Ovo industrijsko podrucje podsjeca me na Brooklyn, otkuda dolaze... BIOHAZZZARRRD! - izjavio je na pocetku beckog koncerta Pavement, odrzanog u tamosnjoj Areni 26. ozujka, njihov pjevac, autor i gitarist Stephen Malkmus, dok se nekolicini nazocnih iz usta oteo spontani "yeeeaaah!" Svojom prirodjenom ironijom Malkmus je nesvjesno, ili na temelju prijasnjih iskustava s germanskom publikom, predvidio nadolazeci tijek koncerta kojeg nikako nece moci ukrasiti epitet posve uspjele svirke. Naime, jedan dio beckog publikuma unatoc tisucljetnoj uljudbi, ima neke posve prisne nacine izrazavanja ljubavi prema omiljenim bandovima, kao sto je zalijevanje Gösserom ili gadjanje pljugama. Kada se takav postupak - primjereniji ikonografiji nastupa Green Day ili Offspring - primijeni prema jednom tankocutnom intelektualnom sastavu poput Pavement, rezultat biva povlacenje u sebe i cisto rutinsko odradjivanje sviracko-pjevackih zadaca. Malkmus i njegovi pritom su se pokazali premiroljubivima, ako bas hocete i "pickicama" ponasajuci se poput nasih nogometasa kada im jedni obicni Slovenci izjednace rezultat. U takvim trenucima, svaki ce posteni trener izazvati jedan agresivni ispad da probudi ekipu, a valja se prisjetiti kako je Henry Rollins radikalno reagirao u Kulusicu pred sedam-osam godina kada su ga poceli pljuvati klinci zaspali u 1977. godini. Stari je Henry prvog do sebe razvalio sakom u benu i pljuvanje je istog momenta prestalo. Pacifizam je, gospodo ovih dana definitivno out, osim nazalost u Pavement slucaju.

Skupina je u Vienu dosla na krilima novog i poslovicno polugenijalnog albuma Brighten The Corners i zaustavila se nakratko u Areni, dvorani kapaciteta 1500 mjesta, koja je bila tako nakrcana da niste mogli ispustiti niti posteni vjetar, a Becani imaju jednu zgodnu naviku zauzimanja mjesta na koncertu tako cvrsto, da ih ne mozete maknuti niti prokusanim balkansko-bizantinskim smicalicama, kao sto je guranje foto kamera ili njezno milovanje rebara naostrenim laktovima.

Bilo bi izrazito neposteno ne priznati da je 70% prisutnih spadalo u totalne Pavement fanove koji znaju tekstove napamet, ali ta inteligentna vecina ostala je u sjeni slamdance orijentiranih supljoglavaca koji su uspjeli dati znake zivota samo na pixiesoidne poskocice poput Stereo i Best Friend's Arm .

This is another waltz, but not because we're in Vienna tonight, rekao je ljepuskasti 30-godisnji singer dok je opasan Fender Jazzmasterom uletao u Father To A Sister Of Thought, jos jedan song karakteristicne malkmusovske emocionalnosti, sto unatoc golemoj kolicini apsurdnih stihova koje slobodno mozemo poistovjetiti s tokom svijesti, moze slomiti i najtvrdja srca. Humor, tako prisutan u radu ovog sastava, nije izostao niti te veceri kada je Stephen na trenutke briljirao mrmljajucim i tesko razumljivim upadicama na racun Beavisa i Buttheadova sto su napucili prostor ispred pozornice. Taman kad bi band uhvatio spurijus i posteno otpicio Kennel District, poletjelo bi neko sranje u smjeru glavnoga, sto bi ponovno izazvalo njegovu nonsalanciju i letargiju, osobito potenciranu izuzetno uspjelim, slozenim i vrlo smirenim svjezim komadima kao Old To Begin ili Type Slowly.

Od 1992. kada su od evropskog izlaska albuma Slanted And Enchanted intenzivno prisutni na svjetskim pozornicama, Pavement su popunili prazan prostor nastao nestankom Pixies i zamorom Sonic Youth, izborivsi se za sasvim pristali im epitet Velvet Underground devedesetih. Prije tri godine, kada su imali solidne MTV poluhitove Cut Your Hair i Range Life s vrlo pitkog LP-a Crooked Rain, cinilo se kako ce postati artpop atrakcija dostojna velicine jednih Lemoheads. Medjutim, sastav je narednom plocom Wowee Zowee odlucio odati pocast krautrockerima i klasicnim americkim eksperimentatorima poput Captain Beefharta, cime se zadrzao na sigurnom odmaku od koncertnih poljevaca pivom, barem sto se tice Velike Britanije i USA, gdje su postali cijenjenima cak i u mainstream novinama poput Rolling Stonea.

It's only raaawk'n'roll!!! Zastenjao je Malkmus nakon predivne minijature Shady Lane koja je jos jedan dokaz njegovog neizmjernog songwriterskog talenta, nabujale elokvencije, istrazivackog velvetovskog nagona i naposlijetku najvaznijeg: velikog srca. S druge strane, groteske poput Brinx Job ocrtavaju kako su Pavement priredili teren za dolazak velikog rjecotvorca - somnabulicara Becka, za solidni prodor low-fi underground legendi kao sto su Flaming Lips i Sebadoh, ili za citav niz novih skotskih grupa koje predvode sjajni Urusei Yatsura i Telstar Ponies. Fragilnost novog materijala prekinuta je takodjer friskom Date With IKEA ili ugodnim iznenadjenjem doslim u vidu jedine teme s debut albuma Perfume-V .

Vas novinar ocekivao je ponesto rabijatnije i bucnije izdanje banda, primjereno klasicnim americkim nacelima pojacanih decibela, uz malo ludila koje se te veceri ipak nije dogodilo. Iako su se drugi bubnjar/klavijaturist/dezurni zajebant Bob Nastanovich (onklen's ti?) uz pomoc gitarista Scotta Kanberga i basista Marka Ibolda na trenutke zdusno trudili okrenuti situaciju, vodja sastava cvrsto je ostao stajati na zemlji. Ipak, zna se tko je sef, cak i u takvoj psihodelicnoj postavi kao sto su Pavement, a osim toga, ostale nitko nije polijevao s Gösserom i gadjao cikovima.

Na bisu koji se ipak morao dogoditi, decki su onako sebi za gust odcijepali What Goes On - nek' se zna otkud je sve pocelo - i pritom se cak umjereno popalili, unatoc cinjenici da je Stephen umalo slomio nos pokusavajuci doslovno skinuti solazu Sterlinga Morrisona. Iako su Pavement vecinu koncerta odsvirali pomalo preko kurca, ukazanje jednog ovako divnog banda ostaje ugodno iskustvo, kao sto oni svojim novim albumom ostaju medju najvecima. It means nothing to me, oooh Vienna...