prizna tu cinjenicu. Nasilje performativa tako se ne defira samo onime sto cini, time kako adresatu pripisuje pripadno mjesto u drustveno-simbolnoj strukturi, vec i nacinom kako ga prisiljava da prepozna autoritet govornika. Izgovaranjem perfomativnih izjava, govornik u prvom redu izrazava zelju za prepoznavanjem. Stoga, kad sam ja kao pojedinac povrijedjen i ponizen necijom omalovazavajucom primjedbom, pripisujem, samom svojom uvredom, autoritet svom napadacu. U slucaju da je osoba koja izgovara uvredljive rijeci dijete ili mentalno zaostali covjek, toj osobi ne bi pripisao jednak autoritet kao kad je to odrasla, po svemu sudeci racionalna osoba.

Moramo, ipak, biti precizni kad je rijec o autoritetu za koji posiljatelj uvredljive poruke zeli da ga adresat potvrdi. Odakle proizilazi ta slika autoriteta? Ovdje se susrecemo s lakanovskim Velikim Drugim, drustveno simbolnom strukturom: iz Velikog Drugog subjekt prima svoj simbolni identitet. Pojedinac stalno trazi tocku u simbolnom poretku s koje ce on ili ona sebi izgledati simpaticno, i u rasizmu ta simbolna identifikacija igra glavnu ulogu. Drustveno-simbolna struktura koja je na djelu unutar rasizma uvijek je vec na mjestu, inace rasisticki govornik ne bi imao nezavisnu misao kako rijeci imaju potencijal raniti. Tako se mozemo suglasiti s dekonstrukcionistickim kriticarima kako subjekt uvijek citira iz sirokog historijskog korpusa rasistickog rjecnika i kako nikad nije individualni subjekt onaj koji izmislja rasisticki govor. Ali sa svakom rasistickm recenicom, moramo dodati, subjekt ponovno uspostavlja taj simbolni prostor. Jer postojanje Velikog Drugog radikalno ovisi o subjektu. Izgovarajuci rasisticki govor, subjekt trazi Drugoga koji ce potvrditi njegov identitet, jamciti njegov autoritet. I paradoksalno, adresat tog govora je onaj koji igra ulogu "posrednika" izmedju posiljatelja i Velikog Drugog: prepoznajuci se kao adresata posiljateljevih rijeci, on ili ona ustvari zauzimaju mjesto u simbolnoj strukturi s koje govornik prima potvrdu svog identiteta i autoriteta. Taj zahtjev za priznavanjem autoriteta nije samo dio potvrdnog govora vec odredjuje i logiku govora u cjelini. Svaki govorni cin ukljucuje taj zahtjev za priznanjem od strane Velikog Drugog: svaka recenica koju subjekt izgovara konstruira Velikog Drugog koji ju mora cuti i zajamciti identitet subjektu, potvrditi ga kao govorece bice.

Kako subjekt shvaca Velikog Drugog? Uzmimo najprije prototip "normalnog" subjekta - histerika. Za histerika je karakteristicno da neprestano postavlja pitanja. Zato Lacan kaze da je znanstveni diskurs slican diskursu histerika zato sto uvijek iznova postavlja pitanja i subvertira postojece znanje. Za histerika je takodjer karakteristicno da uvijek zeli dobiti jasan odgovor. Histerik npr. ocekuje od lijecnika da mu pruzi teoriju njegovih simptoma i rijesi enigmu njegove bolesti. Problem histerije je da pacijent neprestano trazi znanje, odgovor na svoju bolest, dok je u histeriji neka enigma na koju medicina u svoj svojoj povijesti nije nasla jasan odgovor. Histerija naime predstavlja gomilu izjava, obicno kontradiktornih simptoma, na koje znanost ne nalazi odgovora i to sto je medicina obicno u proslosti cinila je da je histeriju zavila u misticizam. Za histerika je karakteristicno da nesto izjavljuje a ne moze si obrazloziti vlastite izjave. I radi takvog odnosa prema jeziku, po Lacanu je svaki subjekt histerik.

Temeljno pitanje s kojim se histerik neprestano bavi je, sto on sam predstavlja za Velikog Drugog, kakav objekt je on za njega. Histerik tako u nedogled trazi Drugoga koji ce mu dati jasan odgovor i uciniti kraj njegovoj nesigurnosti o vlastitoj biti. Svojim pitanjima histerik neprestano trazi nacin kako prevladati svoj konstitutivni manjak, kako izbjeci rascjep, kako naci potvrdu vlastitog identiteta.

