METAZIN ZA POLITIKU I KULTURU CIVILNOG DRUSTVA
Zasto Hrvatska| okrece glavu | od Druge Srbije ?
| |
Citat B92:
"Demonstrante treba podrzati iz vise razloga, a osnovni je taj sto se borci za demokratiju u Srbiji ne bore samo za sebe, vec i za sve ljude u susednim drzavama koji 'pate od neslobode pod diktatorskom vlascu'. Mislim narocito na susednu Hrvatsku, pise Lang, gde vlada diktatura sa nacionalistickim tradicijom, koja je po sebi neprijatelj demokratije i gradjanskih sloboda. Ukoliko pobedi demokratija u Srbiji, 'taj primer bi mogao postati zarazan i prosiriti se kao plima', zakljucuje bivsi francuski ministar kulture
u pismu za Nasu Borbu."
lead Ono sto se dogadja u Beogradu zapravo je sve ono sto se NIJE DOGODILO i sto se ne dogadja u Zagrebu, i samo je svijest o tome ne-dogadjanju faktor hrvatskog dezinteresa za beogradske demonstracije. One su naime zrcalna, izvrnuta slika politickog stanja stvari u Hrvatskoj, a da pri tome ne moramo pretpostaviti nikakve stvarne dodire, a "nekmoli" zavjere! |
 |
Zacudni nedostatak interesa za "beogradska dogadjanja" u Hrvatskoj prvi put je apostrofiran nedavno u Globusovoj kolumni Mirjane Kasapovic. Opomenuvsi da takvo drzanje nije dobar stav, jer da od ishoda tih dogadjaja ovise i neki vazni strateski interesi Hrvatske, kolumna daje sinopticko - komparativni pregled ondasnjih i sadasnjih previranja u Beogradu, i tako daje osnovni ton i sadrzaj svih malobrojnih priloga koji su dosada uslijedili o toj temi: kontinuitet osoba, pragmaticki politicki obrat iznudjen pritiskom izvana, ali ne i sadrzajni prevrat u velikosrpskoj ideologiji. Tako zajednicki i vise-manje eksplicitan moment hrvatskih promisljanja na tu temu jest teza o politickoj, nadasve moralnoj nevjerodostojnosti ljudi i proklamacija vidjenih na beogradskim demonstracijama. U verziji Radija 101 ta skepsa zvuci, zna se, radikalnije, kao indolentni dezinteres: "Oni koji tamo demonstriraju danas su ..."!
![[slika: beogradske demonstrantkinje]](bgcure.jpg)
Ta opca moralna odbojnost i dezinteres u Hrvatskoj spram "druge Srbije" ima sve znacajke blokade pred ucinkom vlastite crno-magijske intervencije, znacajke nevjerice pred onim sto smo zeljeli (i fantazirali) da se dogodi: naime da zlocinca kad-tad sustigne njegov vlastiti zlocin, ono isto sto je pocinio drugima. No ipak, taj opci populisticki ton sto ga dijeli ne samo "puk" vec i "stalis" kolumnista, analiticara i inih djelatnika hrvatskih medija kao da je pokvaren nekom cudnom autoblokadom koja sprecava da Hrvatska odgovori najordinarnijim, karnevalskim veseljem nad dogadjajima u Srbiji! Hrvatska na urusavanje svoje Bastilje reagira presucivanjem, dezinteresom, ignorancijom, okretanjem glave.No nevolje s takvim strategijama "uljudbenog" presucivanja - sto god bili njihovi motivi i mehanizmi - ne lezi toliko u opscenosti provincijalnog hrvatskog kulturno-povijesnog samorazumijevanja (Mi smo miteleuropa), koliko u cinjenici da je grda usporedba onog najuzvisenijeg i najautenticnijeg hrvatskog dogadjaja od priznanja samostalnosti Republike Hrvatske naovamo - prosvjeda u korist Radija 101 na Trgu izgubljene Republika - s najgorim dijelom srpskog, naime njegovom "jugo-komunistickom" biti, dosla s najvise razine drzavotvorne ideologije in praxi. Tako je ono najautenticnije hrvatsko, ono fino, uljudjeno i gradjansko (cit. J. Celan, cf. Z. Tomac), dospjelo u nemoguc procjep izmedju nezasluzene objede od samog Predsjednika drzave da je nositelj "jugokomunisticke zavjere", s jedne strane, i nemoci, s druge strane, da prokaze teatar najnovije srpske lazi koja se svakodnevno - putem CNN-a, Voice of America, Radio Free Europe, Interneta - odvija na ocaranje cijelog svijeta politickim sarmom i duhovitoscu "druge Srbije". (Tako Jacques Lang, prema istom izvoru, obecaje Srbima da su se tim demonstracijama iskupili vise nego sto ih je Milosevic do sada uspio kompromitirati!)
