Krajem 70-ih, nakon pojave punka, neki su mi prijatelji predlozili da pjevam u njihovom punk-rock bandu, sto sam ja, iako nisam znao pjevati, odmah prihvatio. To je izgledalo zabavno. Band se zvao Pop Rivits. S njima sam snimio nekoliko ploca i bio na par turneja po Njemackoj. Band je trajao od 1977. do '80., no vec '78. sam shvatio da me punk-rock, barem ono u sto se izrodio, vise ne zanima. Sve je to postala moda, trend, uniforme, obojena kosa, zapravo, vrlo predvidivo i dosadno. Mi nikad nismo nosili ono sto se smatralo punk odjecom, niti smo se ponasali na njihov nacin, pa nas trendovski punkeri nisu voljeli. Kako se stvar oko punka izlizala, mi smo odlucili napraviti r'n'r band. To nam se cinilo najispravnije, jer r'n'r je imao onu uzbudljivost koju smo na pocetku nasli kod punka. Tada sam odlucio nauciti svirati gitaru. Cijela glazba, stil i image r'n'r-a bili su nam dragi. Prozvali smo se The Milkshakes, i naravno, nakon sto smo izdali prvi album, opet nas u Britaniji nitko nije volio. No, ostala nam je Njemacka, koja nas je uvijek izvlacila. S Milkshakes sam snimao ploce jednu za drugom i mnogo pio. Ljudi su nas i dalje mrzili, jer smo se trudili biti nekomercijalni. Nakon cetiri godine, tom bendu je dosao kraj. Jedna od postava je bila s Bruceom i Johnnyjem, sto je zapravo bio kostur svih mojih kasnijih bandova.

Sa Bruceom i Johnnyjem sam osnovao Thee Mighty Caesars. Opet nas nitko nije volio, cak niti ljubitelji Milkshakesa, koji su tvrdili da smo losiji. No, mislim da smo bili puno bolji, jer smo bili divljiji, zesci i neobuzdaniji. Caesars su zapravo bili najblizi punk-rocku, iako smo svirali r'n'r i rhythm'n'blues. Snimili smo sedam, osam albuma koji se nisu prodavali. Promijenili smo i postavu, ali to nakon nekog vremena nije funkcioniralo, pa sam opet s Bruceom i Johnnyjem pokrenuo novi band, a to su Thee Headcoats koji su se odrzali do danas.

Sviramo uglavnom one koje uvijek znamo. Dakle, to je vise tradicija, nego odluka. Mi ne vjezbamo, barem ne redovito ili cesto. Ponekad cvrsto odlucimo uvjezbati cijeli nastup, ali obavezno na to zaboravimo i nista ne uvjezbamo, nego sve radimo po starom. Trudit cemo se zapamtiti ovaj puta, jer se spremamo na americku turneju. Postoji jako puno pjesama koje sam snimio s nekim od bandova, a koje nisam nikad izveo uzivo. Naime, prije snimanja ploce, uglavnom napisem pjesme, pozovem ovu dvojicu, objasnim im o cemu je rijec, pa onda snimimo pjesme, sto je cesto zadnji put da ih uopce cujem. Jednostavno ih odlozim u kantu za smece.

Nekoliko ih zivotari, ali su oni, kao i mi, potpuno zapostavljeni i ignorirani od strane britanskog rock tiska i medija. Oni se jednostavno prave da mi ne postojimo. Ima nekoliko garaznih bandova koji su stvarno dobri, no mi smo najpoznatiji. Recimo, mi nemamo problema u Americi ili Evropi, gdje ljudi vole ono sto radimo i znaju tko smo. Ali u Britaniji se rock tisak pravi da mi cak ne radimo ono sto radimo. Kad su u stanju ne priznati ono sto su Thee Headcoats dosad napravili, kako bi priznali stvaralastvo izvodjaca koji nisu ni priblizno toliko napravili.

Dio ploca sam objavio na vlastitoj etiketi Hangman. Za ostalo nas ljudi kontaktiraju. Mi ne pokusavamo traziti izdavace, a ni nastupe. Ljudi nas jednostavno pitaju.

Neki nam placaju, a neki ne. Neki izdavaci placaju bolje od drugih. No, govorimo o albumima koji izlaze u najvise 3000 primjeraka i singlovima u tirazama do 1000 komada. Barem nam tako kazu.

Niti jedan moj band nije koristio producente. Uglavnom smo snimali u podrumu, garazi ili mojoj kuhinji i zato sve zvuci kao smece. No, sve je vrlo jednostavno, koristim minimalno opreme i vrlo jednostavne metode snimanja. Glas i gitaru snimam preko malog pojacala i dva mikrofona, bubnjeve preko jednog mikrofona koji koristim i za bas gitaru. Posve bazicno.

