 |
 |
 |
Interview: Mark Terkessidis, teoreticar
POP i Politika
Razgovarao i snimio: Boris BUDEN
Terkessidisov Kulturkampf govori o svemu onomu o cemu se u nas intelektualno suti, ona zivo misli o problemima koje mi praznoglavo zivimo. U kakvom odnosu stoje danas politika i kultura? Kakva je njihova uloga u tvorbi identiteta? Kako se medjusobno odnose rasizam i kulturni (odnosno nacionalni) identitet? Koju ulogu u tim pitanjima igra suvremena drzava i na kojim nacelima se ona reproducira? Sto je danas lijeva, a sto desna politika i u cemu se primjerice one poklapaju? Gdje je danas teziste najvece drustvene napetosti?, itd.
Neposredan predmet njegove analize jest aktualna njemacka kulturna i politicka scena, od onoga sto govore i pisu danasnji njemacki intelekutalci i politicari do fenomena muzicke subkulture, nazirocka na primjer, ali u kontekstu francuske teorije i njemacke intelektualne tradicije. ()
Terkessidis analizira pojavu koja vec dulje vrijeme bitno obiljezava intelektualnu klimu Njemacke i Zapada opcenito, [posebice kad je rijec o sve izrazenijim desnim tendencijama unutar suvremene intelektualnosti] - premjestanje tezista drustvene napetosti i politickih sukoba u sferu kulture . Danas je kultura, posebice za novu desnicu, najodlucnije popriste politicke borbe. ()
Velika vrijednost Terkessidisove analize je i rusenje iluzija o postojanju nekakve autenticno lijeve, multikulturno orijentirane intelektualne odnosno kulturno-politicke koncepcije. On je jasno pokazao kako se na pitanjima kulture i politike multikulturalizam potpuno priblizio tzv. desnom "etnopluralizmu". Ovo neobicno preklapanje novodesnog i lijevo-liberalnog diskursa moze se shvatiti samo analizom karijere koju pojam kulture stvara od kraja sezdesetih do danas.
Zadaca misljenja, kako ju vidi Terkessidis , ujedno i njegov odgovor na postavljeni problem je: vratiti se na teorijskoj razini jednoj analizi drustvenih odnosa koja se ne bi izgubila na stranputicama bilo moralistickog zanovijetanja, bilo one nezrele "kritike ideologije" koja na staticni nacin tzv. kulturnu nadgradnju izvodi iz tzv. ekonomske baze. Rijec je o tome da se "... procesi koji se naizgled neproblematicno prikazuju u vidu 'borbi u kulturi' iznova dovedu u vezu sa drustvenim, politickim i ekonomskim prilikama, a da se pritom nikako ne narusi autonomija kulture."
Terkessidisova analiza, pojmovi koje rabi, metode i mehanizmi tumacenja kojima se sluzi te naposljetku zakljucci do kojih dolazi bacaju novo svjetlo na veliki dio drustvenih, politickih i posebice kulturnih zbivanja u nas. No najprije nam omogucuju da ono sto se u nas dogodilo i sto se jos uvijek dogadja zamislimo u sasvim drugim pripovijestima. Terkessidis potice misljenje na avanturu i provocira ono najvrijednije u njemu - slobodu . Kroz prizmu njegove analize i o nasoj postojecoj stvarnosti moze se misliti bitno drugacije.
[B.B, Bastard No 5, Arkzin 56, 19.1.1996.]
>Mozemo li govoriti o nekom politickom znacenju POP-a danas i ako da, u kojem smislu?
Spomenut cu jedan dogadjaj koji ce mozda na najbolji nacin pokazati znacenje koje POP ima danas. Njemacki predsjednik Roman Herzog - koji se u Njemackoj razvio u jednu od najvaznijih instanci simbolicke politike: on je primjerice nadlezan za obracanje "narodu" u smislu "Ucvrstimo redove, prestanimo sa zanovijetanjem, prekinimo s blokadama, itd." - dakle taj nas predsjednik nedavno je uprilicio POP for President-dan. Pozvao je dakle jednog dana u vilu Hammerschmidt tri najslavnija imena njemackog POP-a: Petera Maffaya, Nenu ("99 Luftballons" ) i Ricky iz TicTacToe. Zamislite si tu scenu: dostojanstveni njemacki predsjednik, u crnom odijelu, u ukocenoj Njemackoj - u zemlji u kojoj se visoka kultura uvijek ostro suprotstavljala zabavnoj kulturi - uprilicava primanje za tri "bijele vrane" POP-kulture. U vecernjem dnevniku istoga dana mogli smo zatim vidjeti Nenu kako upozorava da se u Njemackoj nesto napokon mora promijeniti. Kod Tonyja Blaira, uostalom, Oasis ulaze i izlaze kako im volja, naglasila je.
