Pljuckanje po Georgu Sorosu postalo je u Hrvatskoj znak prestiza. Nema drzavne novine koja se nije iskazala komentarom, a s posebnom se paznjom sakupljaju isjecci iz stranih novina u kojima se napada Soros. Koje jesu da jesu, dobre su, ako prikazuju Sorosa kao modernog monstruma, covjeka koji je uzdrmao pola svijeta svojim burzovnim spekulacijama, koji pomaze razvoj i sirenje narkomanije, pati od beskrajnog egocentrizma, usporedjuje se s Bogom, i iz puke dosade rusi rezime po Istocnoj Evropi.

No, u svemu tome najzanimljiviji je bio napad The Sunday Telegrapha koji je s velikim sladostrascem citiran po ovdasnjim tiskovinama: "George Soros je izjavio da su kapitalizam i slobodno trziste najvece prijetnje napretku planeta. covjek koji je unistio drzavni tecajni mehanizam, sada kao da je odlucan u tome da odbaci ono sto je iskoristio da dodje do svojih milijardi".

Govoreci da je svojim tekstom u Atlantic Monthly Soros najavio preobracenje ravno onom od Savla do svetog Pavla Britanci, i Amerikanci se pitaju sto je tom covjeku da napada upravo onaj sistem u kojem se sam obogatio.

Bez zelje da tumacim Soroseve nakane, ostaje cinjenica da svaki covjek, a osobito netko tako bogat (Kada sam shvatio da imam toliko novaca da ga nikada necu moci potrositi, odlucio sam pomoci ostvarenju ideje otvorenog drustva), moze, ukoliko je dovoljno pametan, sagledati nacin na koji je dosao do svog bogatstva. Soros je igrao po pravilima lasseiz faierea, iskoristio je prednosti koje su rijetko kome dostupne - talent, koji u nekom drugom drustvu sigurno ne bi mogao doci do izrazaja, i hrabrost (ili ludost) koju vecina sigurno nema. Soros je svoje bogatstvo stekao u nemilosrdnom drustvenom sistemu u kojem se ljudi raspoznaju po onome sto imaju, u kojem se beskucnici mjere u milijunima, u kojima silna sredstva za socijalnu pomoc ostaju kap u moru potreba, u kojem se s jedne strane razbacuje, dok na drugom kraju svijeta umiru od gladi. Oni koji u tom drustvu imaju sve, lako ce reci da je ono najbolje od svih, kao sto i Valentic, sjedeci u velikom uredu u Zagrepcanki, moze govoriti o tome kako je poduzetnistvo maltene genetski kodirano i kako neki za to imaju smisla, a neki nemaju. Koga moze zavarati prica o zemljama koje svima daju sansu, kada je na ulicama njihovih metropola jasno da se oni koji nemaju nista bore za prezivljavanje, a oni u sredini se nadaju da ce mozda prijeci malo gore i strahuju da ne odu malo dolje. I jedini je Sorosev stvarni grijeh sto se na kapitalizam okomio iz bogatstva. Da je siromah, bio bi anarhist, neprijatelj, ovako ima moc kojom plasi druge bogatase koji se boje da njegova kritika kapitalizma ne postane zarazna.

Naravno, Soroseva ideja o pomaganju stvaranja otvorenih drustava sirom svijeta moze biti i drugacije motivirana. Moze doista znaciti da covjek paklenog uma mrzi, iz samo njemu znanih razloga, Lukasenka, Milosevica, Tudjmana, Meciara i iz puke pakosti ulaze milijune dolara u stampanje novina i knjiga, usavrsavanje lijecnika, opremanje skola i vrtica. Mozda doista didakticke igracke za djecje vrtice nose posebnu, zlu poruku kada njihovu kupnju financira Soros, ali cinjenica je da covjek trosi svoje pare, za razliku od navedene gospode koja, pothranjujuci price o zapadnom svijetu (puno manje rade na tome da se do njega stigne), trose tudj novac, novac svojih sunarodnjaka koji uzimaju prema vlastitim potrebama i za njega daju ono sto im padne na pamet. Mozda je doista Soroseva vizija sretnijeg drustva moralno neprihvatljiva i potencijalno beskrajno opasna, ali dopustimo da svatko ima svoja zadovoljstva. Netko aukcije, na kojima kupi sitan novac iz dzepova poreznih obveznika, a netko novine, kompjutore, stipendije, igracke koje poklanja naokolo bez posebnih uvjeta. Tko hoce - moze, tko nece - ne mora uzeti nista od toga.