Tezina tog procjepa je utoliko veca sto u hrvatskoj uobrazilji taj ocarani svijet sasvim tocno zna tko su predvodnici tog novog srpskog vala i kakav je njihov politicki i moralni kredibilitet. Svi naime znaju sto su takoreci do jucer govorili i radili svi ti srpski opozicionari.
No hrvatska rezignacija u toj dvostrukoj nemoci ne tice se toliko te beogradske "kradje showa". A da je doista u pitanju nesto takvo kao show dogadjanja demokracije, vidljivo je iz obilne eksploatacije "pokradenih oznacitelja", citata bez copyrighta, pomocu kojih se demonstracije, barem u svom najinteligentnijem dijelu, odvijaju kao niz performansa i daju prepoznati da ta masa u svom najvecem dijelu nije i ne moze biti istovjetna s ruljom jogurt-revolucije i mitinga istine.No sutnja, ignoriranje ili dezinteres u Hrvatskoj povodom beogradskih demonstracija postali su manifestni upravo preko onog drugog izvora frustracije, preko unutrasnjih kanala otvorenih objedama o "jugokomunistickoj zavjeri" i "jogurt-revoluciji".
Da, Kafka mora da je bio srpski pisac: "Netko mora da je potvorio" ... dobre Hrvate da su jugokomunisti!
Taj nestvarni, ali jos uvijek posve ucinkoviti mehanizam blokade politickog protivnika u Hrvatskoj pokazao se u slucaju "zagrebackih dogadjanja" u svojoj najsublimnijoj formi autocenzure i autoblokade. Vinovnici "dogadjanja R101" odmah su priznali da su krivci, makar i nevino optuzeni, i poduzeli su sve da se pokupe s politicke scene odustajuci pri tome cak i od svojih kuraznih, legitimnih zahtjeva za medijskim prosirenjem i ojacanjem. Ono sto ih je nosilo - tako se barem da zakljuciti iz njihova samotumacenja - jest 25-godisnjica hrvatskog proljeca i uzdanje da ce i On, kao tadasnji hrvatski proljecar i danasnji mudri drzavnik, shvatiti da je odlutao, da pripada njima i da ce konacno doci k sebi!
Tako su zagrebacka dogadjanja poprimila znacaj borbe za Predsjednika. Mi smo Njegovi, on je Nas! Utoliko je spoj politicke opozicije s navodno apoliticnim malim radijom one noci ispao spletom visestrukih i visesmjernih nesporazuma. Otud nije tesko uvidjeti da kakav god bio demokratski i moralni habitus glavnih aktera politickih demonstracija u Beogradu, mora se uvidjeti jedno: na krajnje politicko ponizenje oni reagiraju preostalim sredstvima politickog djelovanja (strajk gladju, poziv na demonstracije), oni demonstriraju ta sredstva. Otud je, nadalje, jasno da je ono sto se dogadja u Beogradu zapravo sve ono sto se NIJE DOGODILO i sto se ne dogadja u Zagrebu, i samo je svijest o tome ne-dogadjanju faktor hrvatskog dezinteresa za beogradske demonstracije. One su naime zrcalna, izvrnuta slika politickog stanja stvari u Hrvatskoj, a da pri tome ne moramo pretpostaviti nikakve stvarne dodire, a nekmoli zavjere. I samo svijest o takvoj negativnoj podudarnosti moze biti ona pozadina koja daje konzistentnost i smisao naoko apsurdnoj tezi Predsjednika drzave o "jugokomunistickoj zavjeri", izrecenoj i prenesenoj jos prije povratka u zemlju.
Naime, ta bi izjava ostala koliko manifestno glupom toliko opakom kad bi ciljala na ono sto se u Hrvatskoj od 1991. do 21. prosinca 1996. sluzbeno i nesluzbeno, u Dvorima ili na partijsko-drzavnim dernecima, nazivalo "jugo-" odnosno "srbo-komunistickim" : spregu veliko-srpskih sovinista, srpske komunisticke partije i titoisticke kamarile u bivsoj JNA. Ta izjava od danas, s nadnevkom "zagrebackih dogadjanja" a na godisnjicu hrvatskog proljeca 1971., ako nije simptom posvemasnje politicke demencije, moze ciljati jos samo i jedino na spregu "sila" novo-jugoslavenskih pokreta koji "guraju Hrvatsku u neke tamo balkanske saveze"!