Doista, Velika Britanija u tom je pogledu pravi uzor. Ondje se odlicno moze vidjeti kakvu sredisnju ulogu u medjuvremenu igra POP. Ondje se danas u sasvim konkretnom smislu vise novaca zaradjuje s POP-om nego s celikom, a to je jos vaznije u simbolickom smislu. U tradicionalnom industrijskom drustvu upravo je celicana bila sredisnji model. Celicana je u medjuvremenu lanjski snijeg, danasnji model je globalno umrezeno medijsko poduzece. Stoga su medju savjetnicima Tonyja Blaira sef Virgina i "hipi-kapitalist" Richard Branson, ali takodjer i Alan McGee iz bivse independent diskografske kuce Creation . Blair se medjutim obilato sluzi simbolickim fundusom POP-a. Na konvenciju svoje stranke on dolazi uz POP-glazbu, a njegova je mladost veoma vazan element njegova uspjeha. Njegovi govori imaju vise simbolicni nego konkretni karakter. Naprosto, mogli bismo reci da je Tony Blair poput kakvog POPstar-DJ-a na jednom naizgled besadrzajnom demokratskom raveu, u kojem svako plese sam za sebe dok se uloga publike, u cjelini ipak pozitivno nastrojene, sastoji u tome da uspjeli mix na posebno dobrim mjestima podrzi aklamacijom.
> Sto u tom smislu znace priredbe kao sto je Love Parade u Berlinu?
Sve to u Njemackoj na politickoj razini ne funkcionira bez problema. Berlinska Love Parade, na koju u medjuvremenu dolazi oko milijun ljudi, zajedno s onim sto se o toj priredbi u Njemackoj misli, gotovo je postala metafora za opisani drustveni model. Prije svega, Love Parade je definitivno jedna mainstream priredba. Ljudi idu tamo kao sto u Kölnu idu na karneval, naime da bi se zabavljali. Ulice cesto nisu prepune, kao sto se ocekuje, luckastih, otkacenih mladih ljudi, nego gomila zadriglih, trbusastih pivopija. To mediji naravno ne pokazuju. Prosle godine cetiri njemacka TV-programa istodobno su satima izravno prenosila Love Parade. Izvjestavanje je citavo vrijeme pokusavalo sugerirati kako su na ovaj veliki tulum dosli sami otkacenjaci. U stvari, medijski maheri su imali velikih problema da uopce nadju par ljudi koji ne izgledaju potpuno normalno. Kadgod su nasli nekoga tko je imao zaista crvenu kosu odmah su se svi zustro usaltali. Inace su besramno voajeristicki prikazivali cice i guze zgodnih mladih cura. Uz to je dr. Motte , organizator Love Parade, drzao simbolicke govore koji su zvucali kao da ih drzi kakav vodja neke sekte, ili Roman Herzog, kad bi kojim slucajem sve bilo u redu: Mi smo sretni, ovdje smo da bismo slavili nasu glazbu, svi smo mi jedna obitelj, let the sun shine in your heart.
* Anette Weber pokazala je u svom eseju "Rave-Nacija kao minijaturna drzava" (zbirka eseja Mainstream manjina) kako je primjerice Love Parade - kao jedna definitivno hegemonijalna pojava - prisvojila strategije razlikovanja popularne crnacke kulture. Rainald Goetz je u jednom pamfletu u Zeit Magazinu ovako opisao tako nastalu novu zajednicu: njen sadrzaj su mladost, ljepota, zabava, sreca, tajna, ono ocaravajuce, ali takodjer: demokracija - dozivljaj afirmacije. Smisao Love Parade je u tome da "nista i nikoga ne iskljucuje osim samog iskljucivanja."
U slici Love Parade spajaju se reprezentativna otvorenost i ekskluzivnost. "Mi" nikoga ne iskljucujemo, drugi su ti koji zele iskljucivati, drugi su nedemokratski, puristicki, monokulturalni, bez humora, fanaticni - jednom rjecju: fundamentalisti! Nama ne preostaje nista drugo nego da ih iskljucimo prije nego oni to ucine s nama. Mi smo tako nevjerojatno tolerantni, da to, kao sto je u svojoj knjizi Rat civilizacija napisao njemacki politolog Bassam Tibi, granici s "civilizacijskim samoporicanjem". Tko god se usudi kritizirati "nas" lako moze postati izdajicom civilizacije.
