Sada treba osigurati da nakon Tudjmanove smrti zavlada kolektivna amnezija koja ce onemoguciti reviziju pretvorbe, koja ce ostaviti mladog Kosutica kao uglednog bankara, a pretvoritelje privrede kao ugledne biznismene. Zbog toga treba kandidirati covjeka za kojeg se zna da ne moze 'izgurati' petogodisnji predsjednicki mandat!

Lucidni Vladimir Bebic vrlo je kratko obrazlozio mogucu novu kandidaturu Tudjmana za predsjednika drzave. On ca to napraviti samo da bi sacuvao oligarhiju koju je stvorio - tvrdi Bebic.I odista, sto moze natjerati vrlo bolesnog sedamdesetpetogodisnjaka da na svoja nejaka pleca preuzme nositeljstvo lista na oko 700 izbornih jedinica? Je li to zato sto se Tudjman kao 'Lux Feris' boljitka, jos jednom zrtvuje kako nitko ne bi mogao razoriti tisucljtni san Hrvata kojeg je on u proteklih sest godina tako marljivo ostvarivao!

Nijedna zrtva bolesnom predsjedniku nije prevelika da zaokruzi san i ostavi u amanet zacudnu drzavu: etnicki gotovo posve cistu, opustosenu do te mjere da postoje sela nadomak Karlovca u kojima vukovi jednu starice, a da nigdje u blizini nema zive duse koja bi cula njihov poziv upomoc, sa nerijesenim problemom izbjeglica i prognanika koji sestu godinu zaredom zive u hotelima. Drzavu sa sumnjivim suverenitetom u kojeg zadiru razne medjunarodne institucije.

Jer dok se Tudjman busa u prsa da nikada nece prihvatiti povratak u Jugoslaviju, pa tako ni ukljucenje u SFCI (Inicijativa za jugoistocnu Evropu) dr Erhard Busek, koordinator americke inicijative za jugoistocnu Evropu, izjavljuje da je Hrvatska vec u SECI-ju. Istina novac potreban za taj 'Marshallov plan', kako ga naziva dr Branko Horvat, jos nije osiguran, no to je cak i manje bitno, cinjenica je da medjunarodna zajednica unatoc svom hrvatskom trudu smatra da su Srbija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina zemlje na slicnoj gospodarskoj i tehnoloskoj razini i da im ukljucivanje u plan SFCI, koji bi trebao objediniti trziste od 150 milijuna ljudi, moze samo koristiti. Pri tome, smatraju oni, Hrvatska moze biti 'protiv', ali daleko joj je bolje da bude 'za'. Nije bolje ni sa trenutnim suverenitetom. Zemlja koja se dici grbom, paradama i lentom ne odlucuje trenutno ni o svom teritoriju.

Granicu joj s jedne strane uredno i bez puno obzira prelaze Hercegovci odbijajuci se povinovati bilo kakovm pravilu pravne drzave koja drzi do svojih carina i poreza, strani drzavljani sjede u njezinom parlamentu i izglasavaju zakone protiv maticnog naroda, a Jacques Klein odlucuje o izbornim programima stranaka u hrvatskom Podunavlju i moze ih prihvatiti ili odbiti. A moze na koncu odluciti i da ne zeli izbore 16. ozujka jer nista za njih jos nije spremno i time odgoditi i izbore u cijeloj Hrvatskoj.

Ocito, dakle, da motiv nije ocuvanje hrvatskog sna, jer ovo sto je ostvreno vise lici na hrvatsku moru. Motiv za aktivni angmazan umornog i iscrpljenog predsjednika vjerojatno je blize Babicevoj ocjeni da treba proci jos neko vrijeme da narod zaboravi kako su stecena bogatstva, otkuda banke i ducani, tko je radio aukcije za ratnu sirocad (i otkuda uopce ratna sirocad!!!), tko su ljudi koji raspolazu velikim dijelom hrvatske imovine. Potrebno je kupiti jos nesto malo odmaka od price o tome kako srednjoskolac postaje veliki bankar, kako su suvlasnici u njegovoj banci ujedno i dobavljaci ugljena za Ministarstvo obrane, kako se poslovi dijele bez javnih natjecaja, a Hercegovci ekspandiraju prema svim jos iole zdravim poduzecima u Hrvatskoj.

Uzmu li se izjave Kire Gligorova kao istinite (a nema razloga da mu se ne vjeruje) Hrvatska je, zajedno sa svim svojim najblizim susjedima, vec mogla biti ugodna evropska zemljica, u koju je medjunarodna zajednica bila spremna uloziti dovoljno novca da pomogne razvoj i ukljucenje u medjunarodne poslovne tokove, mogla je biti i u NATO paketu za kojim toliko cezne, i u Vijecu Evrope bez suvisnih zasto, i u CEFTA-i. Mogla je, kao i ostale drzave bivse Jugoslavije vec sest godina zivjeti parlamentarnim i demokratskijim zivotom poput susjeda Slovenaca. Sve su to, kaze Gligorov, Milosevic i Tudjman odbili, tvrdeci da ih nitko vise ne moze kupiti novcem i stranim kreditima jer, eto, oni zele dokazati da je Bosna i Hercegovina moguca Titova izmisljotina koju treba udaviti u kolijevci kako se ne bi razvila u normalnu drzavu.

