mama oprosti mi sto sam glup sto ne vidim sada znam

"Mama", Kojoti 1996.

Netko je opet ugasio svjetla u krcmi zvanoj hrvatska rock glazba:

Kojoti su izdali novi album.

Krajem 1995., njihov eponimni debut uradak izazvao je opci pomor odusevljenja medju nasim pop zurnalistima, koji su tim povodom ispisali tone varijacija na temu "iznimna tuzemna inacica tradicionalistickih rokijanja" i sve u tom osobito duboko nadahnutom stilu. Jednoglasnom ocjenom znalaca, ni krivi ni duzni Kojoti, ti vitezovi sto bluzerski zavijaju iz depresivnih polja pamuka slavonskih ravni, promaknuti su tom prilikom u najvecu nasu rock nadu, te su ponegdje ponijeli superlativnu ocjenu tvoraca najboljeg albuma godine. Nadasve podrugljiva titula "karaoke Partibrejkersa" koju im je podario jedan uvijek zivcano rastrojeni novinar ovog lista, nije odvise zanimala nikoga. Isti sizofrenik takodjer ih je oderao radi toga, jer su na snimanje dovukli klavijaturista Prljavog kazalista i gitarista Psihomodo popa, te ih drugim rijecima optuzio za cisti mainstream-karijerizam.

Naravno, bolesne opservacije ovog piskarala izazvale su opce zgrazanje dobro upucenih mudraca, koji su u njima vidjeli ponajprije odredjenu crtu osobne netrpeljivosti clankopisaca prema sirotim prerijskim rock-cetveronoscima iz Vinkovaca. U medjuvremenu, nervozni novinar zavolio je neke druge sastave, poput Spoons, i taj ispad polako je, ali sigurno pao u zaborav.

Fabulozna misao-glazbena dostignuca prvog albuma Kojota ostala su vjecnima, a u antologiju su usli znameniti inverzivni stihovi ja zelim se okameniti ili otkada imam te/ne trebam nikoga viseee/ti imas sve/sto mi treba/ti imas sve sto mi treba sad...

Cinjenica kako su uvrstili na plocu Tear In My Beer i tako sasma nepotrebno nekoliko puta okrenuli Hanka Williamsa, samo je dodatno narajcala nase tradicionalisticke kriticare u ciji su se "nista kontra 1972." klise Kojoti savrseno uklopili.

Poslije svega toga, dosla je faza sazrijevanja, i kako je to bio red sezdesetih - u kojima Kojoti duhovno obitavaju - dolazi razdoblje 1966-67, a to znaci "psihodelicno prolupavanje". Beatles, Beach Boys, Byrds (s kojima Kojoti, ni cijeli crorock na srecu nemaju nista) te Stones (s kojima Kojoti i njihovi apologeti misle da imaju, ali srecom nemaju opet nista) usli su tada u fazu ucestalog drogiranja i postali jaaakomnogopametni. Jedna zivotinja, ali nije Kojot, radi ono sto vidi pa evo nasih junaka u carstvu levitiranja, canabis-metafizickih dilema i sarenih kaleidoskopskih slicica.

Nakon sto majstori u uvodnoj Halucinaciji ispale boz' sacuvaj stihove iako znam da nema je/stvarnos il' fikcija/ sreca il'nesreca/halucinacija, taman se ponadate kako su se barem odmakli od nevjerovatno upadljivog Partibrejkers karaokiziranja, kad dodje Pet milijardi ljudi s tipicnim canetovskim brojcanim hiperboliziranjem, izlizanim vec do zla boga i u samog izumitelja patenta. Cane i Antone, nabijem vas! Ucinili ste vise stete nego koristi nasomu rvackomu rokenrolu i napokon bi vas trebalo javno proglasiti velikosrbima i zabraniti. Zivijo Paolo Sfeci!