Pri svemu tome Love Parade i njeni protagonisti ponasaju se kao da je tu rijec o nekoj priredbi koja je sve prije nego mainstream. U osnovi ponasaju se kao da su nekakva manjina. To mi se uostalom cini kao opca karakteristika danasnjeg mainstreama. Mainstream danas sam sebe inscenira kao manjinu, kao da je disidentski, buntovnicki itd. i istodobno prisvaja oblike simbolickog otpora koje su takve manjine uvele i isprobale. Uzmimo kulturu mladih. Kada su prije dvadesetak godina svojim hedonizmom (zabavom), stilom, (odijevanjem, frizurama) i kolektivnim priredbama (koncertima, festivalima itd) mladi simbolicki protestirali protiv discipliniranog i jednoobraznog svijeta starijih, onda je to definitivno bio oblik otpora. Danas se sve to utopilo u mainstream preiredbe kao sto je Love Parade. Time ne zelim reci da danas nema vise te POP kulture koja bi bila disidentska. Ja jednostavno tvrdim da simbolicki aparat otpora POP-kulture nije po sebi disidentski.
Sve ti postane jasno kako taj mainstream funkcionira kad pogledas kako se o tome pisalo. Ranije ne bi njemacke novine takve fenomen ni stapom dirnule. Danas se u feljtonima stalno pise o tome. Tako je pjesnik Reinald Goetz koji je pocetkom osamdesetih bio sastavni dio subkulture napisao jedan clanak o Love Parade. Na zanimljiv nacin on je tu stilizirao Love Parade u pravu politiku, odnosno njenu politicku srz vidio je u jednoj na samu sebe usmjerenoj, gotovo autisticnoj komponenti dozivljaja srece.
> U cemu je dakle politicko znacenja Love Parade ?
To se vidi u nacinu na koji Goetz zapravo zamislja novo drustvo. Slicno zapravo Tonyju Blairu. Goetzov tekst zestoko se okomio na "staru politiku", a posebice na "kritiku". "Kritiku", dakle kritiku kao takvu on danas vidi kao odvratni scenario sastavljen od "kadra, partije, jasne linije, loseg raspolozenja". To je stara antikomunisticka mrznja u novom pakovanju. Ako nesto zamjeris novoj zajednici koja sama sebe vidi kao totalno demokratsku i otvorenu, dok u stvari djeluje prilicno fasistoidno, onda si zacas proglasen pokvarenim antidemokratom. Svi ljudi koji inzistiraju na tome da rijese neki problem, ali odbijaju da taj problem namigujuci ocima ironiziraju, u osnovi bivaju proglaseni fundamentalistima.
> Sto to znaci konkretno u njemackim ili evropskim politickim prilikama danas? O kakvim politickim tendencijama je tu rijec?
Jasno, Blair i Love Parade, oba fenomenna moramo sagledati u istom kontekstu. A kontekst je sve prije nego demokratski, zar ne. Kada se tocnije pogleda, onda se otkrivaju ostre granice te nove zajednice. De facto, postajemo sve nedemokratskiji. U Njemackoj su prosle godine donijeti zakoni o suzbijanju kriminala i o djelovanju policije. Donosenje takvih zakona bi u osamdesetim dovelo do pravog ustanka. Jedna bivsa liberalna ministrica pravosudja za vrijeme govora protiv novog zakona o prisluskivanju morala je i zbiljski zaplakati. Kako u Njemackoj, tako i u Velikoj Britaniji u medjuvremenu je za sve primatelje socijalne pomoci stupio na snagu zakon o prisilnom radu. Sve vise nadleznosti prelazi na Evropsku zajednicu, sto se slavi kao veliki uspjeh protiv primitivnog nacionalizma, iako tom Evropskom zajednicom ne upravlja parlament nego egzekutiva, naime "Ministarski savjet". A sto se tice nacina na koji se cuvaju granice te Evropske Zajednice - berlinski zid nije bio nista! K tomu dolazi jos i restriktivna politika prema strancima itd. Cim vise se demokracija inscenira, tim je manje ima u stvarnosti. Grupa onih koji jos mogu iskusiti zadovoljstvo i srecu sve je manja.
> Ima li danas u Njemackoj jos napetosti izmedju takozvane elitne i masovne ili POP kulture? Ima li i ta napetost neko politicko odnosno ideolosko znacenje ili pozadinu?
Kao sto sam rekao, u Njemackoj je razlika izmedju elitne i POP-kulture bila uvijek veoma velika. Stoga zastupnici elitne kulture uopce nisu nestali. Jos uvijek postoje oni koji vjeruju da uz pomoc visoke kulture mogu nesto uciniti protiv svijeta koji, kao sto oni tvrde, u POP-u sve vise zaglupljuje. Ipak, u suprotnosti s ranijim vremenima moguce je ustvrditi da takvi napadi dolaze uglavnom u ime neke imaginarne nacionalne kulture koju valja zastititi od takozvanog "McDonaldiziranja". Trenutno ove pozicije ne igraju neku posebnu ulogu, ali to se uvijek moze promijeniti.