U slucaju rasizma mozemo upitati, nije li i rasisticki diskurs slican histericnom, kad uvijek iznova trazi nove teorije koje bi potvrdile premoc jedne rase nad drugom. Ali rasist nije tako subverzivan poput histerika: rasist ne preispituje znanja, jer je uvjeren da je pravu teoriju vec nasao. Zato rasist prije pada u kategoriju perverzije nego histerije. Za pervertita je naime karakteristicno da se shvaca kao objekt, instrument Drugoga, koji mora, poput sadeovskog roba muciti zrtve u ime nekog viseg cilja. Pervertiti su bili npr. komunisticki revolucionari koji su se u svom odstranjivanju politickih neprijatelja shvacali tek kao orudje Povijesti, ideje komunizma itd. Na slican nacin i rasist sebe shvaca kao instrument Drugoga, vrijednosti Zapadne civilizacije, na primjer. Kad rasist napada Crnce, on to cini kao "glasnogovornik" Drugoga; govori u ime Drugoga, koji u stvarnosti govori kroz njega ili nju. Rasist tako moze biti siguran u sebe samo pod dva uvjeta: da Veliki Drugi postoji, i da je on orudje Drugoga.

Kojim sredstvima rasist dobiva potvrdu da su ti uvjeti postignuti? Paradoksalno, potvrda dolazi od reakcije zrtve. Kao sto sam spomenula ranije, rasist u zrtvi cilja traumaticno jezgro oko koje zrtva organizira svoj identitet. Rijeci mogu povrijediti samo ako je zrtva njima tako pogodjena da o njima ne moze neposredno razmisljati, kad sokirana ili zanijemi ili moze reagirati samo nasiljem. Ukratko, najgore verbalno nasilje dogadja se kad zrtva ne moze racionalno odgovoriti, kad rijeci pogadjaju samu srz zrtvina bica. Takvi verbalni napadi pravno su regulirani i u Sjedinjenim Drzavama gdje se izuzetno vodi briga o slobodi izrazavanja. Poznati slucaj Chaplinsky vs. New Hampshire iz 1942, koji je uveo ideju "fighting words", "nasilnih rijeci", predstavlja gotovo lakanovsko citanje te fraze. Sud je presudio kako "nasilne rijeci" nisu zasticene Prvim amandmanom jer imaju tendenciju da direktno uzrokuju nasilne cine osobe kojoj su upucene. Sud je takodjer eksplicitno ustvrdio kako se rijeci smatraju nasilnim rijecima kad su "izgovorene bez razoruzavajuceg osmjeha".

Kad uvredljive rijeci izazovu zrtvu da bude povrijedjena do mjere kad je jedina moguca reakcija nasilje, kad rijeci pogode traumaticni objekt u zrtvi, rasist prima potvrdu postojanja Drugoga. Bol zrtve rasisti pruza ontoloski dokaz postojanja Drugoga. Kad je zrtva tako povrijedjena da ne moze odgovoriti, rasist se mora uvjeriti kako je uvreda opravdana. Paradoks je u tome da rasist prvo treba neku (rasisticku) teoriju koja mu omogucuje da verbalni napad na zrtvu ne shvaca kao nasilje vec kao opravdan cin, a ipak bol zrtve pruza samu potvrdu koju trazi. Ukratko: za rasistu Drugi uvijek mora biti cvrsto na svom mjestu tako da rasist moze odrzavati svoju perverznu fantazmu kako svojim djelima samo sluzi uzitku Drugoga. Ta fantazma se takodjer podrzava uspostavljanjem zajednice. Ne samo da zajednica opravdava rasisticke strahove, strahovi sami opravdavaju ekscesivnu posvecenost zajednici. Jednostavno vjerovanje u opasnost od stranaca nedovoljno je da odrzava uzas koji uspostavlja rasizam; ono sto je takodjer potrebno je znanje kako drugi uocavaju istu opasnost. Drugim rijecima: ne toliko vlastita privatna vjerovanja koliko vlastita vjerovanja u vjerovanja drugih rasisti "opravdavaju" nasilnu mrznju koju odrzava prema svemu sto je strano. U isto vrijeme, bas je stranac ili zrtva rasizma uvjet mogucnosti vlastitog vjerovanja u i posvecenosti vlastitoj rasistickoj zajednici. Izmisljanje opasnih drugih (Crnci, Zidovi, muslimani) sluzi kao jezgra oznacitelja-gospodara kako bi se objedinili disparatni elementi i problemi kompleksnog drustva i dalo im jasno i koherentno znacenje. Taj neprijateljski drugi pruza konzistentnost zajednici u kojoj obitavamo time sto postaje lako shvatljiv uzrocnik svih nepogoda. Lako je, onda, uociti kako tip zrtve koja je "u modi" u svakom odredjenom trenutku ide rukom pod ruku s ideoloskom definicijom koju pridajemo vlastitom drustvu. Prije nekoliko godina, kad su Demokrati bili na vlasti u Sjedinjenim Drzavama, ispitivanje koje je objavio New York Times otkrilo je kako vecina ljudi koji su ostali bez posla ne okrivljava ssvoje sefove ili vlasnike tvrtki, vec vladu koja je prema njihovom misljenju stvari vodila tako lose kako poslodavcima nije preostalo drugo nego da otpuste radnike! Sad kad politicka desnica dobiva na snazi potrebno je pronaci nove gresnike i ocito je kako su samohrane majke i njihova "kriminalna" djeca najbolje odgovaraju za ulogu redefiniranja americkih neprijatelja. Ti kruzni odnosi izmedju zajednice i njenih drugih potezu pitanje uzitka i odgovornosti. Ako se moze reci da je zrtva odredjene zajednice njezin simptom, onda postaje ocigledno kako se zajednica drzi skupa pomocu zivotne posvecenosti snaznom negativnom zadovoljstvu - ili uzitku.