Onda dolazi hit, i moram priznati da sam se par puta ulovio kako ga pjevusim, ali pa sto onda, znam ja i Severininu Moja stvar koju fuckam svakog dana kad perem... dobro, hm... Ok, Hodala je pola metra iznad zemlje je solidan hit i ako ona nije Bowiev Diamond Dogs, onda sam ja lijevi brk Drazena Vrdoljaka. Plus, nije li stihic nikad nije znala sloziti suvislu recenicu pomalo prepotentan? Nakon dirljive samokriticnosti u potresnoj samoispovjednoj temi Mama (vidi gore navedene stihove), s dadaistickim prizvukom u naslovu, slijedi Izazivajmo nerede na nacin kako to rade nasi puleni. Ovaj, naoko tek nemusti pokusaj socijalne angaziranosti, rezultira u temi Lud od slobode katastrofalnim, ali i znakovitim ekspadama dostojnim onima iz Tuticeve/Severinine skole: Kad iscuri sva bol/kralj ce ostati gol/pratiti cu zadnji krik mode/ja sam lud od slobode. Ovi stihovi upravo su fanstasticni, jer nesvjesno pokazuju svu sirotinju i strahotu nase rock scene, jer upravo ce ovakvi tipovi kada dodje do formalnog prevrata na vlasti, biti prvi koji ce pozuriti dokazati svoju otprije dokazanu revolucionarnu svijest "pratiti zadnji krik mode" i svetu rockersku slobodoljubivost. Uostalom, mnogi od njih su to vec i dokazali, iskazujuci pretjeranu euforiju u danima podrske Radiju 101. Ona je naime, bila njihov cisti trzisni zadatak.

Meni i tebi je jasno/samo ne smijemo reci glasno/imaju uzicu pa nas vode/ja sam lud od slobode, slijedeci su biseri koji vrijedjaju svakog slusatelja koji ima dvije ciste u glavi. No bez brige, to su ionako oni koji ne slusaju Kojote. Prvo: mene za razliku od vas, nitko ne vodi na uzici. Drugo; ja smijem glasno reci sto mislim za razliku od vas. Setnja.

Poslije tog protesnog songa par exellence, preostaju jos, naravno, samo Ravi Shankar, Maharishi i Indija, sto ih cujemo nakratko na pocetku vokalno-izoblicene psihodelije kojoj je nadjenut jos jedan nevjerojatno originalan naslov Izgubljen u svemiru.

Osim vec spomenutog prenategnutog razbacivanja velikim brojcetinama i dosadnog motiva vjecnog putovanja (ja putujem sam sindrom), jos jedna tekstualna bravuroza Kojota jako bode oci. Oni, naime poput dobrih starih slagerasa sezdesetih i Severine devedesetih, cesto na kraju glazbene sekvence ubacuju ritmicki-slogovno potrebne, no tekstovno potpuno suvisne osobne zamjenice (ona ljubi me, koji povest ce nas) izrecene u inverziji. Vidi: Opatijo bajna ti biseru jadranskog mora. To dokazuje da oni samo foliraju da su odrasli uz Stones, Hank Williamsa i ine tradicionalne sjevernoamericke provenijencije, vec su kao i ja, poceli slusati glazbu uz Dubrovacke trubadure, Zdenku Vuckovic, Kicu Slabinca i Lea Martina, kralja jebozovnog srpskog soula ranih sedamdesetih.

Prilog toj tezi je i pjevac koji se gubi negdje na pola puta od Alena Islamovica do Dzoa Maracica-Makija, sto je u nasim krajevima jos uvijek bolja preporuka od Van Morisona i Mick Jaggera.

Zakljucimo, i nakon Halucinacije Kojoti ostaju najbolji reprezenti konformizma i mediokracije uvijenih u tradicionalisticku rock ambalazu, koja je u naprednom zapadnom svijetu odavno demonizirana kao krajnje konzervativna. Sve to ih svrstava u protagoniste, "tuzemne inacice" hinjenog "fake" mainstream izraza ex-hippie ideologije, kakvih se zadnjih godina u svijetu nakotilo na tone. Podsjetimo se samo Alanis Morrisette, Counting Crows, Stone Temple Pilots, Sheryl Crow. Kojoti uopce nisu tragicni sami po sebi, vec je zalosna precjenjena pozicija koju su stekli u medijima. S druge strane, postoji ozbiljna sumnja kako su Kojoti jos blizi osebujnim vizijama "rocka kakvim ga vidi mali Ivica" otjelovljenog u Severini ili nekada davno u pojavi zvanoj Pekinska patka. Napomena: citatelj koji posalje esej na temu Pekinske patke, po gluposti legendarnom "punk-new wave" sastavu iz Novog Sada sedamdesetih, koji je uzgajao pristup "majmun radi sto majmun vidi", dobija posebnu nagradu.

Na kraju, muce me dvije stvari. Prvo, sto bi pjevacu da nabaci onakvu frizuru i drugo: cemu toliko okapanja oko ovitka, gdje gitarist na strateskoj medjunoznoj izbocini ima fleku kao da se upiskio?

i nisam bio na dijeljenju uspomena
bio sam lijen i nisam stao u red
neki ljudi nam otimaju srecu svu
oni rade kolektivnu lobotomiju
"Izmedju stvarnosti i sna" - Kojoti 1996.