Inace, sto je zanimljivije, klasicni feuilleton pokusava prisvojiti podrucje POP-a. Sada se upravo pisu veliki clanci osvjestenja o tome kako je POP danas neka vrsta sudbine postmodernog covjeka. Ili se pak taj POP otvoreno slavi. Ono sto mi je u tome zanimljivo, posebice na feljtonistickom bavljenu fenomenom Love Parade, je izuzetno visok stupanj opcenitosti takvih iskaza. Uvijek se govori ili o fenomenu milijuna ljudi koji POP konzumiraju ili o POP-u opcenito. Pritom se u odnosu prema spomenutim braniteljima visoke kulture nista bitno nije promijenilo, ni glavna referenca - mainstream - ni opcenitost pojma POP-a. Obje pozicije ne razumiju bas nista o POP-u, ne znaju nista o pojedinim djelima, tek neke stvari odbacuju dok druge vide ili kao sudbinu ili ih pak bez razmisljanja slave i uzdizu. U osnovi to upucuje na cinjenicu da je stara opozicija u potpunosti ostala nedirnuta. Clanci o POP-u obicno se utemeljuju upucivanjem na literaturu.
> Da li je tu rijec o nekoj bezizlaznoj pat poziciji u odnosu elitne kulture prema masovnoj?
Zapravo ne. Stanje bi se naime moglo promijeniti. Mnogi casopisi u medjuvremenu izvjestavaju redovito i o bandovima koji su prije vazili kao opskurni. Zbog svih tih razloga stalno raste simbolicki kapital POP-a i moglo bi doci do toga da i pisci feljtona sutra odista nesto razumiju o POP-u.
S druge strane, sa strane masovne kulture dakle, mora se takodjer reci da realisticno promatrano ima sve manje masovne kulture. U osnovi, POP postaje sve vise stvar manjine kao sto je to prije bila visoka kultura. To dolazi i od krajnje pretjeranih cijena CD-a, preko ukidanja stajacih mjesta na nogometnim stadionima u korist puno skupljih sjedecih mjesta, od novog digitalnog Pay-TV, itd. I to se sve odvija pod okolnostima pada kupovne moci. Izgleda dakle kao da novi, tanki srednji sloj prisvaja masovnu kulturu koja pritom istodobno postaje elitna kultura. To bi uostalom moglo dovesti do toga da svi koji se nalaze izvan tog novog centra ostanu uskoro bez ikakve kulture, jer su napokon tradicionalne milje-kulture kao sto su prije bile na primjer radnicke kulture jednostavno pregazene POP kulturom. Tu je medjutim rijec o jednom horor scenariju.
>Kako vidis utjecaj MTV-a? Da li video spotovi posreduju neko politicko ili ideolosko znacenje? Koje?
Duboko sam uvjeren da se ovim oblicima estetskog izrazavanja do sada
posvecivalo premalo pozornosti. Ne mogu se prisjetiti ni da se u okviru
Cultural Studies o tome vodila neka stvarno intenzivna diskusija.
Svijet koji projiciraju MTV ili njemacke glazbene stanice kao sto
je VIVA odgovaraju naravno onoj opisanoj novoj zajednici a la Love
Parade. Posebice vazna u tom kontekstu je slika multikulturnog drustva
koja se tu ocrtava. Dok se na drzavnoj razini represija prema strancima
stalno sve vise poostruje i dok razlicite zajednice stranaca uvijek iznova
bivaju sumnjicene za fundamentalizam, na televiziji se uglavnom uz pomoc
crnaca i azijata inscenira jedan potpuno irealan multikulturalizam. Pritom
su boja koze ili kose oci jedva nesto vise od neke vrste razlike u zivotnom
stilu. To znaci, u crnoj boji koze jednako se dobro moze uzivati kao i u
crvenoj kosi. Stvara se dakle jedna slika multikulturnog drustva koja se
naposljetku brka s realnoscu.
S druge strane, ova zudnja za Drugim nudi naravno mogucnost da se u medijima pojave glasovi koji inace ne bi bili zastupljeni. Jedan primjer koji se cesto ponavlja je HipHop. Tu mogucnost, koja je uvijek i mogucnost POP-a u cjelini, sigurno ne smijemo potcijenjivati. S druge strane, moramo se otvoreno pitati sto se s tim HipHopom tocno zbiva kad ga se prevodi za bijelu publiku.
> Dodirnuli smo problem multikulturalizma. Nije li njemacki magazin Spiegel nedavno u svojoj cover-story proglasio propast ideje multikulturnog drustva?