Psihoanaliza je oduvijek smatrala pojedinca odgovornim za vlastiti uzitak, pocevsi od Freuda koji je govorio o tome kako pojedinac sam bira vlastitu neurozu. Uzmimo, na primjer, slucaj Dore. Dok je sasvim istinito kako je zivjela u problematicnoj obitelji i drustvenim okolnostima, neprincipijelnim ocem, Herr K. lihvarski porodicni prijatelj, njegova zena je imala cudne seksualne apetite a njena vlastita majka zacudno odsutna, psihoanaliza nas prisiljava da uocimo kako nijedno od svih tih "objektivnih" okolnosti ne objasnjava Dorin ulog u citavoj stvari. Pitanje ostaje: sto je ona dobila time sto je bila zrtva tih okolnosti; koji tip uzitka ju je vezao za tu neugodnu grupu likova? Analiza bi zauvijek bila blokirana kad ta pitanja nikada ne bismo postavili i situacija bi naprosto bila neshvatljiva.

Uzimanje u obzir te odgovornosti za vlastiti uzitak je nesto sto razlikuje lakanovsku teoriju od strukturalizma ali takodjer i od dekonstrukcionizma. Mozemo se suglasiti kako je subjekt odredjen drustveno-simbolnom strukturom, da u slucaju govora mrznje subjekt samo citira iz obilne povijesti rasizma. No uprkos tome, pojedinac "bira" da govori.*

I diskurs koji pokusava biti nerasistican moze imati slican ucinak. Uzmimo primjer crnkninje koja se nadje medju bijelcima, svi su izuzetno prijazni, i netko npr. kaze: Kako je lijepo da imamo i crnkinju medju nama. Ta naizgled prijazna izjava sadrzava spomenutu zelju za prepoznavanjem. Posiljatelj naime zeli biti prepoznat kao nerasist i zeli da mu adresat poruke potvrdi njegov vlastiti identitet tako sto ce biti posrednik izmedju njega i velikog Drugog. Ali, da bi mogao dobiti tu potvrdu, drustveni simbolni univerzum vec mora biti strukturiran na rasisticki nacin. Netko si moze izgledati kao nerasist i tako se sebi svidjati samo ako vec postoji tocka u (rasisticki strukturiranom) simbolnom univerzumu iz koje se kao takav moze vidjeti. Suvisno je i napomenuti kako spomenuta izjava nema za cilj odstraniti rasne razlike vec ih uspostavlja na nov nacin. Jer, da nekog stvarno ne zanima kakve je boje koza drugog covjeka, da ju shvaca kao cistu kontingenciju, onda ne bi trebalo niti da se sam sebi svidja i da se dobro osjeca zato sto izgleda kao nerasist.

Problem rasizma stoga seze puno dublje od toga kako dobre namjere imamo u borbi protiv njega.

Mada rijeci mozda izmicu subjektivnim namjerama, i on ili ona govore vise omaskama ili izmedju redova, subjekt ne moze izbjeci odgovornost, cak i ako se ta odgovornost ne odnosi na vise od puke cinjenice da on ili ona jesu subjekt.

 

sadrzaj

arkzin home