Pa u cemu je onda problem? E, on je odlicno vidljiv iz Predsjednikova govora o stanju nacije. Problem je u tome sto igracka razvija mastu, sto kompjutor moze znaciti i Internet, sto novine mogu napisati i izvan okvira u koje Tudjman pokusava uklopiti svoju drzavu i naciju. Da nema vanjskih donatora, bilo bi puno teze objaviti da su porezi odvratno visoki, da je nezaposlenost od 18 posto u ovako maloj zemlji zastrasujuca, da je kuna precijenjena, da je pretvorba bila neuspjesna. Ostalo bi samo "ubrzanje rasta gospodarstva", "48,9 kilometara autocesta i poluautocesta, intenzivan razvoj komunikacijske infrastrukture", "rast inozemnih investicija", "uspjesno nastavljen proces privatizacije", "ozbiljene drzave socijalne pravde", "brzi rast mirovina od placa", "obnova znanstvenog kapitala", "poticanje stvaralastva pisaca i glazbenika drzavnim i drugim odlicjima", "zivost izdavacke djelatnosti".

U toj idili posebnu paznju treba posvetiti donosenju Zakona o sportu, bez kojeg je nezamisliv put u Europu i onako usput, vratiti zene u srednji vijek ogranicenjem prava na pobacaj i iskljuciti ih iz bilo kakve Evrope!

U grozomorno dugom tekstu, prepunom suvisnih podataka o rastu i padu kamatnih stopa, broju telefonskih prikljucaka, kreditnom rejtingu Hrvatske i besprijekornom modelu privatizacije hrvatskog zdravstva, za sto je dobiveno posebno priznanje, ni rijeci nije bilo o 800.000 umirovljenika od kojih najveci dio ne moze zivjeti od mirovine, o gotovo tristo tisuca nezaposlenih, o ekstremnom raslojavanju drustva, o zastiti prisvojene imovine naoruzanim "sokolima" i ostalim novoizumljenim zastitarima, o bespravnom razdavanju imovine srpskih gradjana (koji su olako i siroke ruke proglaseni optantima i, siroko im polje, kad su sami tako izabrali), o diskriminaciji prilikom otkupa stanova, o kuknjavi izdavaca i kulturnih radnika koji ne mogu zivjeti od odlicja, o strahu od policije, o neopravdanom progonu novinara, o hajci na predsjednika Vrhovnog suda. Predsjednik se ni rjecju nije osvrnuo na zakidanje prava zenama rodiljama koje su svedene na 1540 kuna porodiljskog nakon, na sve cesce slucajeve cedomorstava, koja pune crne kronike, a posljedica su nagomilanih psiho-socijalnih problema u drustvu, na pohlepno grabljenje iz dzepova gradjana kroz bezbroj varijanti doprinosa, poreza i pristojbi.

On se u svom inaugurativnom predizbornom obracanju naciji oglusio na sva upozorenja o kriminalu, nedostatku pravne drzave, krivoj distribuciji u gospodarstvu, krizu morala koju je donio novi poredak stvarajuci preko noci beskrupulozno obogacene ljude. Za njega postoji samo jedna Hrvatska - ona koju on vidi i o kojoj njegovi vjerni savjetnici prikupljaju vesele podatke. Hrvatska, idilicna zemljica bez ikakve veze sa svim omrazenim susjedima i daleko od svake, fuj!, integracije, s ljupkom HDZ strankom na vlasti koja benevolentno pruza ruku jos nekima, kako bi zajednicko kolo bilo raznolikije, i s njim i poslije njega. Predsjednik vjerojatno voli Gloriju. U njoj su poslikane mlade Hrvatice ispred svojih kabrioleta, mladi Hrvati ispred svojih dvoraca, uspjesni ljudi pred luksuznim izlozima, u egzoticnim restoranima. U njoj se govori samo o Bobanima, Todoricima, Gucicima, Sovagovicima, Glumicicima... Ima li blistavije ilustracije idile u kojoj zivi predsjednicka obitelj od objasnjenja Nevenke Tudjman na upit odvjetnice Alaburic o tome kako je dosla do poslovnog prostora u zgradi Ministarstva obrane. "Svatko je mogao vidjeti da je prostor prazan. Ja sam vidjela, usla u Ministarstvo obrane, upitala za prostor i eto, dobila odobrenje o njemu" , kaze otprilike Seka. Pa ima li sto jednostavnije? Nema. Prostor je ponovo prazan, pokusajte, udjite i eto vas van prije nego li unutra. S rjesenjem? Sumnjam.

Predsjednik, cija je cijela obitelj bila tako sretne ruke, ciji su poznanici i prijatelji takodjer lijepo skuceni, vjerojatno misli da svaciji unuci imaju banke, sinovi kavane, kceri ducane, supruge luksuzne urede za bavljenje humanitarnim radom. Za razliku od Sorosa, kojem je bogatstvo mozda otvorilo oci (ili ga je zapekla savjest, ili bi volio da su neke stvari drugacije), Predsjedniku Hrvatske kao da je zatvorilo. Ni u svom obracanju naciji nije zelio priznati stvarnost. Ona je, po njemu, samo dobra i moze biti samo jos bolja.