* Multikulturalizam, kako su ga pocetkom devedesetih godina zastupali primjerice zeleni alternativci Daniel Cohn-Bendit i Thomas Schmid ili lijevo liberalni politolog Claus Leggewie, sastojao se od povezivivanja neoliberalnog obozavanja trzista, konzumistickog uzivanja u razlikama i diskursa kulturnog manjka. Drustvene nejednakosti prevedene su u kulturne razlike. Pritom ni u jednom trenutku nije bilo rijeci o priznavanju razlika po sebi. Priznate su samo one razlike u kojima se moglo uzivati, one razlike koje bi mogle obogatiti vlastitu kulturu. Sve druge kulturne razlike - posebice one koje su se pojavile u sirem okruzju islamske religije - vazile su kao izraz jedne, uskogrudne, potencijalno nasilnicke, "predmoderne" tradicije, koje Zapad mora najprije propustiti kroz svoj normativni kalup kako bi ih napokon pripustio sebi u obliku cisto privatnih kulturnih stilova zivota.
Da, na naslovnici smo vidjeli neku mladu zenu, tamnijeg tena, koja je nabreklih vratnih zila fanaticno mahala nekom crvenom zastavom. Ta zastava, kad se malo bolje pogledalo, bila je turska. Lijevo od nje slika ucenica pokrivenih lica kako citaju Koran. Beskonacni niz klupa nestajao je u bjelini pozadine sugerirajuci nam nesagledivu masovnost pojave. Na desnoj strani zastave slika nozevima naoruzane grupe mladica. Na jednoj zurnalisticki perfidno kondenziranoj slici mogli smo dakle vidjeti na djelu kompletnu hegemonijalnu fantazmu straha kako ju njeguje danasnji Zapad: fanatizam, kriminal, nasilje. Da, Spiegel je ustvrdio da su stranci i Nijemci danas jedni drugima opasno tudji i da je cijela ideja multikulturnog drustva propala.
> Nije li to razlog za veselje njemacke desnice?
Zapravo ne. Protagonisti njemacke nove desnice ili vise ne djeluju provokativno ili su naprosto zanijemili. Njihov nastup je u njemackom drustvu docekivan uvijek s nekom vrstom paradoksalne mjesavine ljutitog odbijanja i potajnog ili implicitnog odobravanja. Danas medjutim ni Jörg Haider vise ne ostavlja dojam da bi htio prekoraciti pravila demokratske igre! Ukratko, cini se da je i nova desnica zakazala. Richard Stöss, strucnjak za desni ekstremizam u Njemackoj nedavno je u berlinskom Tageszeitungu ustvrdio kako su intelektualci nove desnice kao sto su Zitelman ili Weissman definitivno out. I on drzi da nova desnica glede njemackog ujedinjenja nije pruzila nista osim, kako je rekao "bespomocnog mucanja". Zapravo danas mozemo reci da je prevladana i novodesnicarska apartheid-ideja o takozvanom "etnopluralizmu".
> Istices da nova desnica operira danas na razini heterofilije. Nije li to neobicno, covjek bi ocekivao mrznju prema drugome.
Ne, oni vole druge, uostalom, kao i multikulturalisti. Nova desnica se cak i identificira s tim Drugim. Oni imaju sasvim pozitivnu sliku Drugoga, sliku o njihovoj vrijednoj i lijepoj tradiciji, o autoritarnim strukturama o nacinu na koji ti drugi iz treceg svijeta na primjer postupaju sa svojim zenama. To se svidja novoj desnici i oni to duboko cijene. U mnogim stvarima oni bi htjeli biti takvi kao sto je taj drugi. Oni bi htjeli jednako tako tretirati svoje zene kao sto ih tretiraju u patrijarhalnim kulturama i htjeli bi zivjeti u autoritarnom drustvu kao ovi!
> Sto je onda ostalo ako su prevladane obje ideje, i lijeva o tolerantnom multikulturalizmu i desna o autoritarnom "etnopluralizmu"?
Moja je teza da oba koncepta nisu nestala, nego da su se transformirala. Pritom su glavni zahtjevi nove desnice implicitno usli u sluzbenu politiku. Ta sluzbena politika danas na evropskoj razini definira i materijalno osigurava granice "naseg", vlastitog, u odnosu prema Drugomu. S druge strane stanovite slike i ideje multikulturalizma takodjer su postale sastavni dio predodzbe o onom "nasem, o tome sto je vlastito. Rijec je prije svega o metafori izmijesanosti, hibridnosti, na kojoj multikulturalisti grade svoje vizije. Ta predodzba je na razlicite nacine usisala u sebe mnogo toga sto je bilo marginalizirano, tako da se danas multikulturalnost uglavnom unaprijed vec pretpostavlja. Danas se vjeruje da zivimo u stanju jedne postmoderne subjektivnosti koja samu sebe vidi kao globalisticku, otvorenu, konzumisticku, demokratsku, tolerantnu i ironicnu.