Dokazujuci to u krvavom ratu (nema problema, razlikujem zrtvu od agresora!!!) dokazali su da nikakve demokratske (Milosevic) ni gospodarske (Tudjman) zakonitosti ne smatraju vrijednim ugledanja.

Sve su napravili po svome. Milosevic demokraciju, a Tudjman prije svega gospodarstvo. Fantasticni modeli privatizacije i pretvorbe bacili su narod u ocaj. Ne sacuvavsi gotovo nijedno steceno pravo i zatvarajuci oci pred cinjenicom da se ne bi imali oko cega otimati i na cemu zivjeti da je sve ono prije bilo bas tako nistavno i katastrofalno izgurali su svoj 'film' i obogatili prije svega sebe. Zato je bilo potrebno odbiti svaku pomoc izvana da se prevlada kriza. Zato sada treba osigurati da nakon Tudjmanove smrti zavlada kolektivna amnezija koja ce onemoguciti reviziju pretvorbe, koja ce ostaviti mladog Kosutica kao uglednog bankara, a pretvoritelje privrede kao ugledne biznismene. Zbog toga treba kandidirati covjeka za kojeg se zna da ne moze 'izgurati' petogodisnji predsjednicki mandat. Zbog toga treba pristupiti i po tko zna koji put posve prozirnoj politici prekrajanja lokalnih granica kako bi u svakoj izbornoj jedinici HDZ imao, za razliku od ostalih stranaka koje jedva pokrivaju regije, podruznicu i listu na kojoj ce se na 1., mjestu kociti ime Franje Tudjmana, kao putokaz svima onima koji sumnjaju u kontinuitet predsjedinika i njegove politike. Taj gerymandering (prekrajanje izbornih jedinica) nije nepoznat ni u zapadnom svijetu, ali se ipak radi s vise ukusa i mjere i nesto rjedje nego u Hrvatskoj.

Strah HDZ da bi mogao zestoko izgubiti lokalne izbore, cime bi se i sigurnost pobjede njihovog predsjednickog kandidata na izborima (vjerojatno u lipnju), rezultira panikom ne toliko zbog gubljenja politicke vlasti, koliko zbog straha da bi nenadane revizije i lov na privredne kriminalce zaustavilo zahuktalo preuzimanje ukupne gospodarske moci.

Ne shvacajuci da upravo u prekrajanju izbornih jedinica lezi kljucna opasnost za uspjeh opozicije na lokalnim izborima (jer da to nije vazno ne bi ih HDZ prekrajao) opozicijske stranke bauljaju u predizbornoj kampanji od jednih do drugih stvarajuci vece ili manje koalicije, pljuckajuci jedni po drugima i tresuci se od straha da ne preuzmu vlast. Umjesto da polariziraju biracko tijelo na nacin da mora odluciti zeli li za HDZ ili za one druge (a ti drugi su ujedinjeni u jedan jak blok) ona otvoreno nudi HDZ mogucnost da sa relativnom vecinom od 30 do 35 posto (sto objektivno uz sve pripreme moze postici!) koalira s kim hoce i zadrzi vlast koliko treba. Umjesto da HSS i HSLS ukljuce i SDP u podjelu potencijalne vlasti oni ostavljaju 'racanovce' onako kako je on ostvio Degenove i Bebiceve ljevicare. Na suhom!

I tu je vjerojatno kljucna greska. Nece izbore rjesavati ni Tomciceva ni Pankreticeva popularnost, Racanova stalozenost ni Svarcov ekstremizam. Izbore ce rjesavati umirovljenici na ciju stranku je prava navala potencijalnih koalicijskih partnera. Njih 900 tisuca (s uzdrzavanim clanovima obitelji i oko 1.5 milijuna) predstavlja, uz studente, nezaposlene, majke bez naknade i one sa smanjenom naknadom, zene pred kojima stoje brojne zabrane, djeca bez perspektive. To su oni koji se sjecaju da su se u ratno vrijeme hranili za 50 DEM mjesecno, a da im sada za istu hranu treba 500 DEM mjescno, oni koji su nekada isli na ljetovanja i zimovanja, a sada ne idu nikuda, oni kojima je obitelj bila cijela, a sada nedostaju ocevi, braca ili sinovi, oni koji su bili branitelji, a sada su invalidi ili nezaposleni.

Svi oni cine masu kojoj se jos uvijek nitko posebno ne obraca. Okupirani stalnim medjusobnim nadmetanjima stranacki prvaci kao da zaboravljaju da se umirovljenike ne moze peti put kupiti za 100 kuna povecanja, da ni beskrajno rasparcavanje zemlje u sve manje i manje izborne jedinice (Hrvatska ima vise od 120 gradova i preko 400 opcina sto vise lici na Kinu nego na zemlju sa cetiri milijuna stanovnika) nece pomoci da netko pomisli da mu je zbog toga standard visi a buducnosti izvjesnija.

Stranka koja to prva shvati dobit ce glasove. A nakon toga ni 700 puta 'Franjo' na listicima nece pomoci.