Knights of Baskervilles i In Tweed We Trust. Potonju smo snimili u osamkanalnom studiju, pa se zato pomalo razlikuje u zvuku. Zapravo, zadnja su dva albuma tehnicki najkvalitetnije snimke koje smo napravili. To su nam vjerojatno i najbolje ploce dosad, osobito sto pokrivaju sve aspekte naseg djelovanja. Na njima se nalaze neke ozbiljne pjesme koje sam napisao potaknut vlastitim iskustvima, a naravno ima i nekoliko zabavnih, trivijalnih pjesmica.

Mislim da su poruke u pjesmama najcesce suvisne, ali ih volim ubaciti, ako nista drugo, za vlastito veselje. Jedna od najvaznijih stvari u glazbi mi je humor. To je nesto sto imaju Bo Diddley ili Downliner Sect, a vecina drugih izvodjaca ne unosi u glazbu. Volim pisati saljive, neozbiljne i smijesne pjesme. Neke od ozbiljnijih pjesama su bliske onome sto radim u poeziji, a to je trazenje i upoznavanje sebe.

Definitivno, ali nije mi mrska niti ideja eksperimentalne glazbe. Npr. oni Neubauten. Svidja mi se ideja koristenja elektricne busilice u glazbi i slicno. Mogu razumjeti tako nesto, iako takvu glazbu ne slusam. Zapravo nisam ih nikad slusao, ali mi se svidjaju njihove ideje. Mislim da je glazba koju mi radimo subverzivna i prava nezavisna glazba danasnjice. Vecina nazovi nezavisnih bandova se zapravo nada kako ce uskoro postati velike pop zvijezde. To je dosadno, jer me ne zanima necije poziranje i hvalisanje. Ne kazem da se dobra glazba ne moze izvoditi na stadionima i u velikim dvoranama, ali cini se da ne valja kad ti je to osnovni cilj. Razgovarao sam s puno ljudi iz businessa, iz velikih izdavackih kuca i zakljucak je da ljudi vise vole nekog izdavaca ako ga guraju diskografska kuca i mediji, ako je popularan. Dakle, ako nesto nije popularno, niti tisak, niti kompanija to nece pomagati, a onda to nitko nece slusati. Nikog zapravo ne zanima sama glazba. Sto vise ljudi smatra da je nesto impresivno, to je ta stvar impresivnija. To ne ovisi niti o ukusu, niti o tome da li ta glazba ista vrijedi, nego o tome koliko je komercijalna. Ako bolje pogledas, to bas i nije jako inteligentan nacin razmisljanja.

Ako marljivo radis i sviras od srca, onda ce to biti za publiku, mislim na one koje tako nesto stvarno zanima. Vecina ljudi uopce ne uzima glazbu ozbiljno. Njih uopce ne zanima kako nesto zvuci, vecinu izvodjaca ne zanima zvuk, nego cinjenica da li ce njihovu glazbu pustati na radiju. Smatram da je nasa glazba vrlo pogodna za radio, ali neki ljudi su odlucili da nije lijepa, da nije pristojna. A ja bas mislim da je nasa glazba bolja od njihove.

Kompromis moze biti sjajan. cim sviras u bandu, to znaci da moras raditi kompromise. Sto opet ne znaci da trebas svirati komercijalno smece. Ja od ovoga zivim tek zadnjih nekoliko godina. Prije toga sam godinama bio nezaposlen.

Pocet cu svirati funk. Volio bih da Thee Headcoats potpisu za ogromnu izdavacku kompaniju, da dobijemo enormnu svotu novaca za snimanje ploce i videa, koje bi sami snimili za nekoliko stotina funti, a razliku zadrzali. Volio bih da nam netko plati puno novaca za ono sto volimo raditi. To zapravo nije plan, nego san. Vjerojatnije je da cemo nastaviti svirati nas bezvezni r'n'r, bili siromasni ili bogati. Nemamo odredjenih planova. Imamo nekoliko pjesama koje cekaju. Nitko od nas bas nema novaca, pa bi bilo lijepo da u buducnosti nesto zaradimo. Bruce i ja sviramo zajedno skoro 20 godina i cini mi se da smo zavrijedili nagradu. No, to nije vazno.

Radite ono sto zelite, na svoj nacin. Pokusajte ne jesti komercijalnu hranu, ne piti komercijalna pica, ne slusati komercijalnu glazbu i ne imati komercijalnu curu ili momka. Klonite se komercijalnih stvari...