> Ako se ne varam, ti govoris o stanovitoj suradnji desnih i lijevih u definiranju danasnje Evrope, gotovo o nekoj vrsti podjele rada izmedju multikulturalisticke ideologije liberalne ljevice i novodesnog "etnopluralizma"!?
Na neki nacin da. Oba se diskursa naime nadopunjuju, premda to svakako nije namjera njihovih protagonista. Ali recimo to ovako: multikulturalizam je formulirao uvjete prihvacanja Drugoga, uvjete unutarnje asimilacije, dok je desni etnopluralizam dao osnove na kojima se organizira obrana prema van. Pritom se oba diskursa na stanoviti nacin identificiraju s Drugim. Oba primjenjuju strategije Drugoga u svrhu reprezentacije vlastitoga i neprestano sugeriraju da im je uglavnom stalo do dobrobiti tog Drugog. Rasizam mozemo prevladati - tako glasi njihova poruka - ako "vi stranci" privatizirate svoje razlike i tako nam omogucite da uzivamo u njima, odnosno, ako cete se drzati sto dalje od nas sa vasim predmodernim nazorima i navikama. Lijevi multikulturalizam i desni "etnopluralizam" u potpunosti su zatvorili polje na kojem se odigrava odnos prema Drugomu.
> Ipak multikulturalisti i novodesnicari ne predstavljaju iste politicke snage.
Rijec je o modelu koji je isti, ali nova desnica i multikulturalisti ne pripadaju istim grupacijama, jedni nisu demokrati, drugi pak stoje na njenim pozicijama. Ali ono sto im je blisko je nacin na koji se odnose prema razlikama.
* Postoje razliciti pristupi multikulturalizmu. Recimo americki ciji je karakter odredjen borbom manjina za priznanje kulturnih razlika. Taj koncept se bitno razlikuje od Njemackog koji se razvija osamdesetih godina kada se promijenila ideja kako zivjeti zajedno sa strancima. Prije toga u prvom planu je bila integracije. Strancima doduse nije omoguceno da dobiju drzavljanstvo, ali im je u najmanju ruku omoguceno da ga jednom steknu. Pomoglo im se da na trzistu radne snage ne potonu do kraja, premda su vec bili dosta duboko. S druge, kulturne strane, prevladavao je model asimilacije. Jos i danas je problem u Njemackoj sagraditi dzamiju. Kao da ce svijet propasti ako se u Njemackoj zacuje glas mujazina s minareta. Sedamdesetih je tako nesto bilo potpuno nezamislivo. Na dnevnom redu je bila integracija i u osnovi sve se te kulturne razlike htjelo zbrisati.
Ideja multikulturalizma nastupa tada pocetkom osamdesetih isprva kao nesto napredno. Shvatilo se da su ti stranci ovdje, da su oni razliciti i da se moramo nauciti zivjeti s njima, da moramo promijeniti pravni okvir za stjecanje drzavljanstva, dakle stvoriti od njih ravnopravne gradjane, itd. S druge strane probija se ideja da promjene na trzistu rada ne donose nista. Strancima se prepusta da se sami izbore za svoju poziciju na trzistu rada u skladu s kapitalistickim zakonitostima koje na tom trzistu vladaju. S druge strane odstupa se od koncepta integracije. Ide se ka priznanju kulturnih razlika i strancima se ostavlja da te svoje kulturne razlike izive.
> A sto je s desnom kritikom multikulturalizma? Desna kulturna kritika mijenja jos krajem sezdesetih kompletnu strategiju. Prihvaca Gramscijevu teoriju kulturne hegemonije i usmjerava se sve vise na kulturna pitanja.
Oni naprosto nisu mogli dalje sa svojim lupetanjem o rasi. Ispostavilo se da je pojam rase, stogod da se pod njim mislilo, postao neupotrebljiv, toliko je naime taj pojam bio vec diskreditiran. Dakle, oni su spoznali da su se okolnosti promijenile. Neki od njih, Le Pen na primjer, te su promjene osjetili na vlastitoj kozi. On je stari alzirski borac. On je dekolonizaciju osjetio na vlastitoj kozi. Borio se da Francuska ostane u Alziru, a danas se bori da Alzir ne dodje u Francusku. U tome je promjena. Ekspanzionizam se pretvorio u cistu defanzivu. A kada se nesto treba braniti tada pojam rase vise ne funkcionira. To je univerzalisticki pojam koji je bio usmjeren na ekspanziju i operirao s idejom nadmoci jedne rase nad drugom. Kad nesto branis, onda branis nesto svoje protiv nekog drugog i neceg drugog koje dozivljavas kao ugrozavajuce. Pojam kulture daleko je prikladniji u te svrhe.
> Vidis li danas jos neko znacenje sezdesetosmaske generacije? Ako da, koje?