Samo u tome moze biti sadrzana sva tajna povlacenja Radija 101 od svakih politickih konotacija "neocekivane" plebisticarne podrske svojim tako malim privatnim interesima. Ta "tajna" ne lezi u strahu od fantazmagorijske optuzbe za jugokomunisticku zavjeru ("Ta, mi smo Mu prvi dali mogucnost da se obrati svojim buducim biracima!"), vec od stvarno moguce vremenske i kauzalne paralele s antirezimskim demonstracijama u Beogradu: one su tamo otpocele prije skupa u Zagrebu, one imaju iste politicke povode - kradja odnosno nepriznavanja izbornih rezultata - a pocivaju i na jos uvijek visokom stupnju podudarnsti politickih i drustvenih procesima. Na toj se pozadini Beogradske demonstracije protiv "kradje glasova", t.j. krivotvorenja izbornih rezultata, pokazuju kao MISSING LINK hrvatske politicke stvarnosti komprimirane u tzv. "zagrebackoj krizi", i otuda one su dovoljan razlog da opoziciona politicka i intelektualna elita u Hrvatskoj javno suti o svojoj odgovornosti za politicko necinjenje u situaciji kad joj se drustveni savezi nude na tacni: prosvjeta, znanost, javne sluzbe, zeljeznicari ...
Sto se pak tice hrvatske zavisti na paznji koju demonstracije u Beogradu uzivaju u svjetskim medijima kao i pitanja njihove svjetsko-povijesne ili pak samo realno-politicke vrijednosti s obzirom na spektakularnu medijsku zastupljenost, napose na najgledanijoj svjetskoj tv-stanici, CNN-u, nju je uspjela nadmasiti jedna jedina, prema razmjerima gibanja masa u Beogradu posve neugledna vijest od 16. 12.: naime da je opcinski sud iz Smederevske Palanke odlucio preispitati rezultate svojih lokalnih izbora. Time Smederevska Palanka nije samo postala "pojam" u glavama informacijskih konzumenata od Iowe preko Zapresica do Kigalija, vec je premasila po "svjetskom znacenju" i sam politicki reality art performance u Beogradu.Naime vijest o Smederevskoj Palanci - kakav god bio njezin status: istina, patka ili i jedno i drugo, t.j. Milosevicevo obecanje da ce "kazniti sve one koji krse zakon o izborima" (obecanje studentskoj delegaciji!) - oznacio je onaj trenutak u kojem gibanje masa po Beogradu vise ne moze ostati "setnja do zaborava" ili performativni teatar politickog i moralnog pranja elite srpskog nacionalizma, sovinizma i "cetnika-pocetnika".
Slucaj Smederevske Palanke daje tim artisticki naspikanim, "veselim" demonstracijama u Beogradu onu realnu dimenziju koja se otvara samo u situacijama kad se jedno ocekivanje poput opozicijske fantazije vlasti pocne ostvarivati - uz nevjericu svojih vlastitih aktera.
Poznato je da je toj zelji opozicije doskocio Milosevic predlazuci, nakon "neozbiljnog pisma" State Departmentu, medjunarodnu arbitrazu o spornoj stvari, sto su vodje opozicije sa svoje strane prvo odbile pa onda jedva prihvatile. Postoji dakle bojazan da Milosevic ispadne krivo optuzen za lopovluk, a "ceo svet" zna da je lopov. Kako da prokazes lopova kad svi znaju da krade?!
Zato je Smederevska Palanka Milosevicev minhauzenovski izum, njegovo pomagalo da pred ocima svih, dakle na najbezobrazniji nacin, postane ako ne najveci demokrat (a to on sigurno ne moze smatrati najvecom politickom vrlinom), onda svakako najvisi jamac one zakonitosti koja cini sam uvjet odvijanja demokracije - postivanje zakona i postenje!U toj novoj igri ozbiljnost njegovih nakana ne jamce nikakvi sadrzajni argumenti koji bi se ticali demokracije ili demokratskih uvjerenja, vec sam cin kaznjavanja prekrsitelja zakon o demokraciji koji su sami, po definiciji, onkraj demokracije.
Prema tome, Milosevic moze zivjeti i s demokracijom, pod uvjetom da on bude njezin jamac! Samo to je njegov uvjet postajanja "demokratom" i samo to je mjesto za koje i oko kojeg ce se odvijati stvarne politicke borbe u Srbiji. Ona se ocito nalazi pred nemogucim politickim izborom u kojem mora povuci krivi potez: ili zivot s "demokratiziranim" diktatorom uz odgodu demokracije na neodredjeno vrijeme ili predsjednicki regicid s perspektivom restauracije monarhije, s kojom opozicija ocito jos uvijek spekulira ne bi li utekla od politicke stvarnosti. Sto se pak tice hrvatskih paralela u perspektivi, Hrvatska nema pretendenta na povrat prijestolja te joj preostaju samo ustavne promjene, kako su vec najavljene. Kako prva ispitivanja Radija 101 sugeriraju, "gradec" je vec prihvatilo demokratizaciju diktatora.
"Kradja demokratskog showa" kao sljedeca nadeljevanka sapunske demokracije u Hrvatskoj vec je dakle snimljena. Ali oporba vec sad moze biti sigurna da njezina borba za bolju i demokraticniju Hrvatsku nije bila uzaludna - demokracija dolazi i sama. Treba samo "slusati i vjerovati" u Radio 101.
Kako bilo da bilo, i demokratizacija diktatora je realan pomak k demokraciji.