Sezdesetosmasi su oduvijek jedan takav sirok pojam. Danas u Njemackoj vazi kao sezdesetosmas svatko tko je u ono vrijeme bio twentysomething. O toj se sezdesetosmoj u posljednje vrijeme mnogo pripovijedalo. Pritom se vidjelo kako se u tim diskusijama cijelo vrijeme pokusava odbaciti politicki sadrzaj 68: antiautoritarni odgoj, antifasizam, ekonomizam, socijalizam - sve je to izokrenuto, nedostatak smisla za realnost, looserstvo . Posljednjih mjeseci medjutim, u okviru opceg odusevljenja POP-om simbolicki se sadrzaj 68. vise vrednuje. Akcije tipicne za sezdesetosmase - ulicni party, stil, razmrdavanje ukocenih inscenacija, seksualna revolucija itd., - donijele su Njemackoj napokon zapadni duh, demokraciju, uzitak, boju, ironiju, potrosacke navike. Utoliko 68. pripada tradiciji one nove zajednice o kojoj sam govorio.
Na neki nacin se covjek pritom osjeca kao u kakvom posthistorijskom raju. Sve sto se 68. htjelo, uzima se danas kao ozbiljeno. Ranije su, tako se misli, sezdesetosmasi kritizirali drustvo jer je ono bilo odvec nedemokratsko. Tako je 68. donijela demokraciju koja je danas nasa stvarnost. Utoliko tu demokraciju treba samo jos braniti protiv nedemokratskih elemenata - fundamentalizama, na primjer. Tako se svaka "kritika" statusa quo proglasava per se nedemokratskom. Takvo misljenje se svugdje moze procitati i to cini situaciju veoma teskom za progresivnu politiku jer su za svaku intenzivniju kritiku kanali zaprijeceni.
> Da li se po tvom misljenju moze danas govoriti o nekom sukobu generacija u Njemackoj odnosno razvijenim zemljama zapadne Evrope?
U osnovi mislim da mladi danas imaju iste probleme kao i oni prije njih. O tomu se medjutim tek rijetko govori. S druge strane mislim da ce takozvana mladost kao razdoblje zivota koje sluzi iskljucivo odgoju i obrazovanju u dogledno vrijeme nestati. To funkcionira slicno drugim scenarijima o kojima sam govorio. S jedne strane hegemonijalni dio drustva posvojio je koncepte mladezi i mladosti: ono sto se ranije dovodilo u vezu s mladima - sloboda, kreativnost, samoozbiljenje, fleksibilnost, otvorenost - a za sto su se omladinski pokreti napokon borili, danas je posvuda postalo prisilno mjerilo. Danas covjek mora biti takav da bi prezivio - ti zahtjevi vaze jednako za managera kao i za nezaposlenog. Jednako je danas vazan mladenacki izgled, pogledajmo samo uspjehe plasticne kirurgije! Mladost je danas postala neka vrsta kontrolnog mehanizma za individue u drustvu.
S druge strane su sve institucije, svi miljei ukljucivanja kako je govorio Foucault, koji su garantirali tako nesto kao mladost, u teskoj krizi: skola, sveuciliste, zanatske radionice. Trziste rada se za mlade prakticno raspalo, sve manje njih dobija neko obrazovanje. Uz to, u Njemackoj se stalno raspravlja o tome da li da se spusti granica punoljetnosti za kaznjavanje mladih - u Sjedinjenim drzavama to se vec dogodilo. S time bi nestalo posebnog nacina kaznjavanja mladih. Na jedan sasvim suludi nacin omladinski je pokret, uspjesno ukljucen u drustvo, postao avangardom odbacivanja mladosti kao biografskog zivotnog razdoblja.
> Sto danas jos znace za tebe pojmovi lijevoga i desnoga, u kulturnom i politickom smislu?
Na to pitanje se mora odgovarati iscrpno, ali evo samo ovoliko: kao bitan ele ment lijevog misljenja uvijek sam drzao historijski materijalizam sasvim u smislu Marxova diktuma da je sav drustveni zivot u svojoj biti prakticki. Samo ako se razumije praksa - ne samo privredna, nego i politicka odnosno kulturna praksa kako ju proizvode razlicite institucije - i ako se time ujedno razumije kako malo nas zivot ovisi o prirodi, onda covjek moze smisleno u drustvu iskusavati kritiku u smislu slobode, pravde i socijalne jednakosti i tako spoznati mogucnosti promjene.
Desnica je naprotiv klasicni naturalizator. Oni na primjer nemaju nikakva interesa razmisljati o tome kako odredjene zajednice povijesno nastaju. Za njih su te zajednice bioloske naravi bez obzira da li se zovu "rasa" ili "kultura". Desno misljenje je uvijek poduprto institucijom i moze "organski" govoriti za neku odredjenu zajednicu. Lijevo misljenje u osnovi mora nastupati protiv institucija i njihovih naturalizirajucih efekata. Pritom je lijevi intelektualac pristran. On zastupa stvar iskljucenog ili na bilo koji nacin hendikepiranog kolektiva. Taj kolektiv medjutim za njega nije prirodan: kada se pravicnost realizira, onda se mijenja taj kolektiv ili on cak nestaje. To je ono sto ljevici problem cini tako teskim. U osnovi mora se, ako se hoce biti lijevo, svakog dana iznova nastupati protiv evidencije "stvarnosti".
>Kako vidis perspektive Evropske zajednice? Da li kao tvrdjavu za obranu starih evropskih vrijednosti ili kao motor za naprednu promjenu i poboljsanje ostatksa svijeta?
Moram reci da ne ocekujem previse od EZ. U svojoj osnovi Evropska se zajednica sastoji iz izvrsne vlasti, trzista i utvrdjenih granica. Prije svega EZ je kao sto sam rekao potpuno nedemokratska - odluke donosi ministarski savjet, a ne parlament. Kao gradjani nemamo nikakve kontrole nad tim. Kao drugo, EZ je u svojoj osnovi privredni projekt - zona slobodne trgovine i jedna globalna, za konkurenciju sposobna, velika jedinica u borbi protiv Sjedinjenih drzava i Japana /Azije. I naposljetku EZ je i stvarno jedna utvrda. Od Schengenskog sporazuma vanjske granice se najstrozije kontroliraju. Povrh toga, sansu za primanje u EZ imaju samo drzave koje su u stanovitoj mjeri etnicki ciste kao primjerice Poljska. EZ zeli izbjeci etnicke konflikte dok sama nije uspjela izbjeci uplitanje u takve konflikte na Balkanu. Tako je otvorena mogucnost da zemlje na istoku koje imaju takve konflikte postanu onaj fundamentalisticki Drugi, dok EZ sama nista drugo ne radi nego slijedi logiku etnicke cistoce. Nisam protivnik EZ, nemojte to razumjeti pogresno, ali u njenom danasnjem obliku ne mogu ocekivati od nje gotovo nista. Nekakav motor za napredno poboljsanje ostatka svijeta nisam u stanju prepoznati u Evropskoj zajednici.
> Koje su tvoje teorijske preference i kulturni afiniteti? Na simpoziju o rasizmu nastupio si zajedno sa Slavojem Zizekom i bilo je upadljivo da se u nekim idejama nadopunjujete i slazete. Sto mislis o tome?
Mislioci kojima teorijski mnogo dugujem su Marx i Foucault. Ali to je veoma opcenit okvir. Cesto sam najvise cijenio mislioce koji su razvijali svoje misljenje prateci nove socijalne pokrete i cije je djelo cesto nakon njihove smrti palo u zaborav, kao sto je slucaj u Njemackoj s Peterom Brücknerom i u Francuskoj s Félix Guattariom. Njihove knjige funkcioniraju odista kao "kutije s alatom" koje djeluju poticajno i upravo pozivaju na upotrebu. Doista medjutim moram reci da sam nesto preuzeo i od inteligentnih konzervativnih mislilaca kao sto je primjerice Arnold Gehlen, ciji sam nauk o institucijama u mojoj novoj knjizi prenio na temu rasizma. Ja ga interpretiram striktno kao historijskog materijalista i utoliko ga mogu koristiti u lijevom projektu.
Veoma cijenim Zizeka, a posebice njegove spise o popularnoj kulturi. Pored toga mislim da su njegove ideje o ulozi intelektualaca veoma zanimljive. Prije svega medjutim drzim izuzetno vaznim otpor koji pruza liberalnom prenemaganju. On inzistira na tome da se, ukoliko zelimo biti izazovni, moramo prikloniti odredjenom teorijskom modelu. On inzistira na "starom", partijskom modelu politike. I uvijek se iznova brani od novih hegemonijalnih oblika onoga sto bi Herbert Marcuse svojedobno nazvao "represivnom tolerancijom". Jer danas je sasvim tanka granica izmedju kritike koju vise nitko ne zamjecuje i one koja se proglasava fundamentalizmom. U osnovi, smije se sve reci dok god se signalizira da se to sto se govori ne misli odista ozbiljno, da se sva druga misljenja postuju i dok se vjeruje da se svi problemi mogu rijesiti razgovorom. Ako se tako ne misli, ako se dakle inzistira na konkretnosti i na ozbiljnosti svog problema ali i rjesenja, onda je covjek ubrzo potpuno izbacen van, kao funda mentalist. U tom smislu je Zizek, i to cijenim kod njega, pravi fundamentalist. I upravo u tom smislu i sebe vidim kao takvoga.
|
|
|
| ||
|